Da sam dijete

3

Ponekad bih voljela da sam još uvijek djevojčica. Da zaplačem i da niko ne pomisli da je to čudno. Da kažu „nemoj plakati“ i „sve će biti u redu“. Da se ovaj svijet ne čini baš takav kakav jeste. Da već u idućoj sekundi zaboravim tu stvar koja me rastužila.
Da sam barem dijete…
Da nevino i bez straha posmatram svijet. Durim se zbog sitnica, a zbog drugih radujem. I smijem se iz srca, svima sa srcem. Igram se sa lutkama kao da su stvarne. Da me čuvaju i paze. Da se osjećam zaštićenom, uvijek, da znam da mi neko čuva leđa.
Ali nisam dijete…
Iako u srcu još uvijek osjećam radost zbog sitnica. Iako plačem zbog gluposti. Glasno se smijem na naoko male stvari. I, još uvijek, skačem kada sam sretna.
Nisam dijete…
Ali bih se i dalje rado igrala, samo da ne mislim na ono šta me sutra čeka…
Da ne razmišljam o brojkama, proračunima, papirima…
Da ne mislim o njima. O ljudima. Da ne mislim na taj način, meni nimalo mio i drag.
U oklopu odrasla čovjeka, suočena sa stvarnošću i svijetom, pretvaram se da sam dio svega toga. U srcu, pak, se skrila ljubav, zbog koje i osmijeh i suze dođu iznenada, zbog koje katkada poželim raširiti ruke i zagrliti svijet, toliko okrutan, ali u ovim očima, ipak, toliko lijep, posmatran sa nevinošću djeteta.
Ja jesam dijete…
Skriveno iza ovih nametnutih želja. Spremno da, iznova, otkriva svijet. Da otkriva ljude.
Niko drugi ne želim biti, niti trebam postati. Sve dok sam dijete.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *