Odlazak na umru (5. dio)

Nemoguće je vratiti se nepromijenjen. Čovjek dovi za boljeg sebe, pa da jednu stvar promijeni, dobro je. Ponekad mislimo da je naša situacija loša, a neko bi volio da je na našem mjestu. Zato, budimo zahvalni i zadovoljni sa onim što imamo. I radimo na sebi. Neprestano.
Alarm zvoni. Tri je sata, četvrtak ujutro. Spremam se i oblačim. Idem sa sestrama na noćni namaz. U prsima je ogromna zahvalnost što mi je to omogućeno. Na sva ta sjećanja, suze počinju da liju. Vraćanje u stvarnost od svega toga me snažno pogodilo. Tamo, iskušenja su se činila nevažna. Ovdje, sve postaje teže. Daleko sam od Medine i Poslanikove džamije, ali srce mi je tamo, moje dove upućene ka tom mjestu, i za sebe i za one koji nisu nikada bili. Znam, svi koji jesu, nemaju veće želje nego da ponovo odu.
Vani, zrak prelijep i blag. Prelijepa noć. Za razliku od dana, kada je velika gužva, sada se čini da nema nikoga. U haremu tek poneko spava ili klanja. Odlučujemo da ostanemo vani do sabah namaza. Klanjamo i dovimo. Prospe se i pokoja suza. Čovjek tu, na tom mjestu, ne može a da ne bude zahvalan, sretan, smiren. Sve ono što jednom vjerniku treba.
Biti tu od ranih jutarnjih sati pa sve do završetka sabah namaza je jedno novo i predivno iskustvo. Sam si tu, sa riječima upućenim Gospodaru, kao i svi drugi koji su došli. Od ovog dunjaluka nemaš ništa sa sobom. Sve ti je u tom trenutku nevažno. Sjetiš se sebe, svojih voljenih, ljudi do kojih ti je stalo. Pokušavaš da nikoga ne zaboraviš. Sjetiš se svih svojih mana, svega što trebaš popraviti, mada znaš da je to nemoguće. Zato biraš par stvari, za početak. Obećavaš sebi da ćeš ih promijeniti.
Taj dan nam je slobodan, nemamo nikakvih zajedničkih aktivnosti. Muž i ja, zajedno sa par drugih, obilazimo pijacu, radnje oko hotela, butike. Kupujemo ponešto za sebe i poklone za druge. Jako mi je vruće, a svi oni mirisi mi zadaju glavobolju. Tako, nakon podne namaza, osjećam se jako slabo i ostajem u sobi sve do akšam namaza. Žao mi je, taj predposljedni dan, provesti ijednu minutu u hotelu, ali umor i nespavanje su se napokon odrazili na meni, te mi je potreban san.
Akšam i jaciju namaz sam ponovo u džamiji, elhamdulillah. Osvježena i osnažena. Svi pričaju da su išli u revdu, moj muž, poneke sestre. Tu noć se ulazi od devet sati. Meni je želja ogromna, ali kad kažu koja je gužva u dijelu gdje su žene, koliko se guraju subhanallah, žao mi je ikoga opterećavati da ide sa mnom. Ipak dovim. Dovim da odem na mjesto gdje se dova ne odbija, da barem dva rekata klanjam.
Moja Zana, Amina i Edina, mada uplašene, odlučuju da idu sa mnom. Zana i Amina su već bile, a meni i Edini je prvi put. To nam je posljednja noć u Medini, posljednja prilika. Redarkama objašnjavamo da ne vidim, one nam objašnjavaju kako ćemo ući drugim putem. I, jako brzo, otvara nam se put, jako smo brzo tu, u revdi, nikad bliže Poslaniku, subhanallah.
Kada smo na ulazu, redarka kaže da može samo jedna sa mnom. Kako da odlučim? Vidjevši izraz na mom licu, pušta nas sve četiri. Elhamdulillah. Gužva je ogromna. Ne možeš se okrenuti. Jedna redarka pronalazi mjesto za mene, okreće me kako treba, dopušta da klanjam dva rekata. Nesvjesna buke oko sebe, velikog broja žena, usredsređena na malo vremena što imam, klanjam i dovim. Sad se ne sjećam ni za šta sam dovila. Vjerovatno za ono što mi je najvažnije, za one ljude kojima je dova najpotrebnija. Amin, Milostivi, usliši moje dove, dove koje su hajr, amin.
Po izlasku iz revde, plačem, riječi ne mogu prozboriti. Odlazimo kod mene u sobu da popijemo čaj, da možemo spavati. Sutra putujemo za Mekku i obavljamo umru. Još malo smo u Medini. Spakujem ponešto tu noć, čujemo se sa svojima i odmaramo. I muž je opet uspio otići u revdu. Elhamdulillah na blagodatima.

Odlazak na umru (4. dio)

Drugi dan u Medini. Drugi sabah. Već sam tada osjećala da sam tamo mnogo duže. Toliki bereket u svemu, a posebno u vremenu, je Gospodar dao, subhanallah. Nismo proveli dugo ni u Medini ni u Meki, a toliko mnogo smo uspjeli obaviti i uraditi. Osjećam kao da sam tamo bila mjesecima, a ne nekoliko dana.
Mislim da je baš na tom sabah namazu imam učio suru El-E'ala. Svevišnji. Jedno od najljepših imena Gospodara. Ime koje izgovaramo na sedždi, potvrdžujući da nema ničega iznad Allaha. Plakala sam kao dijete. Voljela bih da znam koji je to imam bio. Tako je prelijepo učio. Tada sam sebi obećala da, čim dođem kući, ću tu suru naučiti. Čitam i prijevod. Tolike pouke u tako kratkoj suri, Allahu ekber. Riječi i pouke iz ove sure su mnogo prije objavljene, Ibrahimu i Musau, kao što se u njoj i navodi. Pouka za one koji se pokaju i počnu obavljati namaz. To jutro sam Gospodara najviše molila da ustrajem na obavljanju namaza i učenju Kur'ana. Da ne propuštam sabah. Da mi to bude najbitnije što ću raditi u životu. Amin ja Rabbi, amin!
Odmah po povratku sa sabah namaza, nakon što smo doručkovali, smo se okupili u holu hotela i krenuli u daljni obilazak. Autobusom smo se odvezli na nekoliko mjesta. Prvo smo otišli posjetiti Mesdžidul-Kibletejn ili džamiju sa dvije kible, gdje smo klanjali dva rekata. U autobusu nam je vodič usput pričao o mjestima koje obilazimo. Nakon toga smo posjetili Mesdžidul-Kubba, prvu džamiju poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Tu smo takođe klanjali dva rekata, a dva rekata u toj džamiji se računaju kao da je čovjek obavio umru. Pa, inšallah, da nam Gospodar ukabuli i upiše to djelo kao umru, amin.
Tu smo se napili i Zemzem vode. A prvi put sam se i njome umila. Umivala sam se njome, moleći Gospodara da mi podari da, sa ovo malo vida što imam, uspijem vidjeti Kabu, jednom kad do nje dođemo. Ništa drugo u tom trenutku nisam željala. Nisam dovila za vid. Ne zbog toga što nisam vjerovala da je to moguće, jer Gospodaru je sve moguće. Uvijek dovim za hajr. Pa, ako Allah hoće i ako je to hajr za mene, On ga može i vratiti. Elhamdulillah.
Brdo Uhud je bila sljedeća destinacija. Na videu kojeg ću postaviti ispod, a kojeg je napravio moj muž, moći ćete poslušati jedan dio predavanja kojeg nam je vodič održao na brdu Uhud. Hodili smo stopama kojima je naš Poslanik hodio. Obilazili mjesta gdje je on bio. Klanjali tamo gdje je on klanjao. Pa, kako da naša srca ne žude da se tamo vrate? Kako da ne želimo, još više nego prije, da ponovo na ta ista mjesta odemo? Toliko želja prije ovog putovanja sam imala. Sada je najveća želja ostala da ponovo zijaretim ta sveta mjesta, ta voljena mjesta, Meku i Medinu.
Nakon toga smo svratili do mjesta gdje se prodaju razne hurme. Prvi put sam tu okusila hurme Adžva, hurme koje je Poslanik zasadio. Sve smo to obavili i uspjeli stići na podne namaz. Subhanallah, toliki bereket u vremenu. Ostatak dana smo mogli obavljati stvari po našem izboru. Taj dan, nakon podne namaza, malo smo se odmorili u sobi, a nakon ikindije namaza smo otišli u novi obilazak, ovoga puta u šoping centar Taiba. Tu smo nešto pojeli, a potom obišli mali dio centra. Dok smo prolazili kraj restorana, neki ljudi su prepoznali da smo iz Bosne, i izgovarali imena nekih naših poznatih nogometaša. Baš mi je to bilo simpatično.
To veče sam se sa mojim dragim sestrama, Edinom i Aminom, dogovorila da odemo na noćni namaz, tako da smo, nakon jacije namaza, otišle u sobu da se odmaramo. Dakako, kod Edine smo popile bosansku kahvu. Prelijepo je bilo, kao kod kuće. Nova poznanstva su divna, pogotovo na takvom mjestu. Bila sam zahvalna Allahu što sam ih upoznala. I njih, kao i sve druge sestre. Bilo bi nemoguće obavljati sve sama, jer su žene i muškarci u džamiji odvojeni, naravno. Allahu je sve moguće.

„Postići će šta želi onaj koji se očisti i spomene ime Gospodara svoga pa molitvu obavi! Ali, vi više život na ovom svijetu volite, a onaj svijet je bolji i vječan je.” (El-E'ala, 14-17)

Video:

Odlazak na umru (3. dio)

Koliko često razmišljamo o smrti? O vremenu koje ćemo provesti u kaburu? Zvuči nam daleko, strašno. Ne možemo pojmiti da će se i to nama jednoga dana desiti, mada znamo da hoće. Naš mozak je takav da ne može potpuno razumjeti i shvatiti stvari koje su van ovozemaljskog, nedokučive su. Nismo ni svjesni koliko smo blizu svega toga.
U Meki i Medini sam često razmišljala o smrti. Dženaza se klanja poslije svakog namaza. I muškarci i žene tamo klanjaju dženazu. Bila sam zbunjena u početku jer mi je to bilo prvi put, ali poslije nisam propuštala niti jednu. Te dženaze su mi bile podsjetnik na smrt. Sada, kad sam se vratila, još više razmišljam o toj neizbježnoj stvari koja nas sviju čeka. Možda to ne znači da ćemo se bolje za nju pripremiti, ali sama pomisao na nju nas opominje. Da će sve ovo proći. Da će sve što imamo nestati. Da ćemo se u prah pretvoriti. Da, jedino što ostaje, su naše duše.
Taj prvi dan u Medini smo, nakon podne namaza, hodale polahko. Istraživale novu okolinu i nove mirise. Otkrivali nove stvari, nove ljude, upijali sve što nas okružuje. Moja Edina, sa kojom sam tada bila, pričala mi je zanimljive stvari koje su se njenom oku činile čudne, ali su uskoro postale svakodnevnica. Ljudi koji, tek tako, leže u nekom ćošku vani. Mnogobrojna djeca. Ti brzi i okretni čistači, koji taj ogromni prostor besprjekorno održavaju.
Vodič nam je prije podne namaza pričao o džamiji, njenoj izgradnji i prostoru koji zauzima. I o revdi, naravno. Revda je onaj dio džamije kojeg je Poslanik izgradio i gdje se nalazi njegov mezar. U tom dijelu džamije, u revdi, kaže vodič, dova se ne odbija. Kao i svima, i meni je bila velika želja da uđem u revdu i klanjam dva rekata, dovim Gospodaru za ono za čim mi duša žudi.
Nakon ikindije namaza, muž i ja pijemo kafu u holu hotela, a pri tom upoznajemo još neke ljude iz Bosne. Svi su jako ljubazni, a od tada se naš krug ljudi sa kojima se družimo širi. Žao mi je, taj prvi dan, ijednu minutu otići u sobu i leći. To čuvam za poslije. U tom trenutku sam samo željela obavljati namaz, istraživati taj dio oko džamije, upoznavati ljude. A povrh svega, veličati Gospodara, zahvaljivati Mu se, doviti. Tako je i bilo.
Taj dan smo uspjeli obići mali dio pijace koja se pruža od našeg hotela pa sve do harema Poslanikove džamije. Poslije jacije, u potrazi za jelom, muž i ja šetamo sami. Mislim da mi je to bila prva prava hrana koju ću pojesti, a ni tada se nisam osjećala dobro kad sam jela. Prvih nekoliko dana mi zaista ništa nije sjedalo dobro na želudac osim Zemzem vode, tako da sam je stalno pila. Elhamdulillah na toj blagodati.
Svima koji planiraju inšallah ići na umru ili hadž, savjetujem da nose manji ruksak sa sobom, da mogu staviti svoju obuću u njega i ponijeti flašicu za Zemzem vodu. Ja sam uvijek nosila nekoliko. Uvijek bih se napila vode dok smo u džamiji, a onda i nasula u flašice da imamo u sobi. Taj dan smo kupili i kuhalo. Poželjela sam bosansku kahvu. Po prvi put je i kahva bila sa zemzem vodom, kao i sve ostalo. Elhamdulillah. Međutim, pogrešna mi je strategija bila popiti kahvu naveče. Još mi je teže bilo zaspati. No, nisam se previše bunila.
Tu noć sam upoznala i jednu sestru koja živi sa mužem i dječicom u Medini. Trenutno tamo studiraju. Bilo je prelijepo upoznati nekog svog u toj dalekoj zemlji. Kaže, kada završe studij, vratiće se u Bosnu. I, iako su joj ovamo svi njeni, žao joj se vratiti. Žao joj je napustiti taj voljeni grad, grad koji posebno miriše, grad u kojem je naš voljeni poslanik Muhammed, s.a.v.s. Toliko mi nedostaje.

Odlazak na umru (2. dio)

Poslije obavljenog namaza u stanu sjedim i razmišljam o tom prvom namazu u Poslanikovoj džamiji. Kad god ga se sjetim, suze poteku, baš kao i tada. Pitam se kako da vam opišem taj osjećaj, jer znam, koliko god o tome pričala ili pisala, ne mogu ga dočarati. Koliko god me vi pokušali razumjeti, nećete moći u potpunosti, sve dok to isto ne doživite. Zato molim milostivog Gospodara da svi vi odete tamo i osjetite tu ljepotu, tu slast, gotovo pa nadzemaljsku smirenost u prsima.
Sabah namaz. Pronalazimo mjesto vani. Sve je čisto i mirisno. Tepisi svugdje postavljeni. Džamija puna. Harem isto tako. Smjestile smo se, jedna kraj druge, željno iščekujući ezan, taj divni poziv da stanemo pred Gospodara svih svjetova, da mu se još jednom obratimo riječima, moleći Ga za sve ono za čim nam duša žudi.
Već sa prvim riječima mujezina, širi se taj predivni osjećaj. Suze bez prestanka počinju da liju. Srcem se zahvaljujem, jer se usne pomjeriti ne mogu. Klanjam polahko sunete, misleći o svim blagodatima koje mi je Allah dao, znajući da veće blagodati od toga što tu stojim nema. Pokušavam se sjetiti dova za sebe, za svoje voljene, ali u tom trenutku ne mogu. Uspijevam samo veličati voljenoga Gospodara, osjećati, više nego ikad prije, silnu ljubav prema Milostivom, Uzvišenom.
Ponovni glas mujezina koji uči ikamet me probudi iz blaženstva zikra. U duši se još veća ljepota širi. Glas imama, prelijep i melodičan, otvara novu bujicu suza. Allaha mi, nikad se ljepše u životu nisam osjećala. Sva ona iskušenja prije ovog putovanja, kao da su odjednom zaboravljena, kao da ih nikada nije ni bilo. Ljepota me tolika obuzela da sam se zapitala, Allahu moj, je li ovako u Džennetu. Subhanallah! U tom trenutku, a to sam mnogima i pričala, mogla sam preseliti. Osjećala sam da mi je duša napokon slobodna, čista, ali ipak ispunjena neizmjernom ljepotom i smirenošću.
Mislim da sam tu satima mogla stajati i slušati imama kako uči Kur'an. Ipak, došlo je vrijeme da se krene i uhvati malo sna. U mome slučaju, san je nadolazio teško. Pa ipak, iako sam malo spavala, osjećala sam se odmorno. Možda zbog onog prvog gutljaja Zemzem vode. Kao da mi je snagu dala. Od tog prvog gutljaja, pa sve do kraja našeg ostanka, Zemzem voda mi je bila glavni izvor jela i pića. Najbolje sam se osjećala dok nju pijem. I dušu ovu, iscrpljenu dunjalukom, je nahranila.

Odlazak na umru (1. dio)

Sjedoh da pišem o svemu, ne znajući hoću li pronaći način kako. Suze teku na sjećanja, koja, sa svakim danom, bivaju sve intenzivnija. Nadolaze neprestano i preplavljuju me emocijama koje se opisati ne mogu. Tijelo je od puta iscrpljeno. A duša… ona bi od ljepote da poleti, da uzleti Gospodaru svome, dok se ponovo nije uprljala, ovim dunjalukom.
Kakve su to lijepe pripreme za umru bile. Moja familija, moje prijateljice, ti lijepi gosti. Dočekivani su sa radošću. Dolazili da nas isprate, sa dovama Allahu da nam olakša taj daleki i predivni put. Do u detalje sam se raspitivala kako, šta, bojala se kako ću, obzirom da ne vidim, obavljati sve potrebno. Dovila Gospodaru da mi pomogne, znajući da hoće. On mi je pomagao cijeli život, pa kako da me zaboravi, a sebi me u goste pozvao. Subhanallah!
Koferi spremni. Od radosti jedva na par sati usnijem. Autobus iz Zenice do Sarajeva. Dok se vozimo, vodič uči dovu i tekbire. Već smo tada kao porodica. Ka istim mjestima idemo, sa istim ciljem. Da Ga obožavamo, da Ga za oprost molimo, za Njegov Džennet prostrani.
Dočekah i ja da ponovo u avion uđem. Uzleti on, a i moja duša od radosti poleti. Lice okupano suzama i osmijehom. Istanbul nas sa radošću dočekuje. Čak uspijevamo otići na čaj, obzirom da imamo vremena do idućeg leta, leta za Medinu. Upoznajemo dosta divnih ljudi. Sa jednim parom se najviše družimo. I njih nagovaramo da sa nama malo hodaju po Istanbulu. I mada ne uspijevamo daleko otići, ipak nam je lijepo.
Let za Medinu počinje dovom i tekbirima. Divan li je osjećaj čuti to u avionu. Pokušavam zaspati, ali ne mogu, stoga uzimam mobitel i bilježim svoje osjećaje. Do mene i muža sjedi jedan čovjek iz Bosne. Priča nam o svom boravku i studiju u Medini. Dosta toga saznajemo od njega. Kaže, iako je toliko vremena proveo tamo, opet mu je isti osjećaj u prsima. Kao da prvi put ide. Elhamdulillah.
Nakon leta i svih procedura, ulazimo u autobus koji će nas odvesti do hotela. Po ulasku u sobu, osjećam jaku iscrpljenost. Već je prilično kasno i imamo još malo vremena do sabah namaza. Imamo taman toliko vremena da se malo osvježimo, a zatim svi skupa se nalazimo u holu hotela i polazimo ka Poslanikovoj, s.a.v.s., džamiji.