Category Archives: Invaliditet

The Box of Memories

I do not remember if I have ever been more satisfied in all my life than on the day of graduation. I have certainly been happier, perhaps even when remembering that moment than the moment itself, because I was not even aware how beautiful it was. Perhaps I am happier now, knowing I did everything I could, but I have never felt more beautiful. So beautiful that on the very thought of it, emotions come over me, and the lack of words do not allow me to formulate a description that would fit such a situation.

Saturday, the 17th of June, the month of Ramadan. I feel excited while I am getting ready for the day I have been waiting for so long. I feel peaceful inside because exams are over, although I know that I will miss it all immensely. I will miss daily lectures, learning from the professors I got to love like friends, daily conversations and tea with my roommates, visits to useful events. Now I know I was right. Every moment is deeply fixed in my mind, every one of them is kept like a precious blessing in the box of memories, in my heart.

I am ready. For the last time I check if everything is in its place. My roommates, parents, and sister are there, encouraging me to happily welcome that last step. My colleagues from the same department are also there to take me over and help. We will, together, receive our diploma, our path has been the same.

The moment we come out on the stage has been waited for impatiently. My heart is full for I know somebody will be watching me, even though I cannot see them. A colleague mentions that there is a lot of people. We smile. Everybody is there because of us. Moving slowly, one behind the other, we take our seats, while they are watching us, while they are applauding to us, and are happy for us. The ceremony itself is wonderful. I enjoy every second. While I am waiting for my name to be called, my heart beats fast, my palms sweat. I know there will be somebody to help me get out on the stage, for the first time in my life I do not worry.

Everybody is waiting to hear their names called and see their picture on the big screen. Mobile phones are ready to mark that long-expected moment. Faces glow with smiles. So my turn comes. Like I have expected, one girl is beside me to help me get out.

When my name is called, I stand up. She is behind me, telling me where to go. I feel something is different. The applause is longer, the atmosphere has changed. The moment is special, and I am lost. I am not aware that it is happening to me. The dean and professors congratulate me, and while I am getting back to my seat, the applause still lasts. The colleague sitting next to me says to me that all the people present have stood up. I cry. They, nevertheless, know, they value and respect all these years of effort. Perhaps they feel how it all had been for me.

At the end of the ceremony, they announce the best students of every faculty, and the student of the generation. I think how beautiful the ones chosen must feel. I recognize almost every single name, I am happy for them and their families. I feel the girl who helped me beside me, I wonder why she has returned. In one moment, in a small bit of a second, I think that she might be there because of me, but soon I throw the thought away. I think how beautiful it would be, how happy I would be, more because of my parents than because of myself, how they would be proud of me.

As though my wish has been said aloud, the next thing I hear is my name. I stand up with disbelief, moving more confidently now as I know the way. Now I smile. Now I am aware what is happening. Now I am proud. But when I return to my seat, I am lost again. Too much happiness blocks all the voices around me. I think about my mom, who, certainly, cries of happiness. I think of the proud smile on my dad’s face. I thank Almighty.

Many do not know how it was back then when I cried for days because I could not find a way to do math. Or back then when I could not find a book, and got a low grade on the quiz. Or all the long days I spent in my room typing out the lectures in Braille to study easier. Or how terrible I felt back then when a professor did not bring the exam on a USB, and I waited for days for him to decide what to do with me.

Many do not know how it is to feel equal, and the majority of professors have shown it to me. How happy I was when they did not exclude me, when they treated me like others. How happy I was when I could show what I can do. So happy when they gave me a chance. So immenselly grateful when I could do an exam with my colleagues on the time, not waiting, not worrying.

I cannot forget some things. Like when one girl, from whom I did not ask for help, took me under the elbow and brought me to the stairs so the others could praise her for a wonderful act. Afterwards, in the elevator, she did not even say hi. Or when one girl asked my former roommate if she had to bathe me, while I was standing there, thinking about all the things I would say to her, but I did not. Instead, I smiled and calmly explained to her everything about myself, while boiling inside. Now I am glad I acted like that. I try not to think about similar things, but they are coming. But, I will not write about them here.

Still, all the unpleasant situations, all the unhappy moments, all the tears, were forgotten in that single moment of endless joy. The moment they announced me as the third best student of my faculty, and when, for the second time, all the people present stood up and applauded, and were happy for my happiness.

Kutija uspomena

Ne znam jesam li ikada u cijelome životu bila ispunjenija nego na dan diplomiranja. Sretnija sam sigurno bila, možda čak i onda prisjećajući se tog trenutka nego kada se to dešavalo, jer zapravo nisam bila ni svjesna koliko lijepo je bilo. Sretnija sam možda i sada, znajući da sam dala sve od sebe, ali ljepše se nikada nisam osjećala. Toliko lijepo da me i na samu pomisao emocije obuzimaju, a nedostatak riječi mi ne dozvoljava sročiti opis koji bi odgovarao jednoj takvoj situaciji.

Subota, 17. juni, ramazan. Osjećam se uzbuđeno dok se spremam za taj dan kojeg sam toliko čekala. U duši neki mir zbog završenih ispita, iako znam da će mi sve to neizmjerno nedostajati. Nedostajaće mi svakodnevna predavanja, učenje od profesora koje sam zavoljela poput prijatelja, svakodnevni razgovori uz čaj sa cimerkama, odlasci na korisna druženja. Sada znam da sam bila u pravu. Svaki trenutak mi se urezao duboko u sjećanje, svaki čuvam kao neizmjernu blagodat u kutiji uspomena, u svome srcu.

Spremna sam. Posljednji put provjeravam je li sve na svome mjestu. Cimerke, roditelji i sestra su tu, ohrabruju me da taj posljednji korak sretna dočekam. Tu su i kolegice sa istog smjera da me preuzmu od njih i pomognu. Do diplome ćemo skupa, zajednički je bio naš put.

Sa nestrpljenjem dočekamo i taj trenutak kada izlazimo. Srce mi puno jer znam da će me neko gledati, iako ja ne mogu vidjeti njih. Govori kolegica da ima puno naroda. Osmjehujemo se. Svi su tu zbog nas. Laganim koracima, jedni iza drugih, zauzimamo svoja mjesta, dok nas gledaju, dok nam plješću i raduju se zbog nas. Ceremonija je prelijepa. Uživam u svakom trenutku. Dok čekam da me prozovu, srce mi lupa, dlanovi se znoje. Znam da će neko biti tu da mi pomogne da izađem, prvi put u životu se ne brinem.

Svi čekaju da čuju svoje ime i vide svoju sliku na velikom ekranu. Mobiteli spremni da zabilježe taj dugo čekani trenutak. Lica od osmijeha sijaju. Tako, dočekam i ja. Kao što sam i mislila, jedna djevojka je kraj mene da mi pomogne da izađem.

Kada prozovu moje ime, ustajem. Ona je iza mene, govori mi gdje da idem. Osjećam da je nešto drugačije. Aplauz je duži, osjećam da se atmosfera promijenila. Trenutak je poseban, a ja izgubljena. Nisam svjesna da se to meni dešava. Dekan i profesori mi čestitaju, a dok se vraćam na svoje mjesto, aplauz i dalje traje. Kolegica koja sjedi kraj mene mi govori da su svi prisutni ustali. Ja plačem. Oni ipak znaju, ipak cijene i poštuju sve ove godine truda. Možda osjećaju kako je bilo meni.

Na kraju prozivaju najbolje studente svakog fakulteta, a potom proglašavaju i studenta generacije . Razmišljam kako se sada lijepo osjećaju oni koji su među njima. Skoro svako ime prepoznajem, radujem se zbog njih i njihovih roditelja. Osjećam kraj sebe djevojku koja mi je pomogla da izađem, pitam se zašto se vratila. Na jedan tren, u jednom djeliću sekunde, pomislim da je možda tu zbog mene, ali ubrzo tu pomisao odbacim. Razmišljam kako bi bilo lijepo, kako bih bila sretna više zbog svojih nego zbog sebe, kako bi oni bili ponosni na mene.

Kao da je moja želja izrečena naglas, idućeg trenutka čujem svoje ime. Sa nevjericom ustajem, sada malo sigurnijim korakom koračajući jer mi je put poznat. Sada se smijem. Sada sam svjesna šta se dešava. Sada sam ponosna. Ali kad se vratim na svoje mjesto, opet sam izgubljena. Od tolike sreće sam nesvjesna glasova oko mene. Razmišljam kako, sigurno, moja mama od radosti plače. Ponosni osmijeh moga babe. Zahvaljujem Svevišnjem.

Ne znaju mnogi kako je bilo onda kada sam danima plakala jer nisam znala kako ću raditi matematiku. Ili onda kada nisam mogla naći knjigu pa sam dobila lošu ocjenu na kvizu. Ili sve duge dane koje sam provodila u sobi pišući lekcije na Brajevo pismo da bi lakše učila. Ili kako sam se loše osjećala onda kada profesor nije donio ispit na usb-u pa sam ga danima čekala da odluči šta će sa mnom.

Ne znaju mnogi kakav je osjećaj biti ravnopravan, a mnogi profesori su mi to pokazali. Koliko sretna sam bila kada me nisu izdvojili, kada su me tretirali kao ostale. Koliko sretna sam bila kada sam mogla pokazati šta mogu. Toliko sretna kada su mi dali priliku. Toliko beskrajno zahvalna kada sam na vrijeme, sa ostalima, mogla raditi ispit, ne čekajući, ne brinući.

Neke stvari ne mogu zaboraviti. Kao onda kada me jedna djevojka, od koje nisam tražila pomoć, uzela ispod ruke i dovela do stepenica, samo kako bi je drugi mogli pohvaliti za divan akt. Poslije, u liftu, me nije ni pozdravila. Ili onda kada je jedna djevojka pitala moju tadašnju cimerku je li me ona mora kupati, dok sam ja stajala tu i razmišljala sve stvari koje bih joj rekla, ali nisam. Umjesto toga sam se nasmiješila i objasnila joj smireno sve o sebi, dok sam kiptjela iznutra. Sada mi je drago da sam tako postupila. Pokušavam ne razmišljati i o drugim stvarima, ali nadolaze. No, neću ih pisati.

Ipak, sve neugodne situacije, svi nesretni trenuci, sve suze su bili zaboravljeni u tom jednom trenutku neizmjerne radosti. Trenutak kad su me proglasili trećom najboljom na svome fakultetu i kada su, po drugi put, svi ustali i zapljeskali, bili sretni zbog moje sreće.

<img src="https://dzenna.voxxyz.com/wp-content/uploads/sites/315/2018/01/Graduation1-1-300×200.jpg” alt=”” width=”300″ height=”200″ class=”alignnone size-medium wp-image-233″ />

Dženana Brkić-Isaković

Jedan dan u Beogradu

Jedan dan sunčan, prošle godine. Ljeto. Pretopli dani, ali još toplije nade u srcima mojih roditelja. Ja, bez očekivanja. Samo sretna što putujem, razlog manje bitan.

Babo vozi. Jedan komšija na suvozačevom mjestu, na mobitelu mu instaliran GPS. Da što prije stignemo. Mama i ja na zadnjem sjedištu.

Rano krećemo. Zrake izlazećeg sunca po nama se rasule. Odmaramo par puta do Beograda.

Brzo stižemo. Pronalazimo put do bolnice. Sveti vid. Nemam tremu. Isti scenario se već dogodio i u prošlosti, samo na drugom mjestu.

U čekaonici poznati osjećaj kojeg ne volim. Čekanje sa trunkom nade, iako riječi slutim i znam. Oči mi se zamagle i sada zbog očekivanja mojih roditelja. Svikla sam ja na sve ovo. Oni nisu i ne znam ikad hoće li…

Dok čekamo, izlazimo u obližnji kafić na kafu. Lijepo je. Sunčan dan pun ljudi.

Ubrzo dolazimo na red i mi. Sam pregled traje kratko, a i riječi koje dolaze, možda dosta puta izgovorene i prije, su kratke:

„Nažalost, mi ovdje ništa ne možemo uraditi“.

Sa smiješkom izlazim iz bolnice. Pa, samo je trunka razočarenja u meni. Samo zbog njih. Svojim pozitivnim stavom uspijevam otjerati i suze svoje majke.

Dolazi trenutak kojem se veselim. Idemo hodati po Beogradu. Ja sam među rijetkima sa hidžabom. Hodam ponosno. K’o u po Sarajeva.

Nailazimo pored knjižare. Pitam mamu je li to Laguna. Kaže da jeste. Odlučujem da ću u idućoj kupiti knjigu. Pa džeparac sam zbog toga i ponijela.

Nailazimo i pored druge. Pitam mamu je li to Vulkan, na što ona potvrdno odgovara. Znala sam!

Ulazimo i kupujem dvije knjige, popularne tog ljeta. U prvoj se priča o jednom čovjeku sa invaliditetom. Uvijek sam voljela takve knjige.

Sretnija ne mogu biti. Ako nema operacije, imaju knjige. Meni odlična zamjena. Samo mi bi žao što ubrzo krenusmo nazad. Drugi put ću tamo otići samo da obilazim. I da kupim još knjiga.

Dok ruke grijem o toplu šolju kafe ovoga jutra, sjetim se lijepih trenutaka iz prošlosti. Ovaj dan je jedan od njih. Ni sada ne osjećam ništa do radosti zbog putovanja. Pohranjena uspomena u mome srcu. Jedan od lijepih izleta sa mojim roditeljima. Radosno prepričavanje događaja sestri. Još jedan magnetić na frižideru, dvije nove knjige na polici. I ove riječi koje svjedoče. Sve te sitnice vrijede, više vrijede od onoga što nemam.

U ljubavi

Poželim da nekad
sklopiš oči,
pa da se ti i ja
sretnemo
i da me možeš
prepoznati.

Da bez pogleda
me vidiš
i bez dodira
osjetiš.

Da moje riječi
tvoj osmijeh pokažu,
a tišine da nam
bol otjeraju,
da sve oko nas
bude radost
jer, radovati se
znači biti zahvalan
Njemu.

Tako, jednaki
šetaćemo,
vodit ću te stazama znanim,
i shvatit ćeš
da tvoja ruka u mojoj
znači da vjerujem
svaki put
kad ti svoju dam.

Kada ponovo
svoje oči otvoriš,
shvatit ćeš snagu
koja je potrebna
meni da opstanem,
da vjerujem
drugima.

I kada te ponovo
uzmem pod ruku,
bit ćemo drugačiji,
ali ipak isti
u ljubavi.

Annie’s Song by Catherine Anderson (Book Review)

Annie’s Song
Catherine Anderson
Read: July 10, 2016

This is one of those books that I have been waiting for. It’s not always easy to find such a piece, which make you smile and cry, laugh and shake, and bring a bunch of other different emotions at once. This is the book that I wasn’t able to stop reading, and for which I stayed awake almost all night.
Annie is a girl with a disability. Her parents think that she has a brain damage transmitted from her mother’s side, but Annie is just deaf. Blinded by their business plans, they are unable to give her normal childhood. They beat her when she does something wrong, they exclude her from all activities, and she is left scared and in her own imaginary world that she is dreaming of constantly.
When Annie is raped, she becomes even more scared of the world, of everything and everybody around her, especially the man who did it. the rapist’s brother, physically so similar to him, but mentally so different, tries to smooth out the situation. Once Annie’s parents discover she is pregnant, they contact him in panic. Alex decides to marry her and to take her child, divorcing her afterwards. Since they think she has a brain damage, she will not be asked nor she will feel anything.
Innocent and beautiful, Annie soon becomes a subject of interest to Alex, who slowly discovers her real situation. Furious, he goes to her parents and tells them that Annie is deaf and that they treated her wrongly all her poor life. He leaves, sad and desperate, but resolute to help Annie. Learning about her more and more, he falls in love with her, transforming her from a scary child into a loving woman and wife.
Love is the most powerful weapon in this world. It brings about change everywhere. It helped Annie have a normal life like every human being deserves. No matter our abilities and disabilities, we all have feelings, and we all deserve to be loved and to be taken care of. Each of us needs someone to show us love, to show us that we belong to this world, that we are just like others, looking for a safe place to settle in.
This book is so emotional and warm. While it shows the cruelty of the world we live in, it also shows the other, positive side. The positive side wins here. And maybe, only maybe, we can hope that it will win in our reality as well.
I recommend this book to everyone who hasn’t read it yet. I am sure I will pick it again some day. Hoping that I will have it on my shelf, where it will have a special place. Surely, it has a special place in my heart.

Još dva ispita

Oktobar je. 2013. godina. Tužan dan za mene i moju mamu. Ja se brinem zbog fakulteta, a ona zbog mene. Kako ću se snaći, pita se.
Dom je lijep, čist, uredan. Imam sobu u prizemlju, blizu ulaznih vrata. Da mi je lakše. Skupo je. Izguraćemo nekako, kažu. Možda bude i koja stipendija za džeparac.
Više mi i nije do stipendije, nego do toga kako ću se snaći u posve novoj okolini. Slijepa sam. Ne baš potpuno, ali tu je to negdje. I nikoga ne znam. Ne znam doći do fakulteta sama još uvijek. Ali ipak ostajem sama. Rastanak ne protiče bez pokoje suze, iako sam „velika“.
Svejednako ponavljam da će sve biti dobro kao i do sada što je bilo. Uvijek sam se nekako snašla, čak i u posve stranoj zemlji. Mogu ja to i ovdje. Pa to je Sarajevo. Voljeno Sarajevo, ali tako nepristupačno za osobe sa invaliditetom.
Izguram nekako idući dan. Cimerke još uvijek nema. Razmišljam o tome kakva će biti, hoće li mi moći pokazati put do fakulteta barem, pa bih dalje sama.
Moji zovu. Brinu se. K’o roditelji. Pričam sa tetkom tu noć kada neko kuca na vrata. To je moja cimerka. Kaže, hoće da se premjesti, ne odgovara joj trenutna soba. Turkinja je. Blaga je i srdačna.
Pričamo tu noć. Studira i ona engleski jezik i književnost. Grli me kada čuje da sam i ja na tom smjeru. Obećava da će sutra doći da idemo registrovati predmete te da će donijeti svoje stvari. Tu noć dok ležim sama u sobi, zahvaljujem Bogu.
I tako je to počelo.
Dan po dan prolazi. Registrujem predmete sa svojim profesorom, koji je takođe veoma pristupačan. Upoznajem još djevojaka. Idemo za vikend na Baščaršiju. I prelijepo je.
Počinju predavanja. Amfiteatri puni nepoznatih ljudi. Ja sjedim u prvom redu. Razgovaram sa profesorima na kraju predavanja, objašnjavajući im kako ću ja raditi ispite. Voljni su pomoći.
Moja prva prezentacija. Pa prvi kviz. Prva parcijala. Sve prolazi bolje nego što sam očekivala. Puno se trudim i učim, jer znam da više moram da uložim da bih uspjela. Ponekad je teško. Ali se izgura taj prvi semestar.
Ni ocjene nisu loše. Svi smo zadovoljni.
Na kraju prve godine, odlučujemo cimerka i ja da ćemo ići u stan. U domu je teško, iako je fakultet blizu. Ona mi javlja nakon mjesec dana da se ne vraća u Bosnu. Ja ne volim dom, ali ipak odlazim i prijavljujem se opet.
Mijenjaju se cimerke te iduće godine. Različite za svaki semestar. Prvo Bosanka, pa opet Turkinja. Nije toliko loše. Imam prijateljica već sa kojima se družim, tako da i nije toliko važno ko će biti cimerka.
Druga godina prolazi još bolje od prve. Ocjene još bolje. Ja presretna što sam izabrala da studiram nešto što volim.
I treću godinu se vraćam u dom. Zaključujem da mi je to opet najbolja opcija. Da sam dalje, dolazak bi bio velika prepreka. Snijeg, kasne tramvaji, gubitak vremena.
Opet nova cimerka. Ne slažemo se baš najbolje, pa odlazi krajem tog semestra. Iduća koja dolazi je Bosanka. Izuzetno se dobro slažemo. Obje stavljamo hidžab krajem tog semestra, moje već treće godine na fakultetu. Imamo fino društvo. Pola Ramazana provodimo u Sarajevu zbog ispita, ali ga ipak pamtimo kao posebnog.
Skupljamo odjeću. Dosta i dobivamo od drugih. Uče nas kako se pokriti. Zaključujemo da to i nije toliko teško. Osjećaj neopisiv.
Raspust nekako brzo prolazi, iako je dug. Radujemo se ponovnom susretu. Odlučujemo trenutna cimerka i ja da idemo u novu sobu, trokrevetnu. Dobivamo novu cimerku, još jednu Bosanku. Postajemo prijateljice i sa njom. Međusobno se pomažemo i družimo.
Dosta učim od njih. Različite smo, ali imamo i iste ciljeve u životu. Dijelimo teške trenutke jedna sa drugom, ali i sreću.
I još dva ispita. Još dva ispita do kraja ovog četverogodišnjeg puta, koji nije bio samo moj. Za njega sam ja odluku donijela, ali ga nikad ne bih mogla preći sama.
Iščekujem taj dan koji se približava, dan kada ću držati papir koji dokazuje šta sam postigla. Ali ta diploma mi nije bitna. Pobijediti sebe i svoje strahove je bilo mnogo teže.

Ljepota Tvoga stvaranja

Kada ustanem, Ti me, Gospodaru, dočekuješ uz poj ptica.
Kročim li u spoljašnji svijet, moja pluća ispuniš mirisom tek pokošene trave, mirisom cvijeća i drveća.
Ugriješ me toplinom sunca, obasjaš mi lice njime.
Nastavim li dalje, sve ono što me okružuje pokazuje ljepotu Tvoga stvaranja, Tvoga obraćanja meni:
Taj povjetarac što mi miluje lice, donoseći osvježenje,
I ti zvuci ptica i insekata,
I svega onoga što, otvorenim očima, ponekad promakne.
Eh, to ja imam.
Imam potrebu dotaći tu travu, osjetiti uzburkali zrak kada pored mene proleti ptica, pružiti ruke ka zracima sunca, i uzviknuti: hvala Ti, Bože, što živim.
Dok koračam, osjetim glatku površinu pod stopalima. Odmjerenim i laganim koracima idem do cilja, svejednako osjećajući ljepotu koja me okružuje, ljepotu Tvoga stvaranja.
I kada svoj cilj dostignem, znam da si me Ti do njega doveo, Svojom ljubavlju me obasuvši, Svojom milošću me obdarivši. Hvala Ti, Gospodaru.

Kratka misao i poruka

Možda onaj ko u tvojim očima manje vrijedi od tebe ima veću vrijednost kod dragog Boga od tebe. A bitnije je ono Njegovo, zasigurno. Možda ti se čini da tuđa iskušenja te nikad ne bi zadesila. Ponekad sjedneš i žališ određenu osobu, a ne znaš, zapravo, da je ona sretnija sa tim svojim iskušenjima jer je sa njima zadovoljna, a ti si, eto, i pored svega, nezadovoljan. Žaleći neku osobu samo zato što misliš da si bolji od nje pokazuješ da si i sam za žaljenje. I baš onako kako je tebi smiješno to što vidiš, toj osobi je smiješno kako razmišljaš. Kod dragog Boga se drugačije vagaju vrijednosti. Na posljetku, to je ono što je važno.

I poraz je pobjeda

Osmijehom liječim uznemirenost nakon poraza,
Znam, i poraz je za mene pobjeda,
Jer sam pokušala.

Odustati neću, predati se ne želim,
od Njega je, pa zar da ne prihvatim?
Milost je to beskrajna.

Zar da suze krijem kad sam samo čovjek,
A ne sramim se sreću i osmijeh da pokažem,
A tako često mislim da sam jaka.

O, Bože, daj da svaki trud moj bude nagrađen od Tebe,
Jer Ti vidiš ono što drugi tako lahko zanemare,
A nagrada Tvoja je dovoljna.

I neka niko ne shvati moje suze kao znak slabosti,
Zaista, moraš biti jak da ih se usudiš pustiti,
Ponekad i pred drugima.

I neka moj osmijeh pokaže svijetu da i nakon svega,
Imam snage da želim i volim, i da sam ponosna,
Što sam baš ovakva kakva jesam.

Sve ove slabosti moje se ne mogu usporediti sa snagom,
Koju moja duša posjeduje čineći me jakom,
Otpornom na poraze.

Rušim predrasude – recenzija

Eminu i mene je spojila ljubav prema knjigama i čitanju. Upoznale smo se preko jedne grupe o knjigama te odmah pronašle zajedničku riječ jer smo obje osobe sa invaliditetom, obje smo „posebne“. Još jedna zajednička stvar je da obje volimo pisati, a moja Emina je već objavila i dvije knjige, mašallah. Ja sam imala sreću da pročitam ovu drugu, „Rušim predrasude“, knjigu koja me osvojila od prve stranice. Nadam se da ćemo se nekad i vidjeti ja i Emina. Otežavajuće su nam okolnosti, ali za Allaha nije teško ništa, neka nas On i u Džennetu spoji, amin.

Možda bih mogla opisati kako sam se osjećala čitajući ovu knjigu, ali mi suze ne dopuštaju. One govore više od riječi koje bih ovdje napisala. Toliko puta sam se pronašla u Emininim riječima, toliko puta osjetila da sam i sama kroz slične situacije prošla, toliko puta zaplakala, ne zbog sažaljenja nego zbog toga što je opisala sve ono što i sama osjećam. Ništa toliko ne može povrijediti kao ismijavanje i neprihvatanje od strane drugih ljudi, ali ništa ne može tako utješiti kao spoznaja o Gospodaru svih svjetova. Emina navodi ajet na početku svoje knjige: „Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih“ (El-Bekare, 286), koji nam je dokaz da je Allah dao olakšicu za svako naše stanje te nas nije preopteretio. Allah nam nikada neće dati nešto što ne bismo mogli podnijeti. On je zaista mudar i zna sve. Subhanallah.

Emina priča tako otvoreno i iskreno o svome životu, dopušta nam da zavirimo u nutrinu njenih osjećanja, izaziva nas da razmislimo o tome ko je zaista osoba sa invaliditetom. Na posljetku, svako od nas, bez obzira imao invaliditet ili ne, ima neki nedostatak i potrebna mu je pomoć u nekom aspektu života. Ona kaže da su osobe sa invaliditetom posebne, da imaju poseban dar, što i jeste tačno. Saznajemo o tome kako se osjećala kada su druga djeca u školi bila okrutna prema njoj samo zbog toga što je bila malo drugačija od njih. Naravno, ističe, djeca nisu kriva, krivi su oni koji su ih odgajali. Još je bilo gore zbog toga što su se i neki nastavnici pokazali okrutnijim od same djece. Subhanallah. Suze su mi tekle niz lice čitajući kroz šta je Emina prolazila tokom osnovne škole. I sama sam bila dosta puta izložena ne tako ugodnim situacijama samo zato što nisam ista poput drugih. Ljudi gledaju samo ono što se vidi na prvi pogled, ne pokušavaju upoznati osobu onakvu kakva je zaista. Vide samo ono što žele da vide, ne trudeći se otkriti šta leži ispod sve te vanjštine. Nažalost. Ali, elhamdulillah. Sve se to dešava da bi nas učvrstilo i pomoglo da napredujemo još više.

Ipak, iako su manjina ponekad, postoje oni dobri ljudi koji svojom dobrotom brišu sve ono loše tako dugo nakupljano u nama. Svojim osmijehom, lijepom riječju uspiju izbrisati svaku lošu stvar, iskustvo, poglede, izrugivanja. Hvala Allahu na takvim ljudima. Oni su svjetlo koje obasjava pute poput sunca. Oni su ti zbog kojih se vrijedi truditi jer će nas podržati. Njihova podrška nam daje snagu, njihov osmijeh briše tugu, a njihove riječi su poput kiše koja ispire sva ružna sjećanja. Poput mene, i Emina ima takve ljude u životu, hvala Allahu. Govori i o njima u ovoj knjizi, čime pokazuje koliko joj znači svako od njih. Emina govori i o svojoj prvoj knjizi te nam daje uvid u poruke koje je dobivala od raznih ljudi nakon što su je pročitali. Tako mnogo pozitivnih osjećaja si izazvala, moja Emina, da ti Milostivi upiše u dobro i nagradi Džennetom jer si sigurno pomogla mnogima svojom riječju. Riječi putuju u krajeve kojima noge nikad neće kročiti, pogled odlutati… Riječi su te koje ostaju onda kada nas više ne bude… One su dokaz da smo se borili, da smo živjeli u pravom smislu te riječi, da nismo dopustili da nas iko spriječi u širenju mira, dobra, vjere.

Najviše od svega, u ovoj knjizi Emina govori o Gospodaru. On sve određuje, On sve zna, On ima najbolji plan za nas. Otkrivanje svega ovoga je pomoglo Emini da pronađe snagu te da bude zadovoljna sa svojim životom. To je ono što je i meni pomoglo da se izvučem iz stanja u kojima sam se nekad znala naći. Moja vjera mi je pomogla da budem zahvalna na svemu što imam, a da ne obraćam pažnju na ono što nemam, jer, zaista, mnogo blagodati nam je dato, samo što ih ne vidimo dok ih ne izgubimo. Allah vidi sve što nam se dešava i nije nepravedan. On će nas nagraditi za svako iskušenje, svaku prolivenu suzu, svaku i najmanju bol. Samo trebamo vjerovati u Njegovu odredbu. On zna šta je najbolje za nas, a mi smo malehni i zanemarivi, bespomoćni, ovisni o Njemu. Allahu ekber. Allahu ekber.

Moja Emina,
Ti si tako čista, tako neiskvarena,
Mnogo toga si pretrpjela,
Toliko gorčine progutala, a opet mirna ostala,
Toliko suza isplakala, a s osmijehom zaspala,
Nadajuć’ se u bolje sutra,
Znajuć’ da je i to od Allaha.
Volim te, draga moja Emina,
Iako te nikad nisam upoznala,
Nikad ni zagrlila,
A tako bih voljela,
Jer si ti, tako krhka, u duši jaka,
U mojim očima si sve ono što bih ja biti željela.
Iskrenom ljubavlju obasuta,
Najljepšim osmijehom nadarena,
Srcem punim oproštaja,
Dušom prelijepom si me osvojila,
O mnogočemu me naučila,
Kako zahvalna biti mi pokazala.