Rušim predrasude – recenzija

3

Eminu i mene je spojila ljubav prema knjigama i čitanju. Upoznale smo se preko jedne grupe o knjigama te odmah pronašle zajedničku riječ jer smo obje osobe sa invaliditetom, obje smo „posebne“. Još jedna zajednička stvar je da obje volimo pisati, a moja Emina je već objavila i dvije knjige, mašallah. Ja sam imala sreću da pročitam ovu drugu, „Rušim predrasude“, knjigu koja me osvojila od prve stranice. Nadam se da ćemo se nekad i vidjeti ja i Emina. Otežavajuće su nam okolnosti, ali za Allaha nije teško ništa, neka nas On i u Džennetu spoji, amin.

Možda bih mogla opisati kako sam se osjećala čitajući ovu knjigu, ali mi suze ne dopuštaju. One govore više od riječi koje bih ovdje napisala. Toliko puta sam se pronašla u Emininim riječima, toliko puta osjetila da sam i sama kroz slične situacije prošla, toliko puta zaplakala, ne zbog sažaljenja nego zbog toga što je opisala sve ono što i sama osjećam. Ništa toliko ne može povrijediti kao ismijavanje i neprihvatanje od strane drugih ljudi, ali ništa ne može tako utješiti kao spoznaja o Gospodaru svih svjetova. Emina navodi ajet na početku svoje knjige: „Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih“ (El-Bekare, 286), koji nam je dokaz da je Allah dao olakšicu za svako naše stanje te nas nije preopteretio. Allah nam nikada neće dati nešto što ne bismo mogli podnijeti. On je zaista mudar i zna sve. Subhanallah.

Emina priča tako otvoreno i iskreno o svome životu, dopušta nam da zavirimo u nutrinu njenih osjećanja, izaziva nas da razmislimo o tome ko je zaista osoba sa invaliditetom. Na posljetku, svako od nas, bez obzira imao invaliditet ili ne, ima neki nedostatak i potrebna mu je pomoć u nekom aspektu života. Ona kaže da su osobe sa invaliditetom posebne, da imaju poseban dar, što i jeste tačno. Saznajemo o tome kako se osjećala kada su druga djeca u školi bila okrutna prema njoj samo zbog toga što je bila malo drugačija od njih. Naravno, ističe, djeca nisu kriva, krivi su oni koji su ih odgajali. Još je bilo gore zbog toga što su se i neki nastavnici pokazali okrutnijim od same djece. Subhanallah. Suze su mi tekle niz lice čitajući kroz šta je Emina prolazila tokom osnovne škole. I sama sam bila dosta puta izložena ne tako ugodnim situacijama samo zato što nisam ista poput drugih. Ljudi gledaju samo ono što se vidi na prvi pogled, ne pokušavaju upoznati osobu onakvu kakva je zaista. Vide samo ono što žele da vide, ne trudeći se otkriti šta leži ispod sve te vanjštine. Nažalost. Ali, elhamdulillah. Sve se to dešava da bi nas učvrstilo i pomoglo da napredujemo još više.

Ipak, iako su manjina ponekad, postoje oni dobri ljudi koji svojom dobrotom brišu sve ono loše tako dugo nakupljano u nama. Svojim osmijehom, lijepom riječju uspiju izbrisati svaku lošu stvar, iskustvo, poglede, izrugivanja. Hvala Allahu na takvim ljudima. Oni su svjetlo koje obasjava pute poput sunca. Oni su ti zbog kojih se vrijedi truditi jer će nas podržati. Njihova podrška nam daje snagu, njihov osmijeh briše tugu, a njihove riječi su poput kiše koja ispire sva ružna sjećanja. Poput mene, i Emina ima takve ljude u životu, hvala Allahu. Govori i o njima u ovoj knjizi, čime pokazuje koliko joj znači svako od njih. Emina govori i o svojoj prvoj knjizi te nam daje uvid u poruke koje je dobivala od raznih ljudi nakon što su je pročitali. Tako mnogo pozitivnih osjećaja si izazvala, moja Emina, da ti Milostivi upiše u dobro i nagradi Džennetom jer si sigurno pomogla mnogima svojom riječju. Riječi putuju u krajeve kojima noge nikad neće kročiti, pogled odlutati… Riječi su te koje ostaju onda kada nas više ne bude… One su dokaz da smo se borili, da smo živjeli u pravom smislu te riječi, da nismo dopustili da nas iko spriječi u širenju mira, dobra, vjere.

Najviše od svega, u ovoj knjizi Emina govori o Gospodaru. On sve određuje, On sve zna, On ima najbolji plan za nas. Otkrivanje svega ovoga je pomoglo Emini da pronađe snagu te da bude zadovoljna sa svojim životom. To je ono što je i meni pomoglo da se izvučem iz stanja u kojima sam se nekad znala naći. Moja vjera mi je pomogla da budem zahvalna na svemu što imam, a da ne obraćam pažnju na ono što nemam, jer, zaista, mnogo blagodati nam je dato, samo što ih ne vidimo dok ih ne izgubimo. Allah vidi sve što nam se dešava i nije nepravedan. On će nas nagraditi za svako iskušenje, svaku prolivenu suzu, svaku i najmanju bol. Samo trebamo vjerovati u Njegovu odredbu. On zna šta je najbolje za nas, a mi smo malehni i zanemarivi, bespomoćni, ovisni o Njemu. Allahu ekber. Allahu ekber.

Moja Emina,
Ti si tako čista, tako neiskvarena,
Mnogo toga si pretrpjela,
Toliko gorčine progutala, a opet mirna ostala,
Toliko suza isplakala, a s osmijehom zaspala,
Nadajuć’ se u bolje sutra,
Znajuć’ da je i to od Allaha.
Volim te, draga moja Emina,
Iako te nikad nisam upoznala,
Nikad ni zagrlila,
A tako bih voljela,
Jer si ti, tako krhka, u duši jaka,
U mojim očima si sve ono što bih ja biti željela.
Iskrenom ljubavlju obasuta,
Najljepšim osmijehom nadarena,
Srcem punim oproštaja,
Dušom prelijepom si me osvojila,
O mnogočemu me naučila,
Kako zahvalna biti mi pokazala.

2 mišljenja za “Rušim predrasude – recenzija”

    1. Hvala puno. 🙂
      Valjda sam u tom nekom svom razočaranju, tuzi, šta li je, gledala na one ljude koji ništa ne rade kao da su ne baš tako dobri, što je, priznajem, moja greška. Mnogi ljudi ne znaju kako prići osobi sa invaliditetom što ne znači nužno da su loši, ali to ponekad povrijedi. Ne znajući, uspiju se utopiti u onu gomilu koja ne prihvata, ne mari, ne trudi se shvatiti ili pomoći. Na to sam ja nekako mislila kada sam napisala to što sam napisala. Hvala Bogu da oni ljudi koji razumiju uspiju zasjeniti sve one koji ne.
      Hvala još jednom na komentaru 🙂

      Prijavi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *