Pročitam nešto što me podsjeti na boravak u Meki i Medini. Zatvorim oči i u glavi jasno mogu da čujem glas imama, da se vratim tamo u mislima, barem na trenutak. I sjednem da pišem, dok se ovi osjećaji ne izgube u vrtlogu života, u svakodnevnici, u vihoru tužnih i potresnih informacija koje smo mogli čitati ovih dana.

Poslije sabah namaza u Meki, došlo je vrijeme da se malo odmorimo. San je teško nadolazio, nisam mogla prestati razmišljati o događajima od prošle noći. Ustajemo ranije da se možemo spremiti i nešto pojesti, pa otići na podne namaz. Ja se samo spremim. Okusiti ništa ne mogu.

Sa Aminom ostajem u džamiji nakon podne namaza. Dovimo, učimo Kur'an, zikrimo. Usput, obilazimo spratove džamije, malo i odmaramo. Pijemo Zemzem vodu. Prelijepo je. Amina mi opisuje način na koji čistači, brzo i okretno, čiste prostor oko Kabe. Govori mi o različitim ljudima koje vidi. A svi smo tu zbog jednog cilja, zbog jednog Gospodara.

Nakon što klanjamo ikindiju namaz, kupujemo nešto za jesti i odlazimo u sobu. Već taj dan osjećam kako počinje prehlada koja me evo još uvijek drži. Dolazim u sobu i pijem lijekove i uzimam med da je pokušam spriječiti. Vani je jako vruće, a gdje god se uđe rade ventilatori. Zato je jako bitno, prije samog odlaska, dobro pripremiti organizam, podići imunitet.

U nedjelju, autobusom odlazimo na Arefat, usput prolazeći kraj mnogih značajnih mjesta, koje nam prof. Haris Hečimović opisuje. To njegovo kratko predavanje nas je sviju podsjetilo zašto smo tu gdje jesmo. Jedini razlog je Allahova neizmjerna ljubav i milost prema svima nama. Mnogi muslimani imaju više novca od nas, a nisu tu. Mnogi muslimani imaju veću želju od nas, a nisu tu. Allah nas je odabrao da budemo Njegovi gosti. To je ogromna ljubav Njegova prema nama. To nam je šansa da promijenimo nešto kod sebe. I kao što prof. Hečimović kaže, bilo bi dobro jednu stvar promijeniti. Ustrajno raditi na njoj. A Allah će naš trud sigurno vidjeti.

I taj kratki izlet je ostao u lijepom sjećanju. Sigurna sam da smo svi imali jednu dovu dok smo stajali na Arefatu – da tu stojimo i boravimo kao hadžije. Inšallah. Sigurna sam da priču o Ibrahimu, a.s., njegovom sinu Ismailu, o izgradnji Kabe, smo svi čuli, ali smo ipak svi naučili nešto novo taj dan. Dok smo se vraćali nazad u hotel, nije bilo sumnje da svi želimo da, to malo vremena što nam je ostalo, traje što duže. I da ga na što bolji način iskoristimo. A Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.

Od akšama dojacije ostajemo u džamiji. Upoznajemo neke sestre iz drugih država. Učimo Kur'an. Stojimo, gledajući u Kabu, diveći se tom prelijepom prizoru. Želja mi je otići na noćni namaz i pokušati dotaknuti Kabu. Dovim tu, ispred nje, dovim za sebe i za sviju kojih se sjetim. Muž poslije priča njegovo prelijepo iskustvo kada je dotaknuo Kabu i uspio klanjati u polukružnom zidu. Moja želja da to isto uradim se povećava slušajući ga.

Idući dan nas posjećuje jedan moj kolega sa fakulteta, kojeg ni ne poznajem dobro. Živi i radi tu, u Meki, a inače je iz Pakistana. Vodi mene i muža na ručak u Sahat kulu, donoseći raznih jela da probamo. Još jedno novo iskustvo.

Tih dana, mnogi od nas su bili bolesni i stoga nisu mogli obavljati svaki namaz u džamiji. Ponekad bih krenula na namaz samo sa mužem, znajući da neću moći sama se snaći tamo, ali ipak nadajući se da će Allah dati neko rješenje. I uvijek bi, na putu tamo, naišla neka sestra iz Bosne. Subhanallah. Uvijek je Allah poslao nekoga da bude sa mnom. Tako je uvijek bilo i ovdje, a tamo sam se još više u to uvjerila. Kada se nešto radi u Njegovo ime, On uvijek da olakšicu i najbolje rješenje.

Piše meni moja Lamija kako bi voljela da ode sa mnom na noćni namaz i da pokušamo doći do Kabe. Isto mi je to govorilo još par sestara. Subhanallah. Koji ljudi su pokušali da učine mene sretnom. No, nažalost, nisam uspjela to učiniti tu noć. Allah je odredio da bude tako. Ostavio me da još više dovim, još više žudim da se vratim. Elhamdulillah. On je najmudriji.

Posljednji dan u Meki, muž i ja obavljamo još par stvari. Kupujemo još neke sitnice u malim radnjama na putu ka džamiji. Odlazimo da posjetimo i šoping centar Bin Davud. Sa njim odlazim da se barem još jednom napijem Zemzem vode, jer sve više osjećam iscrpljenost i sve sam slabija.

Pakujem stvari dok muž odlazi na namaz i da naspe još par bočica Zemzem vode. Uslijed pakiranja, obuzme me san. Sanjam kako on dolazi i priča mi kako je vidio da su ljudi napravili veliku džezvu bosanske kahve i kako me pita želim li da ode da mi donese jednu šoljicu. Subhanallah. Smijala sam se poslije pričajući mu to. Bosancu, gdje god bio, ipak fali Bosna.

Koferi spremni, a ja bih ostala. Da mi se samo malo odmoriti pa bih mogla sve ispočetka. Posljedni put sam u džamiji sa svojim sestrama. Nakon jacije namaza putujemo ka Džidi, odakle imamo let za Istanbul. Tamo jedva čekam da sjednem. Osjećam se jako loše. Moja Esada, žena koja ima djecu i sa kojom sam se takođe jako zbližila tamo, grli me poput majke, donosi vodu i slatkiše. Plačem od emocija koje su navalile zbog odlaska i zbog toga što se osjećam tako loše, a ona me tješi. Zahvalna sam Allahu na svim sestrama koje je poslao da me štite i sa kojima sam ostala u kontaktu.

Već mi je bolje kada sjednemo u avion. Tada ne uspijevam zaspati, ali zato od Istanbula do Sarajeva prespavam cijeli let. U Zenici nas čekaju moji roditelji i tetka, sa hranom. Jedemo i popijemo kahvu, onu bosansku iz mog sna. Elhamdulillah. Stigli kući. Oni odlaze, a muž i ja prespavamo ostatak dana i noć. I, iako sam bolesna, odmorila sam se. Kažem njemu da bih već sutra mogla ponovo ići. Svima nam nedostaje.

Ovdje pisanje o samom putovanju privodim kraju, mada o Meki i medini bih mogla pisati još, a nadam se da ću nekada ponovo i pisati o svemu. Završavam sa dovom Allahu da nam svima oprosti grijehe i sačuva od velikih iskušenja. Da nam podari Džennet, sačuva od džehennemske vatre i kaburskog azaba. Molim Milostivog da nas ponovo pozove sebi u goste, a posebno one koji nisu bili tamo. Amin.