Sva radosna mjesta

2

Zar je već dva mjeseca prošlo od kako nisam pisala ovdje? Vrijeme leti, a riječi nadolaze, neumorno me podsjećaju kako ne smijem stati sa pisanjem. Nižu se u mojoj glavi, stvaraju misli koje žele van. Neprestano se vrte u krug, tjerajući me da pronađem vremena kojeg nema, da sjednem i zapišem, makar nekoliko, da se duša smiri i odmori uz ljepotu stvaranja nečega svog, ma kakvo god bilo.

I čitam. Opet sam izabrala neku knjigu uz koju se mogu psihički odmoriti. Nije važno što su teške teme, neka samo odlepršam u neki tuđi, izmišljeni svijet, zbog čega nimalo nije manje ostvariv ili moguć. „Sva radosna mjesta“ je bila knjiga koju odabrah. Odavno je na listi, a pomislih kako će me baš ona ponovo odvesti tamo gdje stvarnost završava, a ljepota pisane riječi počinje.

To je knjiga o gubitku, ali ne samo o gubitku voljene osobe, nego i o gubitku sebe. Moguće je i sebe izgubiti, a da si još uvijek živ. Moguće je umrijeti a da te ljudi više vole u tvome odsustvu. Moguće se i oporaviti uz ljubav. Samo uz ljubav. Moguće je ne preboljeti, a opet nastaviti. I biti bolji, drugačiji, za sebe i za druge. Ispunjen gubitkom i oporavkom, postaješ zreliji, iako sa ljudima okružen, možda malo usamljeniji, ali ipak produktivan i spreman za putovanje na razna mjesta u koja te vodi život.

Nije važno šta uzmeš od života. Važno je ono što ostaviš. Taj citat iz knjige mi se urezao u pamćenje. Toliko poruka nosi sa sobom. Toliko je važan za one koji razmišljaju. Ostavi trag. Odeš li na neko mjesto, ostavi trag da si bio tu. A ostavi trag za sobom na ovome svijetu. Što više uzimaš, sve je manja mogućnost da će te se ljudi sjećati. Obrnuto biva što više daješ. Od sebe. Za druge.

Napokon sam ispunjena, dok pišem ove redove, koji možda samo meni imaju smisla. Pa zar je i bitno išta drugo? Treba i činiti stvari koje te usrećuju. Tako ćeš jedino i druge činiti sretnim.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *