Da mogu

6

Tako sam slaba
O, Gospodaru moj
Treba mi zaštita Tvoja

Srce se snuždilo
U očaju mom
Ne postoji nevolja gora

Stidim se sebe i svijeta
Stidim se mog ummeta
I ljudi, koji su sve osim toga

Riječi im teku kao med
Dok sjede i ne pomiču se
A život ne prestaje

Vrijeme se kreće
Dok oni zaboravljaju
Eto, tuge nema veće!

A ja bih… ja bih mnogo toga
Samo da mogu
I sve bih u ime jedinog Boga

I tješila i pomogla
I ruku pružila
I mrava spasila

Al’ ovaj svijet je stao
Ne ide gdje bi trebao
A vremena je malo…

Ove oči

3

Iza ovih mojih očnih kapaka
Postoji svijet pun boja
Neviđen

Kad ih zatvorim
Pojavi se
Nepozvan

A kad ih otvorim
Skoro pa mrak
Meni dovoljan

Držim ih čvrsto zatvorene
Da me podsjete na sve što imam
A da zaboravim na sve što nemam

Ta svjetlost lijepa li je
Data je samo voljenima
Dar od Gospodara Svevišnjega

Otvorene, ne znaju ništa
Zatvorene, spoznaju sve
I Gospodaru su zahvalne

Moje oči koje ne vide
A vide, na svoj način
Meni su posebne

Hidžab i invaliditet

3

Svaki put kad bih se požalila zbog nečega, a najčešće na svoj invaliditet, kojeg bih okrivljavala za mnogošta što ne mogu sama u životu, Allah bi mi poslao dokaz da nisam trebala da brinem. On se, kao i uvijek, pobrinuo za mene. Ono što sam mislila za sebe da je dobro, On mi je pokazao da ima i bolje, da je sve vrijeme imao plan za mene. Subhanallah!

Zašto ovaj naslov iznad? Zašto ovim redosljedom? Zašto ove dvije riječi koje na prvi pogled djeluju nepovezane stoje skupa?

Možda ste se zapitali, a možda i niste. No, imam potrebu odgovoriti na njih.

Ova dva pojma, ove dvije stvari, su simboli koji opisuju dvije nevjerovatno važne stvari u mome životu. One uveliko opisuju moj život i određuju kojim smjerom se kretati naprijed. Jedno sam birala, a drugo dobila rođenjem. Ipak, ne žalim ni zbog jednog jer oboje mi je u životu donijelo prednosti koje nisam mogla ni zamisliti.

Sada se pitate kakve to prednosti za jednu osobu mogu imati ove dvije stvari.

Rodila sam se onakva kakvom je Allah Milostivi već odredio. Ništa se po tom pitanju nije moglo uraditi. Nažalost, mnogi kažu. I ja sam bila jedna od njih. Možda je, ipak, „nasreću“, jer smatram da imam drugačiji, bolji život zbog svog invaliditeta. A tako je Allah htio. Hvala Njemu!

Tokom svojih „mračnih“ perioda, koji su daleko iza mene, okrivljavala sam sve oko sebe, čak i dragog Boga, što mi je život ovakav kakav jeste. Nisam htjela prihvatiti svoje stanje te sam nerijetko postajala zatvorena, nemajući volje izaći i suočiti se sa svijetom, većinom sa dobronamjernim ljudima koji su mi htjeli pomoći, a nisu znali kako. Mnogo puta u životu sam se susrela sa nerazumijevanjem od strane najbližih, ali nisam imala pravo da ih krivim. Oni nisu znali kako prići meni, šta uraditi da bih se osjećala bolje.

S vremenom, uvidjela sam sve prednosti koje mi je Gospodar pružio, sve pozitivne stvari koje su uveliko nadmašivale one negativne. Moja zahvalnost je počela nadjačavati moje ogorčenje, te sam počela praktikovati svoju vjeru, Islam. Spoznavanje Allahove milosti te Njegove volje mi je pomogla da postanem sretna i zahvalna.

Borila sam se za bolji život. Moji roditelji su mi pružili podršku te me ohrabrivali da uradim sve što sam poželjela. Podržali su moju želju da idem u Ameriku na deset mjeseci kako bih usavršila engleski jezik, za kojeg su znali da jako volim. A ta odluka nikome nije bila lahka, pogotovo njima. Iako sam skoro cijeli život odvojena od njih zbog boravka u internatu, za to je bilo ipak potrebno više hrabrosti, više strpljenja, vjere, volje… Čak i onda kada sam mislila da neće, opet jesu. Podržali su moj hidžab, a što je bila najvažnija odluka u mom životu.

Već dugo vremena sam željela staviti hidžab. Bojala sam se raznih stvari. A svi moji strahovi su postali nevažni jednom kad sam shvatila kolika je to obaveza za jednu vjernicu. Allah nam je dao sve ove blagodati, a mi opet ne želimo slijediti propise Njegove. A svi ti propisi su nešto dobro za nas, samo što ljudi to ne žele shvatiti.

Kad sam to konačno učinila, osjećala sam se tako ispunjenom, kao da sam popunila dio slagalice koji je nedostajao. Osjećala sam se, kao što se osjećam i sada, kompletnom. Mislila sam da će me odbaciti moji stari prijatelji. Možda neki i jesu, ali oni najbitniji nisu. Štaviše, dobila sam i nove, iskrene, koje volim u ime Allaha.

Mnogi su se pitali zašto je to meni toliko važno i zašto toliko pišem o tome. Jeste, važno je. Važno je da pomognem drugim sestrama da učine isto i da spoznaju ljepotu koja im izmiče.

A važno je i zbog toga što dolazi u doticaj sa mojim invaliditetom.

Sada, kada me ljudi vide, nije više invaliditet kojeg prvo uoče nego moj hidžab. Ne znam za reakcije jer ih ne vidim. Samo želim prenijeti poruku svima onima koji su izgubili vjeru. Pogledajte svoj život i sve što imate, a nemojte se osvrtati na ono što nemate. Nećete biti u stanju nabrojati sve blagodati koje vam je Allah dao, a koje niko od nas ne zaslužuje. Kako, onda, možete biti nezahvalni i žaliti se na sitnice koje su tako nebitne i zbog kojih vam ubrzo postane svejedno? Kako?

Da ova objava ne bi postala preduga i dosadna, prestajem ovdje. Ali, zaista, imam još puno toga reći. Neki drugi put, inšallah.

Jesi li spremna umrijeti?

5

Sestro, razmišljaš li o smrti? Razmišljaš li o Danu kad ćeš pred Gospodara svoga stati? Razmišljaš li o tome hoćeš li imati šta kao dobro ponuditi? Hoćeš li se spasiti?

Čudan li je vakat došao. Dovoljno je vremena, a opet ga nema. Oduvijek je dan trajao koliko traje i danas. Ipak, čini se da brzo prolazi, da nemamo vremena stići na sve, uraditi sve. Šta se to dešava sa nama?

Okruženi bojama ovog prolaznog svijeta, preokupirani svim nametnutim i nenametnutim obavezama, iscrpljeni na kraju dana od više nebitnim nego bitnim stvarima, zastanemo li i razmislimo o prolaznosti koja nas okružuje? Shvatamo li da sve što imamo jednoga dana će nestati, da će se sve pretvoriti u zaborav, da ništa sa sobom nećemo ponijeti? Osim onoga što je u našim dušama. Osim onoga što smo dali. Osim onoga neopipljivog za ruke, ali opipljivog za Gospodara. Zaista, On je Sveznajući.

Sestre moje, razmišljate li o svojoj neposlušnosti, o svim aspektima u kojima ste popustile i zbog kojih ste nepokorne Gospodaru Milostivome? Razmišljate li kako ćete stati pred Gospodara znajući da se niste pokorile, da niste slušale, da se niste mogle odvojiti od silne prolaznosti ove? Gdje vam je hidžab da vas spasi na Danu sudnjem?

Zašto odgađaš ono što se ne bi trebalo odgoditi, kad i sama znaš da u idućem trenutku možeš umrijeti? Bojiš li se? Ja se bojim. Strah me obuzme svaki put kada pomislim kako ću ponijeti silno breme grijeha mojih, kako ću, takva, pred Gospodara stati. Onda se sjetim hidžaba. Onda se sjetim da sam se pokorila barem u tom aspektu Milostivome. I razmišljam… koja je to blagodat. U ovoj prolaznosti, u svakojakim nevaljalštinama svuda oko nas, ja sam jedna od onih koje čuju. Čuju i primjenljuju. Elhamdulillah.

Želiš li da budeš jedna među onima koje se na Njegova naređenja odazivaju? Učini to i spoznaćeš kakvu blagodat donosi to što činiš nešto dobro, za sebe, a što nije samo vezano za ovaj svijet. A vjeruj mi, spasit ćeš se na oba svijeta zasigurno. Hidžab je spas, i motivacija, i hajr. Spas od ružnih pogleda, motivacija za još veće dobro, i hajr za veću nafaku. Da nam se Allah smiluje!

Četiri sedmice je prošlo od kada sam ja stavila hidžab. A sada je Ramazan. Kakve li milosti nama od Gospodara. A kakva bi milost bila za seke da to učine baš sada, bez ikakvih opravdanja, bez odgađanja, bez kajanja. Subhanallah!

Želim vam svima da ostatak ovog divnog mjeseca ispostite sa lahkoćom. Hvala Allahu što mi je pomogao da ispišem ove redove. Selam alejkum.

Hidžab me je učinio sretnom

10

Dok raznorazni zvukovi ulaze kroz moj prozor, kojeg ne želim zatvoriti zbog prelijepog mirisa trave, razmišljam o četvrtku. Naime, prošlom četvrtku. I danas je četvrtak, ali je zaista poseban baš zbog tog prošlog, nesvakidašnjeg, najljepšeg do sada. Prošli četvrtak sam stavila hidžab. Prošli sam se četvrtak pokrila. Prošli četvrtak sam, nakon dugog odlaganja, se pokorila Milostivome i u ovom aspektu. Elhamdulillah. Milostiv je On, Allah.

Bilo je lahko. Lakše nego što sam ikada mogla i zamisliti. Svi strahovi koje sam imala su se uspostavili nevažnim pred ovim velikim djelom i pred ovom milošću ukazanoj meni, baš meni, od Gospodara. Subhanallah. Koja li je to blagodat, koja sreća, koja radost. Samo da znate, sestre mile, koja je ovo blagodat, odmah biste poželjele učiniti isto što i ja.

Prepreke koje mislite da imate su nevažne. Vjerujte mi. Allaha mi su nevažne. Imala sam ih ja, tako da znam kroz šta prolazite i kakve sumnje se javljaju u vašem srcu. Ne dozvolite im da vas spriječe od pokornosti Gospodaru svega. Ako imate jaku želju da stavite hidžab, učinite to odmah. Ne odgađajte. Ne dozvolite šejtanu da upravlja vašim mislima. Ne dozvolite mu da vas udalji od sreće neizmjerne.

Dovite. Dovite da vaša želja ka hidžabu prevlada sve druge želje, sve druge ambicije, baš sve. Dovite da vas Milostivi učvrsti na tom putu. I ja sam. Čini mi se, predugo. Sada se pitam zašto ovo ranije nisam učinila. Ali kada On nešto odluči, to tako i bude i u baš ono vrijeme kad On to odluči. Ipak, dova mijenja sudbinu, a suprodstavljanje šejtanu i pokornost Allahu vodi ka uspjehu i na ovome i na onome svijetu. Allahu ekber.

Sestrice, brinete se šta će vam roditelji reći? Brinete se šta će vam drugi reći? A ima li iko osim Gospodara važniji? Želite li Džennet? Želite li da budete posebne? Mile, ne bojte se. Sve dođe na svoje mjesto. Brzo se nauči pokriti, brzo se skupi odjeće, sve se to sredi. Uostalom, je li bitno koliko stvari imate? Bitno je da ste pokrivene i da je sve u skladu sa propisima.

Posljednjih sedam dana su najsretniji u mome životu. I dalje su tu problemi iz naše svakodnevnice, ali mi je lakše. Uvidjela sam milost koju mi je Allah ukazao i uzdam se u Njega u svemu. Baš, baš u svemu. I lakše je. Iskušenja su tu neminovno, ali ih premošćuješ smireno, sa zadovoljstvom što možeš biti pokorna i strpljiva.

I sretna sam. Budite i vi, lijepe moje. Sreća je tu, nadomak ruke, samo čeka da je zgrabite. Učinite to. Slavljen neka je naš Gospodar.

Idi na alatnu traku