Kutija uspomena

1

Ne znam jesam li ikada u cijelome životu bila ispunjenija nego na dan diplomiranja. Sretnija sam sigurno bila, možda čak i onda prisjećajući se tog trenutka nego kada se to dešavalo, jer zapravo nisam bila ni svjesna koliko lijepo je bilo. Sretnija sam možda i sada, znajući da sam dala sve od sebe, ali ljepše se nikada nisam osjećala. Toliko lijepo da me i na samu pomisao emocije obuzimaju, a nedostatak riječi mi ne dozvoljava sročiti opis koji bi odgovarao jednoj takvoj situaciji.

Subota, 17. juni, ramazan. Osjećam se uzbuđeno dok se spremam za taj dan kojeg sam toliko čekala. U duši neki mir zbog završenih ispita, iako znam da će mi sve to neizmjerno nedostajati. Nedostajaće mi svakodnevna predavanja, učenje od profesora koje sam zavoljela poput prijatelja, svakodnevni razgovori uz čaj sa cimerkama, odlasci na korisna druženja. Sada znam da sam bila u pravu. Svaki trenutak mi se urezao duboko u sjećanje, svaki čuvam kao neizmjernu blagodat u kutiji uspomena, u svome srcu.

Spremna sam. Posljednji put provjeravam je li sve na svome mjestu. Cimerke, roditelji i sestra su tu, ohrabruju me da taj posljednji korak sretna dočekam. Tu su i kolegice sa istog smjera da me preuzmu od njih i pomognu. Do diplome ćemo skupa, zajednički je bio naš put.

Sa nestrpljenjem dočekamo i taj trenutak kada izlazimo. Srce mi puno jer znam da će me neko gledati, iako ja ne mogu vidjeti njih. Govori kolegica da ima puno naroda. Osmjehujemo se. Svi su tu zbog nas. Laganim koracima, jedni iza drugih, zauzimamo svoja mjesta, dok nas gledaju, dok nam plješću i raduju se zbog nas. Ceremonija je prelijepa. Uživam u svakom trenutku. Dok čekam da me prozovu, srce mi lupa, dlanovi se znoje. Znam da će neko biti tu da mi pomogne da izađem, prvi put u životu se ne brinem.

Svi čekaju da čuju svoje ime i vide svoju sliku na velikom ekranu. Mobiteli spremni da zabilježe taj dugo čekani trenutak. Lica od osmijeha sijaju. Tako, dočekam i ja. Kao što sam i mislila, jedna djevojka je kraj mene da mi pomogne da izađem.

Kada prozovu moje ime, ustajem. Ona je iza mene, govori mi gdje da idem. Osjećam da je nešto drugačije. Aplauz je duži, osjećam da se atmosfera promijenila. Trenutak je poseban, a ja izgubljena. Nisam svjesna da se to meni dešava. Dekan i profesori mi čestitaju, a dok se vraćam na svoje mjesto, aplauz i dalje traje. Kolegica koja sjedi kraj mene mi govori da su svi prisutni ustali. Ja plačem. Oni ipak znaju, ipak cijene i poštuju sve ove godine truda. Možda osjećaju kako je bilo meni.

Na kraju prozivaju najbolje studente svakog fakulteta, a potom proglašavaju i studenta generacije . Razmišljam kako se sada lijepo osjećaju oni koji su među njima. Skoro svako ime prepoznajem, radujem se zbog njih i njihovih roditelja. Osjećam kraj sebe djevojku koja mi je pomogla da izađem, pitam se zašto se vratila. Na jedan tren, u jednom djeliću sekunde, pomislim da je možda tu zbog mene, ali ubrzo tu pomisao odbacim. Razmišljam kako bi bilo lijepo, kako bih bila sretna više zbog svojih nego zbog sebe, kako bi oni bili ponosni na mene.

Kao da je moja želja izrečena naglas, idućeg trenutka čujem svoje ime. Sa nevjericom ustajem, sada malo sigurnijim korakom koračajući jer mi je put poznat. Sada se smijem. Sada sam svjesna šta se dešava. Sada sam ponosna. Ali kad se vratim na svoje mjesto, opet sam izgubljena. Od tolike sreće sam nesvjesna glasova oko mene. Razmišljam kako, sigurno, moja mama od radosti plače. Ponosni osmijeh moga babe. Zahvaljujem Svevišnjem.

Ne znaju mnogi kako je bilo onda kada sam danima plakala jer nisam znala kako ću raditi matematiku. Ili onda kada nisam mogla naći knjigu pa sam dobila lošu ocjenu na kvizu. Ili sve duge dane koje sam provodila u sobi pišući lekcije na Brajevo pismo da bi lakše učila. Ili kako sam se loše osjećala onda kada profesor nije donio ispit na usb-u pa sam ga danima čekala da odluči šta će sa mnom.

Ne znaju mnogi kakav je osjećaj biti ravnopravan, a mnogi profesori su mi to pokazali. Koliko sretna sam bila kada me nisu izdvojili, kada su me tretirali kao ostale. Koliko sretna sam bila kada sam mogla pokazati šta mogu. Toliko sretna kada su mi dali priliku. Toliko beskrajno zahvalna kada sam na vrijeme, sa ostalima, mogla raditi ispit, ne čekajući, ne brinući.

Neke stvari ne mogu zaboraviti. Kao onda kada me jedna djevojka, od koje nisam tražila pomoć, uzela ispod ruke i dovela do stepenica, samo kako bi je drugi mogli pohvaliti za divan akt. Poslije, u liftu, me nije ni pozdravila. Ili onda kada je jedna djevojka pitala moju tadašnju cimerku je li me ona mora kupati, dok sam ja stajala tu i razmišljala sve stvari koje bih joj rekla, ali nisam. Umjesto toga sam se nasmiješila i objasnila joj smireno sve o sebi, dok sam kiptjela iznutra. Sada mi je drago da sam tako postupila. Pokušavam ne razmišljati i o drugim stvarima, ali nadolaze. No, neću ih pisati.

Ipak, sve neugodne situacije, svi nesretni trenuci, sve suze su bili zaboravljeni u tom jednom trenutku neizmjerne radosti. Trenutak kad su me proglasili trećom najboljom na svome fakultetu i kada su, po drugi put, svi ustali i zapljeskali, bili sretni zbog moje sreće.

<img src="http://dzenna.voxxyz.com/wp-content/uploads/sites/315/2018/01/Graduation1-1-300×200.jpg” alt=”” width=”300” height=”200” class=”alignnone size-medium wp-image-233” />

Dženana Brkić-Isaković

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *