Godina dana bloga

3

Blagi miris čaja od nane me opušta pred neminovno učenje i pripremanje za sutrašnji ispit. Sjetih se neki dan da je danas godina dana od osnivanja bloga, pa pomislih da napišem koju riječ. Nisam pisala odavno. Obaveze i pokušaji da se stigne sve na vrijeme mi ne daju vremena za blog, iako pišem. Pisanje je dio mene odavno. Nemoguće je prestati. To zaista i ne želim.

Prošle godine, sedam dana nakon što sam stavila hidžab, iznenada mi je došla ideja da otvorim blog. I bez mnogo razmišljanja ušla sam na ovu stranicu i kreirala ga. Isti taj dan sam napisala i svoju prvu objavu. Nisam je mnogo uređivala niti pokušala da pišem nešto što bi se svima dopalo. Jednostavno, pisala sam iz srca. Pisala sam ono što sam u tom trenutku osjećala. Tako se i nadalje nastavilo.

Sjećam se koliko sam bila sretna i ispunjena nakon što sam stavila hidžab. To se odrazilo uveliko i u tom mom prvom postu ovdje na blogu. A zaista je taj period bio nekako poseban. Kada god bih izašla vani, osjećala sam se posebno. Moje drage sestre su se radovale kao i ja. Svi ti zagrljaji i osmijesi zbog moje sreće su me još više ispunili i ohrabrili da nastavim bez obzira na bilo kakve komentare. Od tada čvrsto koračam na ovom putu kojeg sam odabrala. Elhamdulillah.

Čovjek se brine zbog mnogo stvari, a na kraju se te sve brige pokažu nebitnim. Koliko smo se brinule kako ćemo položiti ispite prošli Ramazan jer smo postile, a nikad bolje nisu prošli. Hvala Allahu. I ovaj Ramazan dok pripremamo ispite na fakultetu, pripremamo se za onaj veći, vrijedniji, važniji, ispit. Milostivi, daj da uspijemo kao vjernici, jer je sve ostalo manje važno.

I onda se sjetim kako će mi sve ovo nedostajati jednom kada odem. Sve poteškoće se mnogo lakše prevaziđu kada možeš da ih podijeliš sa drugima. Moje prijateljice, moje sestre, uveliko sve to olakšavaju. Naše zajedničke trenutke ću više pamtiti od svih poteškoća sa kojima sam se susretala na fakultetu. Ono lijepo se pamti i zauvijek zapečati u srcu. Sve ostalo nije važno.

Prolaze dani, jedan po jedan. Ono zbog čega smo se brinuli već sutra ima manji značaj. Ali ono što smo za nekoga učinili traje mnogo duže. I vrjednije je. Naš trud je važniji od našeg rezultata. Suzu izmami svaki put kada nešto od sebe damo. A kada Tebe, Gospodaru, spomenemo, olakšanje je veliko. Svoju dušu izliječimo, nahranimo, ispunimo, dok još uvijek možemo. A velika li je blagodat ovaj Ramazan! Sve, i još više, dok traje da uradimo. I tako da nastavimo.

Čini me sretnom da neki od vas čitaju ono što pišem. Hvala vam. Možda se u nečemu i pronađete. Sve što je ovdje od srca je, iskreno, od mene meni, kao i vama. Hairli ostatak Ramazana svima želim. Da vam Allah primi ibadete, usliša dove i bude zadovoljan sa vama.

Čudo ljubavi

3

Da mi je, barem na tren, da se pogledam tvojim očima,
Da vidim sve to što nisam,
Možda da vidim gdje griješim,
I da se promijenim, zbog tebe.

Da mi je da budem dostojna,
Sve te ljubavi kojom me obasipaš,
Neprestano. Da je da sam drukčija,
Bolja; spremnija da se suočim sa sobom.

A ponajviše, da mi je da ostanem baš takva,
Kakvom me vidiš, da ne izblijedim,
Iako ne zaslužujem to,
Da sam zauvijek tom ljubavlju poboljšana.

A kad bi na mahane gledali,
Bi li iko zaslužio biti voljen?
I baš je to čudo ljubavi,
Pomoću nje živiš, zbog nje si i stvoren…

Čuvaj sebe bivajući zahvalan na onome što imaš

2

Je li istinska radost leži u tome da dobiješ sve što poželiš, tačno onako kako želiš i u momentu kada to poželiš? Zar se određena slast ne krije i u čekanju, ulaganju, naporu, trudu? Nije li sreća kada ustraješ, pa tek nakon nekog vremena ono što želiš dobiješ?

Nažalost je došlo takvo vrijeme da, gledajući druge i blagodati koje imaju, poželimo da i mi to imamo. Odmah. Bez ikakvog odlaganja. U takvim trenucima zaboravljamo ono što mi imamo, a neizmjernim blagodatima smo obasuti. Ne zastanemo li na trenutak i razmislimo, pa se Milostivom Allahu zahvalimo na onome čime nas je obdario? Nameću nam razne ideale preko instant fotografija, nude nam razne virtuelne živote koji ne predstavljaju realnost, a mi se povodimo za svim tim. Gledajući druge šta imaju, mjesta koje posjećuju, sve te osmijehe i sreću, zaboravljamo sebe i sve oko sebe. Zaboravljamo Onoga u čijoj je vlasti da oduzima i daje.

Sa mišlju ujutro ustani da ćeš toga dana uzeti samo onoliko koliko ti od života treba. Ni manje, ni više. Zašto bi pokušao da se takmičiš sa drugima u stvarima koje tako brzo prođu? Je li ti cilj da posjetiš neko mjesto samo kako bi, oznakom ili fotografijom na društvenim mrežama, pokazao da i ti to možeš? Zainati se i odluči da baš nećeš da drugi znaju gdje si u svakom trenutku. Reci sebi da ćeš sve te posebne trenutke sačuvati samo za sebe i svoje najmilije, te da ćeš sve te fotografije ostaviti kao uspomenu, dijeleći ih sa ljudima do kojih ti je stalo.

Padnemo svi na ovome testu i iskušenju. A previše pažnje dajemo stvarima nebitnim. Previše vremena provodimo gledajući šta drugi rade, premalo vremena ostavljajući za sve ono što bismo mi mogli uraditi. Koliko korisnih minuta nam ode u razmišljanju o tome „šta bi bilo da mogu…?“. Previše sati trošimo na mjestima nedokučivim, tamo negdje, u virtuelnom svijetu, punom stvari koje nisu, ili nisu onakve kakve se čine. Dok se divimo uspjesima drugih, i dok kukamo da mi to ne možemo, zašto to vrijeme ne bismo proveli u činjenju dobra. Za sebe i za druge. U postizanju nečega što vrijedi.

Čini me tužnom da su ljudi izgubili sabur. Gubeći sabur, gubimo i nadu. A jednom kada nema nade, očaj vreba da nas proguta. Previše sam nesretna kada vidim koliko je ovaj svijet neke ljude uzeo pod svoje. Čuvajte se ovoga svijeta. Varljiv je. Previše lahko povlači ljude u sebe, guta ih, ne da im da se sjete svoga Stvoritelja i onog, boljeg svijeta. Ne dozvolite da vam se to desi.

O Allahu naš,
Pomozi nam da budemo strpljivi,
Da znamo čekati,
Daj nam snage da u iskušenju izdržimo
Dok ovim trnovitim putem kročimo,
Jer samo Ti to možeš i znaš.

Ljepota Tvoga stvaranja

1

Kada ustanem, Ti me, Gospodaru, dočekuješ uz poj ptica.
Kročim li u spoljašnji svijet, moja pluća ispuniš mirisom tek pokošene trave, mirisom cvijeća i drveća.
Ugriješ me toplinom sunca, obasjaš mi lice njime.
Nastavim li dalje, sve ono što me okružuje pokazuje ljepotu Tvoga stvaranja, Tvoga obraćanja meni:
Taj povjetarac što mi miluje lice, donoseći osvježenje,
I ti zvuci ptica i insekata,
I svega onoga što, otvorenim očima, ponekad promakne.
Eh, to ja imam.
Imam potrebu dotaći tu travu, osjetiti uzburkali zrak kada pored mene proleti ptica, pružiti ruke ka zracima sunca, i uzviknuti: hvala Ti, Bože, što živim.
Dok koračam, osjetim glatku površinu pod stopalima. Odmjerenim i laganim koracima idem do cilja, svejednako osjećajući ljepotu koja me okružuje, ljepotu Tvoga stvaranja.
I kada svoj cilj dostignem, znam da si me Ti do njega doveo, Svojom ljubavlju me obasuvši, Svojom milošću me obdarivši. Hvala Ti, Gospodaru.

Zatvorenih očiju budna sanjam

0

Zašto bih prestala sanjati? Maštati? Voljeti?
Razočaranja se ne bojim,
Nit’ ljudi, čije postupke rijetko razumijem.
Snovi me ne sputavaju,
U njima sam tamo gdje želim biti,
U njima me ne osuđuju.
To je mjesto gdje bih, ponekad, željela ostati,
Ne suočiti se sa dušama zlim,
Koje će te, samo ako si poput njih, voljeti.
Razlikuješ li se, učiniš li nešto za sebe,
Znaj da će te ostaviti,
Svi oni koji su te jednom zvali svojim.
Al’, dušo iskrena, svoje snove živi,
Nikad sretna nećeš biti,
Sve dok drugima pokušavaš udovoljiti.

Bolje da me mrze za ono što jesam, nego da me vole za ono što nisam.

O davanju

1

Jedno predavanje kojem sam nedavno prisustvovala me baš podsjeti na to kakvi smo mi ljudi trenutno, a kakvi bi zapravo trebali biti da bi osjetili istinsku slast i ljepotu u duši. Tako, moradoh ovo zapisati. Možda će nekome poslužiti, a ja ću, ponekad, kad zaboravim, imati ovo da pročitam i ne dozvolim sebi da previše posjedujem išta na ovom prolaznom svijetu.

Jedan aspekat dobročinstva jeste i davanje. Koliko god da te usrećuje da primaš, još više bi trebalo da osjetiš zadovoljstvo kad daješ. Međutim, obično kod većine nas to nije slučaj. Zašto nismo sretni i ispunjeni kada poklanjamo? Zašto ne osjetimo tu slast kada odvajamo stvari za nekoga kome je potrebno? Zašto se toliko vežemo za ovodunjalučke stvari kada će jednom nestati?

Kada dajemo, trebali bismo dati ono što i sami volimo. Tvoja omiljena stvar će ionako nekada ostarjeti. Nećeš je zasigurno ponijeti sa sobom. Usrećila bi onoga kome je daješ, a tebe bi ispunila nečim čime nijedna ovodunjalučka stvar ne bi mogla. No, mi nismo takvi. Obično dajemo nešto što nam više ne treba. Istinska dobrota leži u tome da ti je lahko da se odvojiš od prolaznih stvari. Čuvaj ono vrijedno u sebi, poput ljubaznosti, dobrote, osmijeha. Ne daj nikome da ti to uzme. Sve ostalo će ionako proći. Zašto se zamarati sa time?

Kada dopustimo sebi da se toliko vežemo za nešto što imamo, dopuštamo toj stvari da posjeduje nas. I baš ovo nas čini nesretnima. Ta naša prevelika povezanost sa ovim svijetom. Možda bismo bili sretniji kada bismo čuvali bogatstva u sebi a ne oko sebe. Možda bismo bili sretniji kada bismo pokušali činiti ljude oko nas sretnijima, obraćajući pažnju na one koji nemaju, pružajući pomoć onima koji je trebaju. Možda bi naša sreća tek tada dobila smisao.

Nisam ja neko važan da bi se čitale ove riječi, no možda dopru do onih iskrenih duša koje svojom ljubavlju čine da ovaj svijet bude ljepše mjesto. Nisam ni toliko vična da iskažem sve ono što bih htjela na pravi način. Ali se brinem oko ovog našeg svijeta. Željela bih da razmišljamo o našim postupcima (ili nepostupcima, ako smijem reći). Činiti ništa, biti pasivan u ovom svijetu koji nas treba, koji treba dobrotu i dobre ljude, je zaista način da ga pogoršamo.

Stoga, vi, u kojima se krije dobrota, budite u stanju davati iskreno. Pružite jedan iskren osmijeh danas, jer će žednu dušu napojiti. Lijepim riječima usrećite druge. Ako ste u stanju, dajite iz srca stvari koje volite onima koje volite. Zatvorite oči, udahnite svjež miris što proljeće nosi, pokušajte nabrojati sve blagodati. Prigrlite svaki momenat dat od Boga da ga iskoristite na najbolji mogući način. Jer, prolaze i ne vraćaju se, ovi važni trenuci koji nam privremeno stoje na raspolaganju. Na nama je kako ćemo ih iskoristiti.

Tvoja prisutnost trag za sobom ostavi

1

Tvoja prisutnost mi je uvijek bila radost,
Nikada teret, nikad slabost,
Želja za nečim više ponekad potakne,
Moja duša da ljubavlju tvoju dotakne.

Jedna riječ kao hiljadu ljepota nosi,
Ostavlja trag i nadu u srce donosi,
Dok snovima pokušava da tvoj lik uobliči,
Sjećanje na tebe da u riječi pretoči.

Stih ovaj svjedoči da još uvijek mislim,
Da na tebe često, eto, pomislim,
Hoće me ova sjeta u dane proljeća,
Tjera moju dušu da se tebe sjeća.

Kao proljetni povjetarac – lagano dođeš i odeš,
Ostavljajući ljepotu dugo nakon što prođeš,
Rijetki cvijete što se zamirisati usudi,
U ovom srcu sjeme svoje posadi.

Taj trag, uvijek živ, uvijek prisutan,
A nikad ne prestaje, nikad odsutan,
Nemam želju da ga izgubim, da zaboravim,
Znam da bih, opet, pronašla snagu da ga oporavim.

Suza

1

Ne dopuštam ovoj suzi,
Što uporno prijeti da izleti,
Ispod kapka sklopljenog,
Zbog ovog srca iskušanog…
Da pronađe svoj put ka spoljašnjem svijetu,
I učini me lahko ranjivom,
Na poraze neotpornom,
Sa dušom mojom prevrtljivom.

Ne, to ne plačem ja,
To se samo ova moja duša, zaboravljajući,
Od ove realnosti neprestano bježeći,
Nakratko izgubila,
Na neka bolja mjesta.

Ova suza što se iz oka omakla,
I zamalo niz lice što nije potekla,
Neka ostane tu, na svome mjestu,
Dok ovaj tren ne prođe,
Dok sve na svoje ne dođe,
Neka presahne, sakrivena od pogleda.

Osmijehom ću da je potisnem,
U predjele duboko skrivene,
Sve dok sama ne ostanem,
I dovom je otarem…
Sa zahvalnošću Njemu ću da je potaknem,
Da izliječi moju dušu, od ovog svijeta ukaljanu,
I nauči je da se ponovo ne spotakne,
O lakomislenost insansku.

“Zaista, s mukom je i slast!” – Kur'an

Razgovor

0

A divan li je razgovor sa Tobom, Gospodaru. Tiho dovim, glasno srcem potvrđujem, znajući da me čuješ. A Ti, Milostivi, voljom Svojom, uzvraćaš. Gledam i čudim se. Oko mene sve ono što sam zaželjela, ali mnogo ljepše, mnogo jasnije, baš onako kako i treba da bude. Ti znaš šta meni treba i Ti to daješ. I ovaj najljepši razgovor čuvam. Niko ne mora znati da razgovor sa Tobom moju dušu hrani, srcu daje mir, a tijelu snagu za korak neminovni.

Kakvi su tvoji snovi?

1

Draga sestro,

Dugo sam razmišljala bih li uopšte pisala tebi, hoćeš li se na mene naljutiti, šta ćeš o meni misliti. Ali moram. Jer se za tebe bojim. A i za sebe. Ako ne napišem, moja duša će da me kori. Ako ne napišem, nosit ću to breme sa sobom, a i pitana ću biti, kao i ti, voljena, kao i svi mi na ovom putu sa ciljem jasnim i očitim. Brinem se za sebe, ali se brinem i za tebe jer, sa odredbom Uzvišenog, zavoljeh te, iskreno, bez ikakvih očekivanja, samo nade da će me, Onaj koji nas spoji, voljeti.

Sanjaš li? Znam da sanjaš. Pitam se o kome li, o čemu sanjaš. Pitam se, jesu li tvoji snovi puke želje ili uistinu nešto što traje. Pitam se, sestro, je li vrijedno to o čemu sanjaš, je li prolazno i u okvirima ovoga svijeta. Jesi li pripremila koji san koji se odmah ne ostvaruje, a koji je vječan?

I moji snovi su bili nekada takvi. Željela sam uživati, raditi mnoge stvari koje baš i nisu dobre za dušu. Kada god sam htjela otići na neki koncert, uvijek me je nešto sprječavalo. Tada sam pomišljala kako nisam kao drugi, ali sada kažem elhamdulillah. Bilo je hajra u tome, kao i u svemu što mi se desilo. Moj Gospodar me je zaštitio od stvari koje nisu dobre za mene, od stvari koje bi me povukle možda ka nekim drugim, gorim, stvarima. Hvala Allahu pa je uskoro nakon toga počelo sve ovo. Hvala Allahu da su se moji snovi promijenili.

Ne dozvolite vašoj duši da se udalji od Milostivog radeći stvari koje je zabranio. Ne dozvolite joj da izgubi spokoj koji osjeća kada je u bliskoj vezi sa Allahom, dž.š. Ne mučite je ovim svijetom, aktivnostima koje nisu pogodne za njen mir. Čuvajte je od raznih zala kojima smo svakodnevno okruženi. Njegujte je zikrom, liječite Kur'anom, nahranite namazom i spominjanjem Njega, stalno, iznova, uvijek. Pomozite joj da dostigne stepen na kojem ćete osjećati spokoj, mir, zadovoljstvo, sve one stvari koje vam ovaj svijet ne može ponuditi koliko god da tragali. Zadovoljstvo je samo u Gospodara. Uživanje je samo kod Njega. A hoćemo li ga zaslužiti, mile moje sestre? Pitate li se? Bojite li se?

Sva ova pitanja, teška i mučna, tjeraju me da suzom barem očistim ovu dušu koja stalno upija ovaj svijet. I previše ga je u meni. Ne mogu da ga se otarasim. Previše mi je stalo. A neću da mi je stalo, neću da mi je bitno. Ne želim da je moj, kad nije. Previše je primamljiv, a opet previše prolazan da marim. I suviše je lijep, ali i brzo izblijedi da bih željela išta posjedovati. Ne, više ne sanjam o stvarima. Sanjam o željama koje mi samo On može ispuniti. Sanjam o Njegovoj nagradi, a bojim se da je neću zaslužiti. Gospodaru naš, pomozi nam da je zavrijedimo.

I, još jednom, molim te da razmisliš o ovim mojim skromnim riječima. Ništa osim njih ne mogu ponuditi. Ali, vjeruj mi, da je iskreno, vjeruj da je pomno napisano, dugo se vrteći po mojoj glavi. Znam da nije lahko, ali je moguće promijeniti sve to. Promijeniti sebe, svoj svijet, svoje snove. Kada te jednom ljepota novih, ljepših, snova obuzme, ni pomišljati nećeš da se vratiš tamo gdje si nekada bila.

S ljubavlju,
Tvoja sestra

Idi na alatnu traku