Kratka misao i poruka

0

Možda onaj ko u tvojim očima manje vrijedi od tebe ima veću vrijednost kod dragog Boga od tebe. A bitnije je ono Njegovo, zasigurno. Možda ti se čini da tuđa iskušenja te nikad ne bi zadesila. Ponekad sjedneš i žališ određenu osobu, a ne znaš, zapravo, da je ona sretnija sa tim svojim iskušenjima jer je sa njima zadovoljna, a ti si, eto, i pored svega, nezadovoljan. Žaleći neku osobu samo zato što misliš da si bolji od nje pokazuješ da si i sam za žaljenje. I baš onako kako je tebi smiješno to što vidiš, toj osobi je smiješno kako razmišljaš. Kod dragog Boga se drugačije vagaju vrijednosti. Na posljetku, to je ono što je važno.

Voljeni

0

Svaki put kad Tvoje ime spomenem,
Neka ljepota me obuzme, neopisiva,
Sve ovo breme na mojim plećima,
Tad se čini lagano poput leptira.

Podignem lice ka prostranstvima beskrajnim,
I znam da me motriš, Voljeni,
Čuvaš me kad korak napravim,
Vodiš me ka putevima ispravnim.

Poput vjetra sam na ovoj stazi ka vječnosti,
Sad me osjetiš, a već idućeg trena zaboraviš,
Osim Tebe, Voljeni, koji neprestano motriš,
Čuvaš me i od zla me odvodiš.

Ti jedino daješ kad i ne zaslužim,
Grješna, u tuzi iskreno molim,
Ova duša, sklona zlu, u rukama Tvojim,
Uvijek se, Tvojom voljom, na ispravno vrati.

Dušu svoju za Gospodara pripremi

0

Sjedim u svojoj privremenoj sobi. Pišem na svom privremenom laptopu. Udišem ovaj svačiji, privremeni zrak. I griješim kada kažem da je moje. Osim ove duše, šta je to još moje? Šta ja to posjedujem a da mi već u sljedećoj sekundi ne može biti oduzeto? Čak i ova moja duša jednoga dana neće pripadati ovome tijelu, neće više biti moja. Jednom, uskoro, otići će svome pravom Vlasniku. Ova duša, koja je našla privremeno boravište u mome tijelu – i ona će me napustiti, kao što će i mnogobrojne stvari koje, bez ikakvog prava, nazivam svojima.

Istruhnuće sve ove prolaznosti, proći će svi ovi trenuci, zaboraviće se sva sjećanja brižno čuvana u slojevima misli, neuhvatljivih. Nad čime mi to gubimo razum! Borimo se za razne prolaznosti, vječnosti u opipljivome nema. Reci mi, šta ta tvoja duša, koja je svakog trena bliža svome cilju, nosi u sebi? Hoćeš li je praznu, pohabanu od bavljenja ovim svijetom, vratiti njenom Vlasniku? Pa, zar se tako postupa sa stvarima privremeno datim milošću Njegovom?

Pusti koju suzu kada se sjetiš da griješiš. A itekako griješiš. Evo, kad pomislim da ću se sa osmijehom probuditi što sam dočekala novi dan, bude mi teško i oči otvoriti, a osmijeh ostavim za drugi, za kojeg ne znam i da li će doći. O Ti, Milostivi, zahvalnost moja je premalena u usporedbi sa blagodatima tvojim. Dopusti mi da pustim koju suzu zbog tebe kad osmijeh mi je teško dati. Dopusti, Bože, da suzama ovu dušu grješnu očistim.

Ponavlja se. Neprestano tražimo sreću u prolaznosti bilo kakve vrste. U tako naoko lijepim stvarima, a prolaznim. Ovo danas što imam već sutra starosti tragove nosi. U drugima neprestano izvore milosti tražimo, a zaboravljamo da je najveća Milost kod onoga što, svojom Milošću, te stvori, a zatim ti sve što je potrebno za život dade. Dade ti da, kao beba, imaš reflekse koji ti trebaju, da bi se hranio i preživio. Počevši od tog malog primjera, dolazimo do zaključka da nema načina da zahvalnost dovoljno osjećamo niti tog broja koji može biti dostatan riječi „elhamdulillah“.

Čisti svoju dušu ka putu vječnosti, da je pred Gospodara doneseš kao što ti On, kada si onomad bio beba, čistu dade. Allahovim govorom je liječi od ovodunjalučkih zabluda. Lijepom riječju je smiri, suzom nahrani. Dopusti joj da poleti, iako okružena brigama, da se smiri na pomen Gospodara svoga, Vlasnika njenog, Vječnog. Jedino je On taj koji nije prolazan. Jedino je On vrijedan borbe, sve Njegovo je vrijednije od svega što misliš da imaš A onaj jutarnji osmijeh zbog Njega, zbog zahvalnosti Njemu, tvoj bi put ka svemu tome učinio lakšim.

Jedna želja

3

Neka se nisu ispunile, sve one želje, puste,
Prošle i davne,
Da jesu, gdje bih bila?
Sa kim?

Ne želim više, sve je nevažno,
Osim onog Tebi vrijednog,
Propisanog kao dobro,
I vječno. Da je da naučimo!

Samo još jedna ostala, ovoga puta drugačija,
Želja da činim dobro, u ime Tvoje,
A ako je zlo – samo meni neka je,
Griješim li prema sebi – proći će.

U srcu zapečaćena, ta želja iskrena,
Da zbog Tebe osmijeh dam,
Bez očekivanja,
Dovoljno je da se moja duša smiri,
I da zna, kad se rastuži,
Da slijedi nagrada Tvoja.

Bojim se

5

Bojim se,
Da me smrt ne dočeka prije nego što budem spremna.
A hoću li, Bože, ikada biti dovoljno spremna,
Dovoljno dobra,
Jaka,
Voljna,
Otići?

U trenu određenom,
Času propisanom
Hoću li moći usta otvoriti,
Da izgovorim,
Istinu koju čitav život ponavljam,
Uz veliku potrebu da je i osjećam,
Srcem cijelim,
I suzom iskrenom da te riječi propratim?

Ne daj, Bože, da zalutam toliko daleko da se ne mognem vratiti,
Sačuvaj me od svih potreba koje zadovoljavaju na tren samo,
Daj da osjetim vječnu slast što vjerujem,
Daj da sve što činim u Tvoje ime je,
Voljeni,
Dušom cijelom.

Podsjetnik

2

Volim ljude koji me navedu na razmišljanje o sebi i svojim postupcima. Rijetki su. Nema ih dovoljno. a koliko god da ih ima – nikad nije previše. Kakva li je blagodat onima koji ih imaju za prijatelje, koji su stalno okruženi takvim ljudima, neprestano tjerani na razmišljanja, lijepe postupke, poboljšanja. Insanski je da zaboravljamo, griješimo, lutamo. Ali insanski je i sjećati se, kajati i iznova pronalaziti snagu da ustrajemo na ispravnom, da, bez obzira na slabost, pronađemo snagu za još jedan osmijeh jer, ne znamo mi kome je potreban. A tek lijepa riječ… tako rijetka, a tako dragocjena, ona koja uliva nadu u srca ljudi da možda, ipak, nisu sami.

Sinoć me je profesor Safvet Halilović, koji je držao predavanje na našem univerzitetu, podsjetio na mnogošta što zaboravljam. Ne pronalazim uvijek snagu da pišem nakon nekih predavanja, ali osjećam potrebu da napišem koji redak, zbog sebe ponajviše, da opet ne zaboravim. Koliko primjera imamo iz svoga okruženja, a tek koliko iz prošlosti, koji nam mogu pomoći da se promijenimo, da se sjetimo da bi trebalo drugačije nego što to trenutno radimo, da nam pokažu kako da postupamo. Navodeći razne primjere mladih ashaba tokom vremena Poslanika s.a.w.s., profesor nam je pokušao prenijeti njihova iskustva i iskušenja, mnogo veća nego ova naša, mnogo teža, ali svejednako premostiva u ime Jedinog, Voljenog, Gospodara. Međutim, mi, ljudi, ne učimo iz vlastitih primjera, pa kako da naučimo iz tuđih! Insanski je to. Nismo dovoljno iskusili toga da bi znali šta cijeniti i kakve su to zapravo vrijednosti kojima bismo se trebali okrenuti. Danas, sve je to izmiješano i preokrenuto. Nažalost.

A tek kako ne znamo koga voljeti!

Profesor me podsjetio i na ovo. Na Danu sudnjem, kaže, biti ćemo sa onima koje smo voljeli. Inšallah. Daj, Bože, da volimo one kojima si Džennet odredio!

I opet mi dođe misao, koja me tjera da se preispitujem, stalno. Ovo sve što radim, da li to radim isključivo radi zadovoljstva Gospodara, a ne radi neke koristi ovozemaljske, tako prolazne i u biti nebitne? Odgovor ne znam. Zbunjena sam u ovom svijetu punom zla, mržnje, gdje se i osmijeh daje u zamjenu za nešto što tako malo vrijedi, u mojim očima. Kada smo posljednji put učinili nešto za što nismo očekivali ništa, ama baš ništa, samo osim zadovoljstva Njegovog? A kad smo posljednji put osjetili sreću, unutarnju, što smo učinili dobro, pomogli, osmijeh pružili? Jer, činjenje dobra iskrenog se uvijek isplati. Uvijek. Samo, možemo li čekati? Možemo, moramo, jer vrijedi.

Zašto se ne osvrnemo oko sebe i ne spoznamo prave vrijednosti? Toliko je osoba od kojih toliko toga možemo naučiti. Ne prolazimo kroz ista iskušenja, ali ne misli da jednoga dana tebe neće zadesiti ono što kod drugog vidiš. Možda onog koga žališ zbog njegovog stanja žali tebe zbog tvog neznanja. Samo si mala praška u stvaranju svemira. A još i manji si ako ne činiš dobro za korist ummeta. Ne zaboravi.

Muhammed

0

Ja osmijeh da pružim ne mogu
Kao ti,
O Muhammed.

Da mirna budem i da šutim, ne znam,
Poput tebe,
O Poslaniče.

S ljubavlju i smirenošću da gledam, ne umijem,
Kao što si ti,
O naš Resule.

Da se strpim i da čekam se ne usuđujem,
A ti jesi,
Voljeni Muhammede.

Tako bih voljela da mi kažeš,
Kako da sve to postignem,
Da si tu, Ya Resulallah.

Ja sama ponekad ne razumijem,
Pokaži mi kako da uspijem,
Ljubavlju me pouči.

Sa zahvalnošću tvoje riječi čitam,
Kada tebe ne mogu da pitam,
I znam da ćeš mi pomoći.

Sa nadom riječi tvoje slijedim,
Pokušavam tvoju ljubav da dijelim,
Sa drugima.

Shvaćam da, iako nisi tu sa nama,
Mi te volimo i slijedimo,
Jer si bio poseban.

Tvoj osmijeh mi blista pred očima,
Iako ga nikad nisam vidjela,
Jer si ga iskreno dijelio.

Tvoja ljubav je dovoljna

0

Tvoja ljubav, čista i lijepa,
Meni je dovoljna,
Da opstanem,
Sa svime da se suočim,
Da nastavim.

Tvoja ljubav, iskrena i nježna,
Meni je razlog za osmijeh
I suze da izmami umije,
Zbog ljepote svoje.

Tvoja ljubav, blaga i nesebična,
Daje mi snage za novi dan,
Da se nadam me poučila,
Pokaza mi kako da volim.

Tvoja ljubav, topla i velikodušna,
U svojoj ljepoti me obuzela,
Boljom osobom me učinila,
Vjerom me opskrbi.

Tvoja ljubav, velika i bezuslovna,
Ponekad me i bez riječi ostavi,
U veličini svojoj,
Uvijek osmijeh izmami.

I ne treba mi više od toga,
Šta da tražim pored aška tvoga,
Gdje drugo da idem pored blaga velikoga?

Ljubavlju svojom griješ srce moje,
I svačije,
A znam da je nikada nestati neće,
Ne smije,
Ovaj život bi pust ostao bez nje,
I tebe.

I poraz je pobjeda

2

Osmijehom liječim uznemirenost nakon poraza,
Znam, i poraz je za mene pobjeda,
Jer sam pokušala.

Odustati neću, predati se ne želim,
od Njega je, pa zar da ne prihvatim?
Milost je to beskrajna.

Zar da suze krijem kad sam samo čovjek,
A ne sramim se sreću i osmijeh da pokažem,
A tako često mislim da sam jaka.

O, Bože, daj da svaki trud moj bude nagrađen od Tebe,
Jer Ti vidiš ono što drugi tako lahko zanemare,
A nagrada Tvoja je dovoljna.

I neka niko ne shvati moje suze kao znak slabosti,
Zaista, moraš biti jak da ih se usudiš pustiti,
Ponekad i pred drugima.

I neka moj osmijeh pokaže svijetu da i nakon svega,
Imam snage da želim i volim, i da sam ponosna,
Što sam baš ovakva kakva jesam.

Sve ove slabosti moje se ne mogu usporediti sa snagom,
Koju moja duša posjeduje čineći me jakom,
Otpornom na poraze.

Rušim predrasude – recenzija

3

Eminu i mene je spojila ljubav prema knjigama i čitanju. Upoznale smo se preko jedne grupe o knjigama te odmah pronašle zajedničku riječ jer smo obje osobe sa invaliditetom, obje smo „posebne“. Još jedna zajednička stvar je da obje volimo pisati, a moja Emina je već objavila i dvije knjige, mašallah. Ja sam imala sreću da pročitam ovu drugu, „Rušim predrasude“, knjigu koja me osvojila od prve stranice. Nadam se da ćemo se nekad i vidjeti ja i Emina. Otežavajuće su nam okolnosti, ali za Allaha nije teško ništa, neka nas On i u Džennetu spoji, amin.

Možda bih mogla opisati kako sam se osjećala čitajući ovu knjigu, ali mi suze ne dopuštaju. One govore više od riječi koje bih ovdje napisala. Toliko puta sam se pronašla u Emininim riječima, toliko puta osjetila da sam i sama kroz slične situacije prošla, toliko puta zaplakala, ne zbog sažaljenja nego zbog toga što je opisala sve ono što i sama osjećam. Ništa toliko ne može povrijediti kao ismijavanje i neprihvatanje od strane drugih ljudi, ali ništa ne može tako utješiti kao spoznaja o Gospodaru svih svjetova. Emina navodi ajet na početku svoje knjige: „Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih“ (El-Bekare, 286), koji nam je dokaz da je Allah dao olakšicu za svako naše stanje te nas nije preopteretio. Allah nam nikada neće dati nešto što ne bismo mogli podnijeti. On je zaista mudar i zna sve. Subhanallah.

Emina priča tako otvoreno i iskreno o svome životu, dopušta nam da zavirimo u nutrinu njenih osjećanja, izaziva nas da razmislimo o tome ko je zaista osoba sa invaliditetom. Na posljetku, svako od nas, bez obzira imao invaliditet ili ne, ima neki nedostatak i potrebna mu je pomoć u nekom aspektu života. Ona kaže da su osobe sa invaliditetom posebne, da imaju poseban dar, što i jeste tačno. Saznajemo o tome kako se osjećala kada su druga djeca u školi bila okrutna prema njoj samo zbog toga što je bila malo drugačija od njih. Naravno, ističe, djeca nisu kriva, krivi su oni koji su ih odgajali. Još je bilo gore zbog toga što su se i neki nastavnici pokazali okrutnijim od same djece. Subhanallah. Suze su mi tekle niz lice čitajući kroz šta je Emina prolazila tokom osnovne škole. I sama sam bila dosta puta izložena ne tako ugodnim situacijama samo zato što nisam ista poput drugih. Ljudi gledaju samo ono što se vidi na prvi pogled, ne pokušavaju upoznati osobu onakvu kakva je zaista. Vide samo ono što žele da vide, ne trudeći se otkriti šta leži ispod sve te vanjštine. Nažalost. Ali, elhamdulillah. Sve se to dešava da bi nas učvrstilo i pomoglo da napredujemo još više.

Ipak, iako su manjina ponekad, postoje oni dobri ljudi koji svojom dobrotom brišu sve ono loše tako dugo nakupljano u nama. Svojim osmijehom, lijepom riječju uspiju izbrisati svaku lošu stvar, iskustvo, poglede, izrugivanja. Hvala Allahu na takvim ljudima. Oni su svjetlo koje obasjava pute poput sunca. Oni su ti zbog kojih se vrijedi truditi jer će nas podržati. Njihova podrška nam daje snagu, njihov osmijeh briše tugu, a njihove riječi su poput kiše koja ispire sva ružna sjećanja. Poput mene, i Emina ima takve ljude u životu, hvala Allahu. Govori i o njima u ovoj knjizi, čime pokazuje koliko joj znači svako od njih. Emina govori i o svojoj prvoj knjizi te nam daje uvid u poruke koje je dobivala od raznih ljudi nakon što su je pročitali. Tako mnogo pozitivnih osjećaja si izazvala, moja Emina, da ti Milostivi upiše u dobro i nagradi Džennetom jer si sigurno pomogla mnogima svojom riječju. Riječi putuju u krajeve kojima noge nikad neće kročiti, pogled odlutati… Riječi su te koje ostaju onda kada nas više ne bude… One su dokaz da smo se borili, da smo živjeli u pravom smislu te riječi, da nismo dopustili da nas iko spriječi u širenju mira, dobra, vjere.

Najviše od svega, u ovoj knjizi Emina govori o Gospodaru. On sve određuje, On sve zna, On ima najbolji plan za nas. Otkrivanje svega ovoga je pomoglo Emini da pronađe snagu te da bude zadovoljna sa svojim životom. To je ono što je i meni pomoglo da se izvučem iz stanja u kojima sam se nekad znala naći. Moja vjera mi je pomogla da budem zahvalna na svemu što imam, a da ne obraćam pažnju na ono što nemam, jer, zaista, mnogo blagodati nam je dato, samo što ih ne vidimo dok ih ne izgubimo. Allah vidi sve što nam se dešava i nije nepravedan. On će nas nagraditi za svako iskušenje, svaku prolivenu suzu, svaku i najmanju bol. Samo trebamo vjerovati u Njegovu odredbu. On zna šta je najbolje za nas, a mi smo malehni i zanemarivi, bespomoćni, ovisni o Njemu. Allahu ekber. Allahu ekber.

Moja Emina,
Ti si tako čista, tako neiskvarena,
Mnogo toga si pretrpjela,
Toliko gorčine progutala, a opet mirna ostala,
Toliko suza isplakala, a s osmijehom zaspala,
Nadajuć’ se u bolje sutra,
Znajuć’ da je i to od Allaha.
Volim te, draga moja Emina,
Iako te nikad nisam upoznala,
Nikad ni zagrlila,
A tako bih voljela,
Jer si ti, tako krhka, u duši jaka,
U mojim očima si sve ono što bih ja biti željela.
Iskrenom ljubavlju obasuta,
Najljepšim osmijehom nadarena,
Srcem punim oproštaja,
Dušom prelijepom si me osvojila,
O mnogočemu me naučila,
Kako zahvalna biti mi pokazala.

Idi na alatnu traku