Kao što pustih jesen
da kroz prozore ove uđe,
tako pustih i sebe i svoje misli
da se odmore
od one druge mene,
koju bi rijetko ko volio.

Ponekad, kao sada,
dopustim sebi da predahnem,
dopustim duši da upije
sve ove ljepote Božije,
i da zaboravim na sebe
i na sve što bi moglo da bude.

Konačno shvatih,
puno je potrebno da uspiješ,
ali još više da
i druge u tome pomogneš,
i tako se desi
da budeš na nekom mjestu,
zbog drugih, a ne zbog sebe.

Postoji neka sreća,
kad prihvatiš stvarnost,
suočiš se sa pravom sobom,
i ne žališ zbog ničega,
jer se u svemu krije istina
i pouka.

Sve što možeš promijeniti danas
nije tvoje stanje,
jer to samo On može,
a na tebi je
da istinu otkriješ
prije nego bude kasno,
i da sebe okreneš
ka onom što je ispravno.

Ne dopuštam ovoj suzi,
Što uporno prijeti da izleti,
Ispod kapka sklopljenog,
Zbog ovog srca iskušanog…
Da pronađe svoj put ka spoljašnjem svijetu,
I učini me lahko ranjivom,
Na poraze neotpornom,
Sa dušom mojom prevrtljivom.

Ne, to ne plačem ja,
To se samo ova moja duša, zaboravljajući,
Od ove realnosti neprestano bježeći,
Nakratko izgubila,
Na neka bolja mjesta.

Ova suza što se iz oka omakla,
I zamalo niz lice što nije potekla,
Neka ostane tu, na svome mjestu,
Dok ovaj tren ne prođe,
Dok sve na svoje ne dođe,
Neka presahne, sakrivena od pogleda.

Osmijehom ću da je potisnem,
U predjele duboko skrivene,
Sve dok sama ne ostanem,
I dovom je otarem…
Sa zahvalnošću Njemu ću da je potaknem,
Da izliječi moju dušu, od ovog svijeta ukaljanu,
I nauči je da se ponovo ne spotakne,
O lakomislenost insansku.

“Zaista, s mukom je i last!” – Kur’an

Svaki put kad Tvoje ime spomenem,
Neka ljepota me obuzme, neopisiva,
Sve ovo breme na mojim plećima,
Tad se čini lagano poput leptira.

Podignem lice ka prostranstvima beskrajnim,
I znam da me motriš, Voljeni,
Čuvaš me kad korak napravim,
Vodiš me ka putevima ispravnim.

Poput vjetra sam na ovoj stazi ka vječnosti,
Sad me osjetiš, a već idućeg trena zaboraviš,
Osim Tebe, Voljeni, koji neprestano motriš,
Čuvaš me i od zla me odvodiš.

Ti jedino daješ kad i ne zaslužim,
Grješna, u tuzi iskreno molim,
Ova duša, sklona zlu, u rukama Tvojim,
Uvijek se, Tvojom voljom, na ispravno vrati.

Neka se nisu ispunile, sve one želje, puste,
Prošle i davne,
Da jesu, gdje bih bila?
Sa kim?

Ne želim više, sve je nevažno,
Osim onog Tebi vrijednog,
Propisanog kao dobro,
I vječno. Da je da naučimo!

Samo još jedna ostala, ovoga puta drugačija,
Želja da činim dobro, u ime Tvoje,
A ako je zlo – samo meni neka je,
Griješim li prema sebi – proći će.

U srcu zapečaćena, ta želja iskrena,
Da zbog Tebe osmijeh dam,
Bez očekivanja,
Dovoljno je da se moja duša smiri,
I da zna, kad se rastuži,
Da slijedi nagrada Tvoja.