Odlazak na umru (5. dio)

1

Nemoguće je vratiti se nepromijenjen. Čovjek dovi za boljeg sebe, pa da jednu stvar promijeni, dobro je. Ponekad mislimo da je naša situacija loša, a neko bi volio da je na našem mjestu. Zato, budimo zahvalni i zadovoljni sa onim što imamo. I radimo na sebi. Neprestano.
Alarm zvoni. Tri je sata, četvrtak ujutro. Spremam se i oblačim. Idem sa sestrama na noćni namaz. U prsima je ogromna zahvalnost što mi je to omogućeno. Na sva ta sjećanja, suze počinju da liju. Vraćanje u stvarnost od svega toga me snažno pogodilo. Tamo, iskušenja su se činila nevažna. Ovdje, sve postaje teže. Daleko sam od Medine i Poslanikove džamije, ali srce mi je tamo, moje dove upućene ka tom mjestu, i za sebe i za one koji nisu nikada bili. Znam, svi koji jesu, nemaju veće želje nego da ponovo odu.
Vani, zrak prelijep i blag. Prelijepa noć. Za razliku od dana, kada je velika gužva, sada se čini da nema nikoga. U haremu tek poneko spava ili klanja. Odlučujemo da ostanemo vani do sabah namaza. Klanjamo i dovimo. Prospe se i pokoja suza. Čovjek tu, na tom mjestu, ne može a da ne bude zahvalan, sretan, smiren. Sve ono što jednom vjerniku treba.
Biti tu od ranih jutarnjih sati pa sve do završetka sabah namaza je jedno novo i predivno iskustvo. Sam si tu, sa riječima upućenim Gospodaru, kao i svi drugi koji su došli. Od ovog dunjaluka nemaš ništa sa sobom. Sve ti je u tom trenutku nevažno. Sjetiš se sebe, svojih voljenih, ljudi do kojih ti je stalo. Pokušavaš da nikoga ne zaboraviš. Sjetiš se svih svojih mana, svega što trebaš popraviti, mada znaš da je to nemoguće. Zato biraš par stvari, za početak. Obećavaš sebi da ćeš ih promijeniti.
Taj dan nam je slobodan, nemamo nikakvih zajedničkih aktivnosti. Muž i ja, zajedno sa par drugih, obilazimo pijacu, radnje oko hotela, butike. Kupujemo ponešto za sebe i poklone za druge. Jako mi je vruće, a svi oni mirisi mi zadaju glavobolju. Tako, nakon podne namaza, osjećam se jako slabo i ostajem u sobi sve do akšam namaza. Žao mi je, taj predposljedni dan, provesti ijednu minutu u hotelu, ali umor i nespavanje su se napokon odrazili na meni, te mi je potreban san.
Akšam i jaciju namaz sam ponovo u džamiji, elhamdulillah. Osvježena i osnažena. Svi pričaju da su išli u revdu, moj muž, poneke sestre. Tu noć se ulazi od devet sati. Meni je želja ogromna, ali kad kažu koja je gužva u dijelu gdje su žene, koliko se guraju subhanallah, žao mi je ikoga opterećavati da ide sa mnom. Ipak dovim. Dovim da odem na mjesto gdje se dova ne odbija, da barem dva rekata klanjam.
Moja Zana, Amina i Edina, mada uplašene, odlučuju da idu sa mnom. Zana i Amina su već bile, a meni i Edini je prvi put. To nam je posljednja noć u Medini, posljednja prilika. Redarkama objašnjavamo da ne vidim, one nam objašnjavaju kako ćemo ući drugim putem. I, jako brzo, otvara nam se put, jako smo brzo tu, u revdi, nikad bliže Poslaniku, subhanallah.
Kada smo na ulazu, redarka kaže da može samo jedna sa mnom. Kako da odlučim? Vidjevši izraz na mom licu, pušta nas sve četiri. Elhamdulillah. Gužva je ogromna. Ne možeš se okrenuti. Jedna redarka pronalazi mjesto za mene, okreće me kako treba, dopušta da klanjam dva rekata. Nesvjesna buke oko sebe, velikog broja žena, usredsređena na malo vremena što imam, klanjam i dovim. Sad se ne sjećam ni za šta sam dovila. Vjerovatno za ono što mi je najvažnije, za one ljude kojima je dova najpotrebnija. Amin, Milostivi, usliši moje dove, dove koje su hajr, amin.
Po izlasku iz revde, plačem, riječi ne mogu prozboriti. Odlazimo kod mene u sobu da popijemo čaj, da možemo spavati. Sutra putujemo za Mekku i obavljamo umru. Još malo smo u Medini. Spakujem ponešto tu noć, čujemo se sa svojima i odmaramo. I muž je opet uspio otići u revdu. Elhamdulillah na blagodatima.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *