Čuvaj sebe bivajući zahvalan na onome što imaš

Je li istinska radost leži u tome da dobiješ sve što poželiš, tačno onako kako želiš i u momentu kada to poželiš? Zar se određena slast ne krije i u čekanju, ulaganju, naporu, trudu? Nije li sreća kada ustraješ, pa tek nakon nekog vremena ono što želiš dobiješ?

Nažalost je došlo takvo vrijeme da, gledajući druge i blagodati koje imaju, poželimo da i mi to imamo. Odmah. Bez ikakvog odlaganja. U takvim trenucima zaboravljamo ono što mi imamo, a neizmjernim blagodatima smo obasuti. Ne zastanemo li na trenutak i razmislimo, pa se Milostivom Allahu zahvalimo na onome čime nas je obdario? Nameću nam razne ideale preko instant fotografija, nude nam razne virtuelne živote koji ne predstavljaju realnost, a mi se povodimo za svim tim. Gledajući druge šta imaju, mjesta koje posjećuju, sve te osmijehe i sreću, zaboravljamo sebe i sve oko sebe. Zaboravljamo Onoga u čijoj je vlasti da oduzima i daje.

Sa mišlju ujutro ustani da ćeš toga dana uzeti samo onoliko koliko ti od života treba. Ni manje, ni više. Zašto bi pokušao da se takmičiš sa drugima u stvarima koje tako brzo prođu? Je li ti cilj da posjetiš neko mjesto samo kako bi, oznakom ili fotografijom na društvenim mrežama, pokazao da i ti to možeš? Zainati se i odluči da baš nećeš da drugi znaju gdje si u svakom trenutku. Reci sebi da ćeš sve te posebne trenutke sačuvati samo za sebe i svoje najmilije, te da ćeš sve te fotografije ostaviti kao uspomenu, dijeleći ih sa ljudima do kojih ti je stalo.

Padnemo svi na ovome testu i iskušenju. A previše pažnje dajemo stvarima nebitnim. Previše vremena provodimo gledajući šta drugi rade, premalo vremena ostavljajući za sve ono što bismo mi mogli uraditi. Koliko korisnih minuta nam ode u razmišljanju o tome „šta bi bilo da mogu…?“. Previše sati trošimo na mjestima nedokučivim, tamo negdje, u virtuelnom svijetu, punom stvari koje nisu, ili nisu onakve kakve se čine. Dok se divimo uspjesima drugih, i dok kukamo da mi to ne možemo, zašto to vrijeme ne bismo proveli u činjenju dobra. Za sebe i za druge. U postizanju nečega što vrijedi.

Čini me tužnom da su ljudi izgubili sabur. Gubeći sabur, gubimo i nadu. A jednom kada nema nade, očaj vreba da nas proguta. Previše sam nesretna kada vidim koliko je ovaj svijet neke ljude uzeo pod svoje. Čuvajte se ovoga svijeta. Varljiv je. Previše lahko povlači ljude u sebe, guta ih, ne da im da se sjete svoga Stvoritelja i onog, boljeg svijeta. Ne dozvolite da vam se to desi.

O Allahu naš,
Pomozi nam da budemo strpljivi,
Da znamo čekati,
Daj nam snage da u iskušenju izdržimo
Dok ovim trnovitim putem kročimo,
Jer samo Ti to možeš i znaš.

Ljepota Tvoga stvaranja

Kada ustanem, Ti me, Gospodaru, dočekuješ uz poj ptica.
Kročim li u spoljašnji svijet, moja pluća ispuniš mirisom tek pokošene trave, mirisom cvijeća i drveća.
Ugriješ me toplinom sunca, obasjaš mi lice njime.
Nastavim li dalje, sve ono što me okružuje pokazuje ljepotu Tvoga stvaranja, Tvoga obraćanja meni:
Taj povjetarac što mi miluje lice, donoseći osvježenje,
I ti zvuci ptica i insekata,
I svega onoga što, otvorenim očima, ponekad promakne.
Eh, to ja imam.
Imam potrebu dotaći tu travu, osjetiti uzburkali zrak kada pored mene proleti ptica, pružiti ruke ka zracima sunca, i uzviknuti: hvala Ti, Bože, što živim.
Dok koračam, osjetim glatku površinu pod stopalima. Odmjerenim i laganim koracima idem do cilja, svejednako osjećajući ljepotu koja me okružuje, ljepotu Tvoga stvaranja.
I kada svoj cilj dostignem, znam da si me Ti do njega doveo, Svojom ljubavlju me obasuvši, Svojom milošću me obdarivši. Hvala Ti, Gospodaru.

Zatvorenih očiju budna sanjam

Zašto bih prestala sanjati? Maštati? Voljeti?
Razočaranja se ne bojim,
Nit’ ljudi, čije postupke rijetko razumijem.
Snovi me ne sputavaju,
U njima sam tamo gdje želim biti,
U njima me ne osuđuju.
To je mjesto gdje bih, ponekad, željela ostati,
Ne suočiti se sa dušama zlim,
Koje će te, samo ako si poput njih, voljeti.
Razlikuješ li se, učiniš li nešto za sebe,
Znaj da će te ostaviti,
Svi oni koji su te jednom zvali svojim.
Al’, dušo iskrena, svoje snove živi,
Nikad sretna nećeš biti,
Sve dok drugima pokušavaš udovoljiti.

Bolje da me mrze za ono što jesam, nego da me vole za ono što nisam.

O davanju

Jedno predavanje kojem sam nedavno prisustvovala me baš podsjeti na to kakvi smo mi ljudi trenutno, a kakvi bi zapravo trebali biti da bi osjetili istinsku slast i ljepotu u duši. Tako, moradoh ovo zapisati. Možda će nekome poslužiti, a ja ću, ponekad, kad zaboravim, imati ovo da pročitam i ne dozvolim sebi da previše posjedujem išta na ovom prolaznom svijetu.

Jedan aspekat dobročinstva jeste i davanje. Koliko god da te usrećuje da primaš, još više bi trebalo da osjetiš zadovoljstvo kad daješ. Međutim, obično kod većine nas to nije slučaj. Zašto nismo sretni i ispunjeni kada poklanjamo? Zašto ne osjetimo tu slast kada odvajamo stvari za nekoga kome je potrebno? Zašto se toliko vežemo za ovodunjalučke stvari kada će jednom nestati?

Kada dajemo, trebali bismo dati ono što i sami volimo. Tvoja omiljena stvar će ionako nekada ostarjeti. Nećeš je zasigurno ponijeti sa sobom. Usrećila bi onoga kome je daješ, a tebe bi ispunila nečim čime nijedna ovodunjalučka stvar ne bi mogla. No, mi nismo takvi. Obično dajemo nešto što nam više ne treba. Istinska dobrota leži u tome da ti je lahko da se odvojiš od prolaznih stvari. Čuvaj ono vrijedno u sebi, poput ljubaznosti, dobrote, osmijeha. Ne daj nikome da ti to uzme. Sve ostalo će ionako proći. Zašto se zamarati sa time?

Kada dopustimo sebi da se toliko vežemo za nešto što imamo, dopuštamo toj stvari da posjeduje nas. I baš ovo nas čini nesretnima. Ta naša prevelika povezanost sa ovim svijetom. Možda bismo bili sretniji kada bismo čuvali bogatstva u sebi a ne oko sebe. Možda bismo bili sretniji kada bismo pokušali činiti ljude oko nas sretnijima, obraćajući pažnju na one koji nemaju, pružajući pomoć onima koji je trebaju. Možda bi naša sreća tek tada dobila smisao.

Nisam ja neko važan da bi se čitale ove riječi, no možda dopru do onih iskrenih duša koje svojom ljubavlju čine da ovaj svijet bude ljepše mjesto. Nisam ni toliko vična da iskažem sve ono što bih htjela na pravi način. Ali se brinem oko ovog našeg svijeta. Željela bih da razmišljamo o našim postupcima (ili nepostupcima, ako smijem reći). Činiti ništa, biti pasivan u ovom svijetu koji nas treba, koji treba dobrotu i dobre ljude, je zaista način da ga pogoršamo.

Stoga, vi, u kojima se krije dobrota, budite u stanju davati iskreno. Pružite jedan iskren osmijeh danas, jer će žednu dušu napojiti. Lijepim riječima usrećite druge. Ako ste u stanju, dajite iz srca stvari koje volite onima koje volite. Zatvorite oči, udahnite svjež miris što proljeće nosi, pokušajte nabrojati sve blagodati. Prigrlite svaki momenat dat od Boga da ga iskoristite na najbolji mogući način. Jer, prolaze i ne vraćaju se, ovi važni trenuci koji nam privremeno stoje na raspolaganju. Na nama je kako ćemo ih iskoristiti.