Sjedoh da pišem o svemu, ne znajući hoću li pronaći način kako. Suze teku na sjećanja, koja, sa svakim danom, bivaju sve intenzivnija. Nadolaze neprestano i preplavljuju me emocijama koje se opisati ne mogu. Tijelo je od puta iscrpljeno. A duša… ona bi od ljepote da poleti, da uzleti Gospodaru svome, dok se ponovo nije uprljala, ovim dunjalukom.
Kakve su to lijepe pripreme za umru bile. Moja familija, moje prijateljice, ti lijepi gosti. Dočekivani su sa radošću. Dolazili da nas isprate, sa dovama Allahu da nam olakša taj daleki i predivni put. Do u detalje sam se raspitivala kako, šta, bojala se kako ću, obzirom da ne vidim, obavljati sve potrebno. Dovila Gospodaru da mi pomogne, znajući da hoće. On mi je pomagao cijeli život, pa kako da me zaboravi, a sebi me u goste pozvao. Subhanallah!
Koferi spremni. Od radosti jedva na par sati usnijem. Autobus iz Zenice do Sarajeva. Dok se vozimo, vodič uči dovu i tekbire. Već smo tada kao porodica. Ka istim mjestima idemo, sa istim ciljem. Da Ga obožavamo, da Ga za oprost molimo, za Njegov Džennet prostrani.
Dočekah i ja da ponovo u avion uđem. Uzleti on, a i moja duša od radosti poleti. Lice okupano suzama i osmijehom. Istanbul nas sa radošću dočekuje. Čak uspijevamo otići na čaj, obzirom da imamo vremena do idućeg leta, leta za Medinu. Upoznajemo dosta divnih ljudi. Sa jednim parom se najviše družimo. I njih nagovaramo da sa nama malo hodaju po Istanbulu. I mada ne uspijevamo daleko otići, ipak nam je lijepo.
Let za Medinu počinje dovom i tekbirima. Divan li je osjećaj čuti to u avionu. Pokušavam zaspati, ali ne mogu, stoga uzimam mobitel i bilježim svoje osjećaje. Do mene i muža sjedi jedan čovjek iz Bosne. Priča nam o svom boravku i studiju u Medini. Dosta toga saznajemo od njega. Kaže, iako je toliko vremena proveo tamo, opet mu je isti osjećaj u prsima. Kao da prvi put ide. Elhamdulillah.
Nakon leta i svih procedura, ulazimo u autobus koji će nas odvesti do hotela. Po ulasku u sobu, osjećam jaku iscrpljenost. Već je prilično kasno i imamo još malo vremena do sabah namaza. Imamo taman toliko vremena da se malo osvježimo, a zatim svi skupa se nalazimo u holu hotela i polazimo ka Poslanikovoj, s.a.v.s., džamiji.
Arhive oznaka: elhamdulillah
Dušu svoju za Gospodara pripremi
Sjedim u svojoj privremenoj sobi. Pišem na svom privremenom laptopu. Udišem ovaj svačiji, privremeni zrak. I griješim kada kažem da je moje. Osim ove duše, šta je to još moje? Šta ja to posjedujem a da mi već u sljedećoj sekundi ne može biti oduzeto? Čak i ova moja duša jednoga dana neće pripadati ovome tijelu, neće više biti moja. Jednom, uskoro, otići će svome pravom Vlasniku. Ova duša, koja je našla privremeno boravište u mome tijelu – i ona će me napustiti, kao što će i mnogobrojne stvari koje, bez ikakvog prava, nazivam svojima.
Istruhnuće sve ove prolaznosti, proći će svi ovi trenuci, zaboraviće se sva sjećanja brižno čuvana u slojevima misli, neuhvatljivih. Nad čime mi to gubimo razum! Borimo se za razne prolaznosti, vječnosti u opipljivome nema. Reci mi, šta ta tvoja duša, koja je svakog trena bliža svome cilju, nosi u sebi? Hoćeš li je praznu, pohabanu od bavljenja ovim svijetom, vratiti njenom Vlasniku? Pa, zar se tako postupa sa stvarima privremeno datim milošću Njegovom?
Pusti koju suzu kada se sjetiš da griješiš. A itekako griješiš. Evo, kad pomislim da ću se sa osmijehom probuditi što sam dočekala novi dan, bude mi teško i oči otvoriti, a osmijeh ostavim za drugi, za kojeg ne znam i da li će doći. O Ti, Milostivi, zahvalnost moja je premalena u usporedbi sa blagodatima tvojim. Dopusti mi da pustim koju suzu zbog tebe kad osmijeh mi je teško dati. Dopusti, Bože, da suzama ovu dušu grješnu očistim.
Ponavlja se. Neprestano tražimo sreću u prolaznosti bilo kakve vrste. U tako naoko lijepim stvarima, a prolaznim. Ovo danas što imam već sutra starosti tragove nosi. U drugima neprestano izvore milosti tražimo, a zaboravljamo da je najveća Milost kod onoga što, svojom Milošću, te stvori, a zatim ti sve što je potrebno za život dade. Dade ti da, kao beba, imaš reflekse koji ti trebaju, da bi se hranio i preživio. Počevši od tog malog primjera, dolazimo do zaključka da nema načina da zahvalnost dovoljno osjećamo niti tog broja koji može biti dostatan riječi „elhamdulillah“.
Čisti svoju dušu ka putu vječnosti, da je pred Gospodara doneseš kao što ti On, kada si onomad bio beba, čistu dade. Allahovim govorom je liječi od ovodunjalučkih zabluda. Lijepom riječju je smiri, suzom nahrani. Dopusti joj da poleti, iako okružena brigama, da se smiri na pomen Gospodara svoga, Vlasnika njenog, Vječnog. Jedino je On taj koji nije prolazan. Jedino je On vrijedan borbe, sve Njegovo je vrijednije od svega što misliš da imaš A onaj jutarnji osmijeh zbog Njega, zbog zahvalnosti Njemu, tvoj bi put ka svemu tome učinio lakšim.