Arhive oznaka: Zahvalnost

Ljepota Tvoga stvaranja

Kada ustanem, Ti me, Gospodaru, dočekuješ uz poj ptica.
Kročim li u spoljašnji svijet, moja pluća ispuniš mirisom tek pokošene trave, mirisom cvijeća i drveća.
Ugriješ me toplinom sunca, obasjaš mi lice njime.
Nastavim li dalje, sve ono što me okružuje pokazuje ljepotu Tvoga stvaranja, Tvoga obraćanja meni:
Taj povjetarac što mi miluje lice, donoseći osvježenje,
I ti zvuci ptica i insekata,
I svega onoga što, otvorenim očima, ponekad promakne.
Eh, to ja imam.
Imam potrebu dotaći tu travu, osjetiti uzburkali zrak kada pored mene proleti ptica, pružiti ruke ka zracima sunca, i uzviknuti: hvala Ti, Bože, što živim.
Dok koračam, osjetim glatku površinu pod stopalima. Odmjerenim i laganim koracima idem do cilja, svejednako osjećajući ljepotu koja me okružuje, ljepotu Tvoga stvaranja.
I kada svoj cilj dostignem, znam da si me Ti do njega doveo, Svojom ljubavlju me obasuvši, Svojom milošću me obdarivši. Hvala Ti, Gospodaru.

Dušu svoju za Gospodara pripremi

Sjedim u svojoj privremenoj sobi. Pišem na svom privremenom laptopu. Udišem ovaj svačiji, privremeni zrak. I griješim kada kažem da je moje. Osim ove duše, šta je to još moje? Šta ja to posjedujem a da mi već u sljedećoj sekundi ne može biti oduzeto? Čak i ova moja duša jednoga dana neće pripadati ovome tijelu, neće više biti moja. Jednom, uskoro, otići će svome pravom Vlasniku. Ova duša, koja je našla privremeno boravište u mome tijelu – i ona će me napustiti, kao što će i mnogobrojne stvari koje, bez ikakvog prava, nazivam svojima.

Istruhnuće sve ove prolaznosti, proći će svi ovi trenuci, zaboraviće se sva sjećanja brižno čuvana u slojevima misli, neuhvatljivih. Nad čime mi to gubimo razum! Borimo se za razne prolaznosti, vječnosti u opipljivome nema. Reci mi, šta ta tvoja duša, koja je svakog trena bliža svome cilju, nosi u sebi? Hoćeš li je praznu, pohabanu od bavljenja ovim svijetom, vratiti njenom Vlasniku? Pa, zar se tako postupa sa stvarima privremeno datim milošću Njegovom?

Pusti koju suzu kada se sjetiš da griješiš. A itekako griješiš. Evo, kad pomislim da ću se sa osmijehom probuditi što sam dočekala novi dan, bude mi teško i oči otvoriti, a osmijeh ostavim za drugi, za kojeg ne znam i da li će doći. O Ti, Milostivi, zahvalnost moja je premalena u usporedbi sa blagodatima tvojim. Dopusti mi da pustim koju suzu zbog tebe kad osmijeh mi je teško dati. Dopusti, Bože, da suzama ovu dušu grješnu očistim.

Ponavlja se. Neprestano tražimo sreću u prolaznosti bilo kakve vrste. U tako naoko lijepim stvarima, a prolaznim. Ovo danas što imam već sutra starosti tragove nosi. U drugima neprestano izvore milosti tražimo, a zaboravljamo da je najveća Milost kod onoga što, svojom Milošću, te stvori, a zatim ti sve što je potrebno za život dade. Dade ti da, kao beba, imaš reflekse koji ti trebaju, da bi se hranio i preživio. Počevši od tog malog primjera, dolazimo do zaključka da nema načina da zahvalnost dovoljno osjećamo niti tog broja koji može biti dostatan riječi „elhamdulillah“.

Čisti svoju dušu ka putu vječnosti, da je pred Gospodara doneseš kao što ti On, kada si onomad bio beba, čistu dade. Allahovim govorom je liječi od ovodunjalučkih zabluda. Lijepom riječju je smiri, suzom nahrani. Dopusti joj da poleti, iako okružena brigama, da se smiri na pomen Gospodara svoga, Vlasnika njenog, Vječnog. Jedino je On taj koji nije prolazan. Jedino je On vrijedan borbe, sve Njegovo je vrijednije od svega što misliš da imaš A onaj jutarnji osmijeh zbog Njega, zbog zahvalnosti Njemu, tvoj bi put ka svemu tome učinio lakšim.

Tvoja ljubav je dovoljna

Tvoja ljubav, čista i lijepa,
Meni je dovoljna,
Da opstanem,
Sa svime da se suočim,
Da nastavim.

Tvoja ljubav, iskrena i nježna,
Meni je razlog za osmijeh
I suze da izmami umije,
Zbog ljepote svoje.

Tvoja ljubav, blaga i nesebična,
Daje mi snage za novi dan,
Da se nadam me poučila,
Pokaza mi kako da volim.

Tvoja ljubav, topla i velikodušna,
U svojoj ljepoti me obuzela,
Boljom osobom me učinila,
Vjerom me opskrbi.

Tvoja ljubav, velika i bezuslovna,
Ponekad me i bez riječi ostavi,
U veličini svojoj,
Uvijek osmijeh izmami.

I ne treba mi više od toga,
Šta da tražim pored aška tvoga,
Gdje drugo da idem pored blaga velikoga?

Ljubavlju svojom griješ srce moje,
I svačije,
A znam da je nikada nestati neće,
Ne smije,
Ovaj život bi pust ostao bez nje,
I tebe.

Ove oči

Iza ovih mojih očnih kapaka
Postoji svijet pun boja
Neviđen

Kad ih zatvorim
Pojavi se
Nepozvan

A kad ih otvorim
Skoro pa mrak
Meni dovoljan

Držim ih čvrsto zatvorene
Da me podsjete na sve što imam
A da zaboravim na sve što nemam

Ta svjetlost lijepa li je
Data je samo voljenima
Dar od Gospodara Svevišnjega

Otvorene, ne znaju ništa
Zatvorene, spoznaju sve
I Gospodaru su zahvalne

Moje oči koje ne vide
A vide, na svoj način
Meni su posebne

Hidžab i invaliditet

Svaki put kad bih se požalila zbog nečega, a najčešće na svoj invaliditet, kojeg bih okrivljavala za mnogošta što ne mogu sama u životu, Allah bi mi poslao dokaz da nisam trebala da brinem. On se, kao i uvijek, pobrinuo za mene. Ono što sam mislila za sebe da je dobro, On mi je pokazao da ima i bolje, da je sve vrijeme imao plan za mene. Subhanallah!

Zašto ovaj naslov iznad? Zašto ovim redosljedom? Zašto ove dvije riječi koje na prvi pogled djeluju nepovezane stoje skupa?

Možda ste se zapitali, a možda i niste. No, imam potrebu odgovoriti na njih.

Ova dva pojma, ove dvije stvari, su simboli koji opisuju dvije nevjerovatno važne stvari u mome životu. One uveliko opisuju moj život i određuju kojim smjerom se kretati naprijed. Jedno sam birala, a drugo dobila rođenjem. Ipak, ne žalim ni zbog jednog jer oboje mi je u životu donijelo prednosti koje nisam mogla ni zamisliti.

Sada se pitate kakve to prednosti za jednu osobu mogu imati ove dvije stvari.

Rodila sam se onakva kakvom je Allah Milostivi već odredio. Ništa se po tom pitanju nije moglo uraditi. Nažalost, mnogi kažu. I ja sam bila jedna od njih. Možda je, ipak, „nasreću“, jer smatram da imam drugačiji, bolji život zbog svog invaliditeta. A tako je Allah htio. Hvala Njemu!

Tokom svojih „mračnih“ perioda, koji su daleko iza mene, okrivljavala sam sve oko sebe, čak i dragog Boga, što mi je život ovakav kakav jeste. Nisam htjela prihvatiti svoje stanje te sam nerijetko postajala zatvorena, nemajući volje izaći i suočiti se sa svijetom, većinom sa dobronamjernim ljudima koji su mi htjeli pomoći, a nisu znali kako. Mnogo puta u životu sam se susrela sa nerazumijevanjem od strane najbližih, ali nisam imala pravo da ih krivim. Oni nisu znali kako prići meni, šta uraditi da bih se osjećala bolje.

S vremenom, uvidjela sam sve prednosti koje mi je Gospodar pružio, sve pozitivne stvari koje su uveliko nadmašivale one negativne. Moja zahvalnost je počela nadjačavati moje ogorčenje, te sam počela praktikovati svoju vjeru, Islam. Spoznavanje Allahove milosti te Njegove volje mi je pomogla da postanem sretna i zahvalna.

Borila sam se za bolji život. Moji roditelji su mi pružili podršku te me ohrabrivali da uradim sve što sam poželjela. Podržali su moju želju da idem u Ameriku na deset mjeseci kako bih usavršila engleski jezik, za kojeg su znali da jako volim. A ta odluka nikome nije bila lahka, pogotovo njima. Iako sam skoro cijeli život odvojena od njih zbog boravka u internatu, za to je bilo ipak potrebno više hrabrosti, više strpljenja, vjere, volje… Čak i onda kada sam mislila da neće, opet jesu. Podržali su moj hidžab, a što je bila najvažnija odluka u mom životu.

Već dugo vremena sam željela staviti hidžab. Bojala sam se raznih stvari. A svi moji strahovi su postali nevažni jednom kad sam shvatila kolika je to obaveza za jednu vjernicu. Allah nam je dao sve ove blagodati, a mi opet ne želimo slijediti propise Njegove. A svi ti propisi su nešto dobro za nas, samo što ljudi to ne žele shvatiti.

Kad sam to konačno učinila, osjećala sam se tako ispunjenom, kao da sam popunila dio slagalice koji je nedostajao. Osjećala sam se, kao što se osjećam i sada, kompletnom. Mislila sam da će me odbaciti moji stari prijatelji. Možda neki i jesu, ali oni najbitniji nisu. Štaviše, dobila sam i nove, iskrene, koje volim u ime Allaha.

Mnogi su se pitali zašto je to meni toliko važno i zašto toliko pišem o tome. Jeste, važno je. Važno je da pomognem drugim sestrama da učine isto i da spoznaju ljepotu koja im izmiče.

A važno je i zbog toga što dolazi u doticaj sa mojim invaliditetom.

Sada, kada me ljudi vide, nije više invaliditet kojeg prvo uoče nego moj hidžab. Ne znam za reakcije jer ih ne vidim. Samo želim prenijeti poruku svima onima koji su izgubili vjeru. Pogledajte svoj život i sve što imate, a nemojte se osvrtati na ono što nemate. Nećete biti u stanju nabrojati sve blagodati koje vam je Allah dao, a koje niko od nas ne zaslužuje. Kako, onda, možete biti nezahvalni i žaliti se na sitnice koje su tako nebitne i zbog kojih vam ubrzo postane svejedno? Kako?

Da ova objava ne bi postala preduga i dosadna, prestajem ovdje. Ali, zaista, imam još puno toga reći. Neki drugi put, inšallah.