Poželim da nekad
sklopiš oči,
pa da se ti i ja
sretnemo
i da me možeš
prepoznati.

Da bez pogleda
me vidiš
i bez dodira
osjetiš.

Da moje riječi
tvoj osmijeh pokažu,
a tišine da nam
bol otjeraju,
da sve oko nas
bude radost
jer, radovati se
znači biti zahvalan
Njemu.

Tako, jednaki
šetaćemo,
vodit ću te stazama znanim,
i shvatit ćeš
da tvoja ruka u mojoj
znači da vjerujem
svaki put
kad ti svoju dam.

Kada ponovo
svoje oči otvoriš,
shvatit ćeš snagu
koja je potrebna
meni da opstanem,
da vjerujem
drugima.

I kada te ponovo
uzmem pod ruku,
bit ćemo drugačiji,
ali ipak isti
u ljubavi.