Kuća abecede – osvrt

1

Kuća abecede
Jussi Adler-Olsen

Pročitano: 6.9.2016.

Kada sam počela čitati ovu knjigu, nijednom nisam pomislila da će me njen kraj ostaviti u suzama, niti da ću pisati bilo kakav osvrt. Nije ovo žanr o kojem inače pišem. Misleći da će do kraja ostati ratni roman kao što se dalo naslutiti u prvom dijelu, nisam očekivala mnogo. Bilo mi je zanimljivo, ali ne toliko da jedva čekam nastaviti sa čitanjem. Jednostavno, bilo je dobro za promjenu uzeti nešto drugačije. Sve do drugog dijela, kada sam shvatila da mi je ova knjiga postala tako zanimljiva da je ne mogu prestati čitati.
Ovaj roman nipošto nije ratni, jer mu sama tema nije rat. Samo je smješten u okvir Drugog svjetskog rata, gdje se odvijaju glavni događaji koji će prouzrokovati mnoge promjene za dvojicu prijatelja iz djetinjstva, Jamesa i Bryana. Jedna sitnica, tako zanemariva i za koju mislimo da je ispravna, može prouzrokovati pogubne posljedice, koje možda i nisu tako lako ispravljive. Ovo je roman o prijateljstvu i koliko ono znači, pogotovo u ratnim okolnostima, gdje ima puno nasilja i gdje se obično svako brine za sebe. Osim prijatelja, koji su spremni učiniti sve jedni za druge. No, hoće li to biti slučaj i u ovoj knjizi…?
Na mene je knjiga ostavila jak dojam i preporučujem je svima. Nosi i duboku pouku o prijateljstvu i koliko je ono zapravo važno svima.

Sva radosna mjesta

2

Zar je već dva mjeseca prošlo od kako nisam pisala ovdje? Vrijeme leti, a riječi nadolaze, neumorno me podsjećaju kako ne smijem stati sa pisanjem. Nižu se u mojoj glavi, stvaraju misli koje žele van. Neprestano se vrte u krug, tjerajući me da pronađem vremena kojeg nema, da sjednem i zapišem, makar nekoliko, da se duša smiri i odmori uz ljepotu stvaranja nečega svog, ma kakvo god bilo.

I čitam. Opet sam izabrala neku knjigu uz koju se mogu psihički odmoriti. Nije važno što su teške teme, neka samo odlepršam u neki tuđi, izmišljeni svijet, zbog čega nimalo nije manje ostvariv ili moguć. „Sva radosna mjesta“ je bila knjiga koju odabrah. Odavno je na listi, a pomislih kako će me baš ona ponovo odvesti tamo gdje stvarnost završava, a ljepota pisane riječi počinje.

To je knjiga o gubitku, ali ne samo o gubitku voljene osobe, nego i o gubitku sebe. Moguće je i sebe izgubiti, a da si još uvijek živ. Moguće je umrijeti a da te ljudi više vole u tvome odsustvu. Moguće se i oporaviti uz ljubav. Samo uz ljubav. Moguće je ne preboljeti, a opet nastaviti. I biti bolji, drugačiji, za sebe i za druge. Ispunjen gubitkom i oporavkom, postaješ zreliji, iako sa ljudima okružen, možda malo usamljeniji, ali ipak produktivan i spreman za putovanje na razna mjesta u koja te vodi život.

Nije važno šta uzmeš od života. Važno je ono što ostaviš. Taj citat iz knjige mi se urezao u pamćenje. Toliko poruka nosi sa sobom. Toliko je važan za one koji razmišljaju. Ostavi trag. Odeš li na neko mjesto, ostavi trag da si bio tu. A ostavi trag za sobom na ovome svijetu. Što više uzimaš, sve je manja mogućnost da će te se ljudi sjećati. Obrnuto biva što više daješ. Od sebe. Za druge.

Napokon sam ispunjena, dok pišem ove redove, koji možda samo meni imaju smisla. Pa zar je i bitno išta drugo? Treba i činiti stvari koje te usrećuju. Tako ćeš jedino i druge činiti sretnim.

Još dva ispita

3

Oktobar je. 2013. godina. Tužan dan za mene i moju mamu. Ja se brinem zbog fakulteta, a ona zbog mene. Kako ću se snaći, pita se.
Dom je lijep, čist, uredan. Imam sobu u prizemlju, blizu ulaznih vrata. Da mi je lakše. Skupo je. Izguraćemo nekako, kažu. Možda bude i koja stipendija za džeparac.
Više mi i nije do stipendije, nego do toga kako ću se snaći u posve novoj okolini. Slijepa sam. Ne baš potpuno, ali tu je to negdje. I nikoga ne znam. Ne znam doći do fakulteta sama još uvijek. Ali ipak ostajem sama. Rastanak ne protiče bez pokoje suze, iako sam „velika“.
Svejednako ponavljam da će sve biti dobro kao i do sada što je bilo. Uvijek sam se nekako snašla, čak i u posve stranoj zemlji. Mogu ja to i ovdje. Pa to je Sarajevo. Voljeno Sarajevo, ali tako nepristupačno za osobe sa invaliditetom.
Izguram nekako idući dan. Cimerke još uvijek nema. Razmišljam o tome kakva će biti, hoće li mi moći pokazati put do fakulteta barem, pa bih dalje sama.
Moji zovu. Brinu se. K'o roditelji. Pričam sa tetkom tu noć kada neko kuca na vrata. To je moja cimerka. Kaže, hoće da se premjesti, ne odgovara joj trenutna soba. Turkinja je. Blaga je i srdačna.
Pričamo tu noć. Studira i ona engleski jezik i književnost. Grli me kada čuje da sam i ja na tom smjeru. Obećava da će sutra doći da idemo registrovati predmete te da će donijeti svoje stvari. Tu noć dok ležim sama u sobi, zahvaljujem Bogu.
I tako je to počelo.
Dan po dan prolazi. Registrujem predmete sa svojim profesorom, koji je takođe veoma pristupačan. Upoznajem još djevojaka. Idemo za vikend na Baščaršiju. I prelijepo je.
Počinju predavanja. Amfiteatri puni nepoznatih ljudi. Ja sjedim u prvom redu. Razgovaram sa profesorima na kraju predavanja, objašnjavajući im kako ću ja raditi ispite. Voljni su pomoći.
Moja prva prezentacija. Pa prvi kviz. Prva parcijala. Sve prolazi bolje nego što sam očekivala. Puno se trudim i učim, jer znam da više moram da uložim da bih uspjela. Ponekad je teško. Ali se izgura taj prvi semestar.
Ni ocjene nisu loše. Svi smo zadovoljni.
Na kraju prve godine, odlučujemo cimerka i ja da ćemo ići u stan. U domu je teško, iako je fakultet blizu. Ona mi javlja nakon mjesec dana da se ne vraća u Bosnu. Ja ne volim dom, ali ipak odlazim i prijavljujem se opet.
Mijenjaju se cimerke te iduće godine. Različite za svaki semestar. Prvo Bosanka, pa opet Turkinja. Nije toliko loše. Imam prijateljica već sa kojima se družim, tako da i nije toliko važno ko će biti cimerka.
Druga godina prolazi još bolje od prve. Ocjene još bolje. Ja presretna što sam izabrala da studiram nešto što volim.
I treću godinu se vraćam u dom. Zaključujem da mi je to opet najbolja opcija. Da sam dalje, dolazak bi bio velika prepreka. Snijeg, kasne tramvaji, gubitak vremena.
Opet nova cimerka. Ne slažemo se baš najbolje, pa odlazi krajem tog semestra. Iduća koja dolazi je Bosanka. Izuzetno se dobro slažemo. Obje stavljamo hidžab krajem tog semestra, moje već treće godine na fakultetu. Imamo fino društvo. Pola Ramazana provodimo u Sarajevu zbog ispita, ali ga ipak pamtimo kao posebnog.
Skupljamo odjeću. Dosta i dobivamo od drugih. Uče nas kako se pokriti. Zaključujemo da to i nije toliko teško. Osjećaj neopisiv.
Raspust nekako brzo prolazi, iako je dug. Radujemo se ponovnom susretu. Odlučujemo trenutna cimerka i ja da idemo u novu sobu, trokrevetnu. Dobivamo novu cimerku, još jednu Bosanku. Postajemo prijateljice i sa njom. Međusobno se pomažemo i družimo.
Dosta učim od njih. Različite smo, ali imamo i iste ciljeve u životu. Dijelimo teške trenutke jedna sa drugom, ali i sreću.
I još dva ispita. Još dva ispita do kraja ovog četverogodišnjeg puta, koji nije bio samo moj. Za njega sam ja odluku donijela, ali ga nikad ne bih mogla preći sama.
Iščekujem taj dan koji se približava, dan kada ću držati papir koji dokazuje šta sam postigla. Ali ta diploma mi nije bitna. Pobijediti sebe i svoje strahove je bilo mnogo teže.

Godina dana bloga

3

Blagi miris čaja od nane me opušta pred neminovno učenje i pripremanje za sutrašnji ispit. Sjetih se neki dan da je danas godina dana od osnivanja bloga, pa pomislih da napišem koju riječ. Nisam pisala odavno. Obaveze i pokušaji da se stigne sve na vrijeme mi ne daju vremena za blog, iako pišem. Pisanje je dio mene odavno. Nemoguće je prestati. To zaista i ne želim.

Prošle godine, sedam dana nakon što sam stavila hidžab, iznenada mi je došla ideja da otvorim blog. I bez mnogo razmišljanja ušla sam na ovu stranicu i kreirala ga. Isti taj dan sam napisala i svoju prvu objavu. Nisam je mnogo uređivala niti pokušala da pišem nešto što bi se svima dopalo. Jednostavno, pisala sam iz srca. Pisala sam ono što sam u tom trenutku osjećala. Tako se i nadalje nastavilo.

Sjećam se koliko sam bila sretna i ispunjena nakon što sam stavila hidžab. To se odrazilo uveliko i u tom mom prvom postu ovdje na blogu. A zaista je taj period bio nekako poseban. Kada god bih izašla vani, osjećala sam se posebno. Moje drage sestre su se radovale kao i ja. Svi ti zagrljaji i osmijesi zbog moje sreće su me još više ispunili i ohrabrili da nastavim bez obzira na bilo kakve komentare. Od tada čvrsto koračam na ovom putu kojeg sam odabrala. Elhamdulillah.

Čovjek se brine zbog mnogo stvari, a na kraju se te sve brige pokažu nebitnim. Koliko smo se brinule kako ćemo položiti ispite prošli Ramazan jer smo postile, a nikad bolje nisu prošli. Hvala Allahu. I ovaj Ramazan dok pripremamo ispite na fakultetu, pripremamo se za onaj veći, vrijedniji, važniji, ispit. Milostivi, daj da uspijemo kao vjernici, jer je sve ostalo manje važno.

I onda se sjetim kako će mi sve ovo nedostajati jednom kada odem. Sve poteškoće se mnogo lakše prevaziđu kada možeš da ih podijeliš sa drugima. Moje prijateljice, moje sestre, uveliko sve to olakšavaju. Naše zajedničke trenutke ću više pamtiti od svih poteškoća sa kojima sam se susretala na fakultetu. Ono lijepo se pamti i zauvijek zapečati u srcu. Sve ostalo nije važno.

Prolaze dani, jedan po jedan. Ono zbog čega smo se brinuli već sutra ima manji značaj. Ali ono što smo za nekoga učinili traje mnogo duže. I vrjednije je. Naš trud je važniji od našeg rezultata. Suzu izmami svaki put kada nešto od sebe damo. A kada Tebe, Gospodaru, spomenemo, olakšanje je veliko. Svoju dušu izliječimo, nahranimo, ispunimo, dok još uvijek možemo. A velika li je blagodat ovaj Ramazan! Sve, i još više, dok traje da uradimo. I tako da nastavimo.

Čini me sretnom da neki od vas čitaju ono što pišem. Hvala vam. Možda se u nečemu i pronađete. Sve što je ovdje od srca je, iskreno, od mene meni, kao i vama. Hairli ostatak Ramazana svima želim. Da vam Allah primi ibadete, usliša dove i bude zadovoljan sa vama.

Čudo ljubavi

3

Da mi je, barem na tren, da se pogledam tvojim očima,
Da vidim sve to što nisam,
Možda da vidim gdje griješim,
I da se promijenim, zbog tebe.

Da mi je da budem dostojna,
Sve te ljubavi kojom me obasipaš,
Neprestano. Da je da sam drukčija,
Bolja; spremnija da se suočim sa sobom.

A ponajviše, da mi je da ostanem baš takva,
Kakvom me vidiš, da ne izblijedim,
Iako ne zaslužujem to,
Da sam zauvijek tom ljubavlju poboljšana.

A kad bi na mahane gledali,
Bi li iko zaslužio biti voljen?
I baš je to čudo ljubavi,
Pomoću nje živiš, zbog nje si i stvoren…

Čuvaj sebe bivajući zahvalan na onome što imaš

2

Je li istinska radost leži u tome da dobiješ sve što poželiš, tačno onako kako želiš i u momentu kada to poželiš? Zar se određena slast ne krije i u čekanju, ulaganju, naporu, trudu? Nije li sreća kada ustraješ, pa tek nakon nekog vremena ono što želiš dobiješ?

Nažalost je došlo takvo vrijeme da, gledajući druge i blagodati koje imaju, poželimo da i mi to imamo. Odmah. Bez ikakvog odlaganja. U takvim trenucima zaboravljamo ono što mi imamo, a neizmjernim blagodatima smo obasuti. Ne zastanemo li na trenutak i razmislimo, pa se Milostivom Allahu zahvalimo na onome čime nas je obdario? Nameću nam razne ideale preko instant fotografija, nude nam razne virtuelne živote koji ne predstavljaju realnost, a mi se povodimo za svim tim. Gledajući druge šta imaju, mjesta koje posjećuju, sve te osmijehe i sreću, zaboravljamo sebe i sve oko sebe. Zaboravljamo Onoga u čijoj je vlasti da oduzima i daje.

Sa mišlju ujutro ustani da ćeš toga dana uzeti samo onoliko koliko ti od života treba. Ni manje, ni više. Zašto bi pokušao da se takmičiš sa drugima u stvarima koje tako brzo prođu? Je li ti cilj da posjetiš neko mjesto samo kako bi, oznakom ili fotografijom na društvenim mrežama, pokazao da i ti to možeš? Zainati se i odluči da baš nećeš da drugi znaju gdje si u svakom trenutku. Reci sebi da ćeš sve te posebne trenutke sačuvati samo za sebe i svoje najmilije, te da ćeš sve te fotografije ostaviti kao uspomenu, dijeleći ih sa ljudima do kojih ti je stalo.

Padnemo svi na ovome testu i iskušenju. A previše pažnje dajemo stvarima nebitnim. Previše vremena provodimo gledajući šta drugi rade, premalo vremena ostavljajući za sve ono što bismo mi mogli uraditi. Koliko korisnih minuta nam ode u razmišljanju o tome „šta bi bilo da mogu…?“. Previše sati trošimo na mjestima nedokučivim, tamo negdje, u virtuelnom svijetu, punom stvari koje nisu, ili nisu onakve kakve se čine. Dok se divimo uspjesima drugih, i dok kukamo da mi to ne možemo, zašto to vrijeme ne bismo proveli u činjenju dobra. Za sebe i za druge. U postizanju nečega što vrijedi.

Čini me tužnom da su ljudi izgubili sabur. Gubeći sabur, gubimo i nadu. A jednom kada nema nade, očaj vreba da nas proguta. Previše sam nesretna kada vidim koliko je ovaj svijet neke ljude uzeo pod svoje. Čuvajte se ovoga svijeta. Varljiv je. Previše lahko povlači ljude u sebe, guta ih, ne da im da se sjete svoga Stvoritelja i onog, boljeg svijeta. Ne dozvolite da vam se to desi.

O Allahu naš,
Pomozi nam da budemo strpljivi,
Da znamo čekati,
Daj nam snage da u iskušenju izdržimo
Dok ovim trnovitim putem kročimo,
Jer samo Ti to možeš i znaš.

Ljepota Tvoga stvaranja

1

Kada ustanem, Ti me, Gospodaru, dočekuješ uz poj ptica.
Kročim li u spoljašnji svijet, moja pluća ispuniš mirisom tek pokošene trave, mirisom cvijeća i drveća.
Ugriješ me toplinom sunca, obasjaš mi lice njime.
Nastavim li dalje, sve ono što me okružuje pokazuje ljepotu Tvoga stvaranja, Tvoga obraćanja meni:
Taj povjetarac što mi miluje lice, donoseći osvježenje,
I ti zvuci ptica i insekata,
I svega onoga što, otvorenim očima, ponekad promakne.
Eh, to ja imam.
Imam potrebu dotaći tu travu, osjetiti uzburkali zrak kada pored mene proleti ptica, pružiti ruke ka zracima sunca, i uzviknuti: hvala Ti, Bože, što živim.
Dok koračam, osjetim glatku površinu pod stopalima. Odmjerenim i laganim koracima idem do cilja, svejednako osjećajući ljepotu koja me okružuje, ljepotu Tvoga stvaranja.
I kada svoj cilj dostignem, znam da si me Ti do njega doveo, Svojom ljubavlju me obasuvši, Svojom milošću me obdarivši. Hvala Ti, Gospodaru.

Zatvorenih očiju budna sanjam

0

Zašto bih prestala sanjati? Maštati? Voljeti?
Razočaranja se ne bojim,
Nit’ ljudi, čije postupke rijetko razumijem.
Snovi me ne sputavaju,
U njima sam tamo gdje želim biti,
U njima me ne osuđuju.
To je mjesto gdje bih, ponekad, željela ostati,
Ne suočiti se sa dušama zlim,
Koje će te, samo ako si poput njih, voljeti.
Razlikuješ li se, učiniš li nešto za sebe,
Znaj da će te ostaviti,
Svi oni koji su te jednom zvali svojim.
Al’, dušo iskrena, svoje snove živi,
Nikad sretna nećeš biti,
Sve dok drugima pokušavaš udovoljiti.

Bolje da me mrze za ono što jesam, nego da me vole za ono što nisam.

O davanju

1

Jedno predavanje kojem sam nedavno prisustvovala me baš podsjeti na to kakvi smo mi ljudi trenutno, a kakvi bi zapravo trebali biti da bi osjetili istinsku slast i ljepotu u duši. Tako, moradoh ovo zapisati. Možda će nekome poslužiti, a ja ću, ponekad, kad zaboravim, imati ovo da pročitam i ne dozvolim sebi da previše posjedujem išta na ovom prolaznom svijetu.

Jedan aspekat dobročinstva jeste i davanje. Koliko god da te usrećuje da primaš, još više bi trebalo da osjetiš zadovoljstvo kad daješ. Međutim, obično kod većine nas to nije slučaj. Zašto nismo sretni i ispunjeni kada poklanjamo? Zašto ne osjetimo tu slast kada odvajamo stvari za nekoga kome je potrebno? Zašto se toliko vežemo za ovodunjalučke stvari kada će jednom nestati?

Kada dajemo, trebali bismo dati ono što i sami volimo. Tvoja omiljena stvar će ionako nekada ostarjeti. Nećeš je zasigurno ponijeti sa sobom. Usrećila bi onoga kome je daješ, a tebe bi ispunila nečim čime nijedna ovodunjalučka stvar ne bi mogla. No, mi nismo takvi. Obično dajemo nešto što nam više ne treba. Istinska dobrota leži u tome da ti je lahko da se odvojiš od prolaznih stvari. Čuvaj ono vrijedno u sebi, poput ljubaznosti, dobrote, osmijeha. Ne daj nikome da ti to uzme. Sve ostalo će ionako proći. Zašto se zamarati sa time?

Kada dopustimo sebi da se toliko vežemo za nešto što imamo, dopuštamo toj stvari da posjeduje nas. I baš ovo nas čini nesretnima. Ta naša prevelika povezanost sa ovim svijetom. Možda bismo bili sretniji kada bismo čuvali bogatstva u sebi a ne oko sebe. Možda bismo bili sretniji kada bismo pokušali činiti ljude oko nas sretnijima, obraćajući pažnju na one koji nemaju, pružajući pomoć onima koji je trebaju. Možda bi naša sreća tek tada dobila smisao.

Nisam ja neko važan da bi se čitale ove riječi, no možda dopru do onih iskrenih duša koje svojom ljubavlju čine da ovaj svijet bude ljepše mjesto. Nisam ni toliko vična da iskažem sve ono što bih htjela na pravi način. Ali se brinem oko ovog našeg svijeta. Željela bih da razmišljamo o našim postupcima (ili nepostupcima, ako smijem reći). Činiti ništa, biti pasivan u ovom svijetu koji nas treba, koji treba dobrotu i dobre ljude, je zaista način da ga pogoršamo.

Stoga, vi, u kojima se krije dobrota, budite u stanju davati iskreno. Pružite jedan iskren osmijeh danas, jer će žednu dušu napojiti. Lijepim riječima usrećite druge. Ako ste u stanju, dajite iz srca stvari koje volite onima koje volite. Zatvorite oči, udahnite svjež miris što proljeće nosi, pokušajte nabrojati sve blagodati. Prigrlite svaki momenat dat od Boga da ga iskoristite na najbolji mogući način. Jer, prolaze i ne vraćaju se, ovi važni trenuci koji nam privremeno stoje na raspolaganju. Na nama je kako ćemo ih iskoristiti.

Tvoja prisutnost trag za sobom ostavi

1

Tvoja prisutnost mi je uvijek bila radost,
Nikada teret, nikad slabost,
Želja za nečim više ponekad potakne,
Moja duša da ljubavlju tvoju dotakne.

Jedna riječ kao hiljadu ljepota nosi,
Ostavlja trag i nadu u srce donosi,
Dok snovima pokušava da tvoj lik uobliči,
Sjećanje na tebe da u riječi pretoči.

Stih ovaj svjedoči da još uvijek mislim,
Da na tebe često, eto, pomislim,
Hoće me ova sjeta u dane proljeća,
Tjera moju dušu da se tebe sjeća.

Kao proljetni povjetarac – lagano dođeš i odeš,
Ostavljajući ljepotu dugo nakon što prođeš,
Rijetki cvijete što se zamirisati usudi,
U ovom srcu sjeme svoje posadi.

Taj trag, uvijek živ, uvijek prisutan,
A nikad ne prestaje, nikad odsutan,
Nemam želju da ga izgubim, da zaboravim,
Znam da bih, opet, pronašla snagu da ga oporavim.

Idi na alatnu traku