Oktobar je. 2013. godina. Tužan dan za mene i moju mamu. Ja se brinem zbog fakulteta, a ona zbog mene. Kako ću se snaći, pita se.
Dom je lijep, čist, uredan. Imam sobu u prizemlju, blizu ulaznih vrata. Da mi je lakše. Skupo je. Izguraćemo nekako, kažu. Možda bude i koja stipendija za džeparac.
Više mi i nije do stipendije, nego do toga kako ću se snaći u posve novoj okolini. Slijepa sam. Ne baš potpuno, ali tu je to negdje. I nikoga ne znam. Ne znam doći do fakulteta sama još uvijek. Ali ipak ostajem sama. Rastanak ne protiče bez pokoje suze, iako sam „velika“.
Svejednako ponavljam da će sve biti dobro kao i do sada što je bilo. Uvijek sam se nekako snašla, čak i u posve stranoj zemlji. Mogu ja to i ovdje. Pa to je Sarajevo. Voljeno Sarajevo, ali tako nepristupačno za osobe sa invaliditetom.
Izguram nekako idući dan. Cimerke još uvijek nema. Razmišljam o tome kakva će biti, hoće li mi moći pokazati put do fakulteta barem, pa bih dalje sama.
Moji zovu. Brinu se. K'o roditelji. Pričam sa tetkom tu noć kada neko kuca na vrata. To je moja cimerka. Kaže, hoće da se premjesti, ne odgovara joj trenutna soba. Turkinja je. Blaga je i srdačna.
Pričamo tu noć. Studira i ona engleski jezik i književnost. Grli me kada čuje da sam i ja na tom smjeru. Obećava da će sutra doći da idemo registrovati predmete te da će donijeti svoje stvari. Tu noć dok ležim sama u sobi, zahvaljujem Bogu.
I tako je to počelo.
Dan po dan prolazi. Registrujem predmete sa svojim profesorom, koji je takođe veoma pristupačan. Upoznajem još djevojaka. Idemo za vikend na Baščaršiju. I prelijepo je.
Počinju predavanja. Amfiteatri puni nepoznatih ljudi. Ja sjedim u prvom redu. Razgovaram sa profesorima na kraju predavanja, objašnjavajući im kako ću ja raditi ispite. Voljni su pomoći.
Moja prva prezentacija. Pa prvi kviz. Prva parcijala. Sve prolazi bolje nego što sam očekivala. Puno se trudim i učim, jer znam da više moram da uložim da bih uspjela. Ponekad je teško. Ali se izgura taj prvi semestar.
Ni ocjene nisu loše. Svi smo zadovoljni.
Na kraju prve godine, odlučujemo cimerka i ja da ćemo ići u stan. U domu je teško, iako je fakultet blizu. Ona mi javlja nakon mjesec dana da se ne vraća u Bosnu. Ja ne volim dom, ali ipak odlazim i prijavljujem se opet.
Mijenjaju se cimerke te iduće godine. Različite za svaki semestar. Prvo Bosanka, pa opet Turkinja. Nije toliko loše. Imam prijateljica već sa kojima se družim, tako da i nije toliko važno ko će biti cimerka.
Druga godina prolazi još bolje od prve. Ocjene još bolje. Ja presretna što sam izabrala da studiram nešto što volim.
I treću godinu se vraćam u dom. Zaključujem da mi je to opet najbolja opcija. Da sam dalje, dolazak bi bio velika prepreka. Snijeg, kasne tramvaji, gubitak vremena.
Opet nova cimerka. Ne slažemo se baš najbolje, pa odlazi krajem tog semestra. Iduća koja dolazi je Bosanka. Izuzetno se dobro slažemo. Obje stavljamo hidžab krajem tog semestra, moje već treće godine na fakultetu. Imamo fino društvo. Pola Ramazana provodimo u Sarajevu zbog ispita, ali ga ipak pamtimo kao posebnog.
Skupljamo odjeću. Dosta i dobivamo od drugih. Uče nas kako se pokriti. Zaključujemo da to i nije toliko teško. Osjećaj neopisiv.
Raspust nekako brzo prolazi, iako je dug. Radujemo se ponovnom susretu. Odlučujemo trenutna cimerka i ja da idemo u novu sobu, trokrevetnu. Dobivamo novu cimerku, još jednu Bosanku. Postajemo prijateljice i sa njom. Međusobno se pomažemo i družimo.
Dosta učim od njih. Različite smo, ali imamo i iste ciljeve u životu. Dijelimo teške trenutke jedna sa drugom, ali i sreću.
I još dva ispita. Još dva ispita do kraja ovog četverogodišnjeg puta, koji nije bio samo moj. Za njega sam ja odluku donijela, ali ga nikad ne bih mogla preći sama.
Iščekujem taj dan koji se približava, dan kada ću držati papir koji dokazuje šta sam postigla. Ali ta diploma mi nije bitna. Pobijediti sebe i svoje strahove je bilo mnogo teže.
Mjesečne arhive: Juni 2017.
Godina dana bloga
Blagi miris čaja od nane me opušta pred neminovno učenje i pripremanje za sutrašnji ispit. Sjetih se neki dan da je danas godina dana od osnivanja bloga, pa pomislih da napišem koju riječ. Nisam pisala odavno. Obaveze i pokušaji da se stigne sve na vrijeme mi ne daju vremena za blog, iako pišem. Pisanje je dio mene odavno. Nemoguće je prestati. To zaista i ne želim.
Prošle godine, sedam dana nakon što sam stavila hidžab, iznenada mi je došla ideja da otvorim blog. I bez mnogo razmišljanja ušla sam na ovu stranicu i kreirala ga. Isti taj dan sam napisala i svoju prvu objavu. Nisam je mnogo uređivala niti pokušala da pišem nešto što bi se svima dopalo. Jednostavno, pisala sam iz srca. Pisala sam ono što sam u tom trenutku osjećala. Tako se i nadalje nastavilo.
Sjećam se koliko sam bila sretna i ispunjena nakon što sam stavila hidžab. To se odrazilo uveliko i u tom mom prvom postu ovdje na blogu. A zaista je taj period bio nekako poseban. Kada god bih izašla vani, osjećala sam se posebno. Moje drage sestre su se radovale kao i ja. Svi ti zagrljaji i osmijesi zbog moje sreće su me još više ispunili i ohrabrili da nastavim bez obzira na bilo kakve komentare. Od tada čvrsto koračam na ovom putu kojeg sam odabrala. Elhamdulillah.
Čovjek se brine zbog mnogo stvari, a na kraju se te sve brige pokažu nebitnim. Koliko smo se brinule kako ćemo položiti ispite prošli Ramazan jer smo postile, a nikad bolje nisu prošli. Hvala Allahu. I ovaj Ramazan dok pripremamo ispite na fakultetu, pripremamo se za onaj veći, vrijedniji, važniji, ispit. Milostivi, daj da uspijemo kao vjernici, jer je sve ostalo manje važno.
I onda se sjetim kako će mi sve ovo nedostajati jednom kada odem. Sve poteškoće se mnogo lakše prevaziđu kada možeš da ih podijeliš sa drugima. Moje prijateljice, moje sestre, uveliko sve to olakšavaju. Naše zajedničke trenutke ću više pamtiti od svih poteškoća sa kojima sam se susretala na fakultetu. Ono lijepo se pamti i zauvijek zapečati u srcu. Sve ostalo nije važno.
Prolaze dani, jedan po jedan. Ono zbog čega smo se brinuli već sutra ima manji značaj. Ali ono što smo za nekoga učinili traje mnogo duže. I vrjednije je. Naš trud je važniji od našeg rezultata. Suzu izmami svaki put kada nešto od sebe damo. A kada Tebe, Gospodaru, spomenemo, olakšanje je veliko. Svoju dušu izliječimo, nahranimo, ispunimo, dok još uvijek možemo. A velika li je blagodat ovaj Ramazan! Sve, i još više, dok traje da uradimo. I tako da nastavimo.
Čini me sretnom da neki od vas čitaju ono što pišem. Hvala vam. Možda se u nečemu i pronađete. Sve što je ovdje od srca je, iskreno, od mene meni, kao i vama. Hairli ostatak Ramazana svima želim. Da vam Allah primi ibadete, usliša dove i bude zadovoljan sa vama.