Sezona kiša

Taj dan sam ostala sama. Moje misli i ja smo konačno dobile vremena samo za sebe. Dopustila sam im da slobodno šeću po mojoj glavi, a i sebi dopustih da žalim. Žalim za onim što je bilo. I za onim što je moglo biti. Jer, samo tako će, u konačnici, biti lakše.

Bila je nedjelja. Četvrti dan otkad dođoh kući, ni ne pomišljajući koliko će biti teško. Kiša je padala kao i danas. Lijepa i milozvučna. Nekako, smirivala je nemire u meni. Pun sto cvijeća i voća. Zdjele sa hranom posvuda u stanu. Otvorena nova stranica, spremna za pisanje. Pisala sam. Pisala i plakala. I, kao i uvijek, pomoglo je.

Čovjek se zapita kako nastaviti nakon teškog iskušenja. Pita se, je li moguće da život ide dalje, kada je u njemu sve stalo. Ne želi da misli o budućnosti, dok se istovremeno boji šta bi ona mogla donijeti. Prošlost izgleda još strašnija, ali mora se suočiti sa njom. Analizirati korak po korak sve što je bilo, a zatim nastaviti dalje. Stvoreni smo da bismo živjeli. Drugog izbora nemamo. A živjeti znači boriti se, truditi se, biti najbolja verzija sebe.

Prvih nekoliko dana u bolnici, fizička bol je blokirala ono bolno u meni. Nisam željela da se suočim sa gubitkom. Mislim da svaka žena, koja je doživjela spontani pobačaj ili gubitak djeteta, zna taj osjećaj. Osjećaj nepodnošljive boli, sa kojom se tako teško suočiti. Ova vrsta boli s vremenom ne iščezava. Uvijek je tu, negdje u prikrajku, spremna da te uhvati kad si najranjivija.

Nakon perioda odbacivanja, došao je period suočavanja. A tada su mi najviše bile potrebne dove i lijepe riječi. I, zaista, postoje ti neki ljudi koji su tu, uvijek kad ih trebaš. Možda se i ne viđate tako često, ali fizička razdaljina nije stvorila barijeru između vas. Tako, postoji jedna moja prijateljica, koja, u velikim iskušenjima za mene, me uvijek podsjećala na Allaha. Ona je bila svjesna da, u teškim trenucima, nekada zaboravimo na zikr, na abdest, na nagrade koje nas čekaju. Bila je svjesna da ja to znam, ali me svejedno podsjećala da ne dozvolim šejtanu da mi unosi ružne misli, da se uvijek zaštitim abdestom, zikrom, dovama. Neizmjerno sam zahvalna za to.

Jedva sam čekala doći kući, ali nisam ni slutila koliko će zapravo biti teško doći, znajući da dolaziš sam. I, kao što sam se jedan dan u bolnici trgnula, tako ću i ovdje, u svome domu. Kao što sam tamo smogla snage, ustala, tako ću i ovdje pronaći snagu da budem ona stara ja. Znam da mogu. Mnoge bitke sam pobijedila, mnoge prepreke savladala. I, mada se ova čini najteža do sada, znam da će i njoj doći kraj. Znam da, poslije sezone kiša, dolazi sezona sunca, sezona cvjetanja.

Na ovom svijetu, najvrijednija stvar je biti svjestan Allaha. Vjerovati u Njega i vjerovati Njemu. Znati da, šta god da ti se desi, je od Njega. Vjerovati da i ono najteže u životu je dobro za tebe. Ta spoznaja je stvar koja nas može spasiti u trenucima najteže boli. Prije par mjeseci, dok sam ležala u bolnici, kao i sada, sve vrijeme, pored drugih misli, vrtjela se i misao da je to dobro za mene. Koliko god da je bilo teško, bila sam svjesna da me nešto ljepše čeka. To mi je dalo snagu koju nijedna druga stvar na svijetu ne bi mogla dati. Tu ljepotu misli ne mogu opisati. Ona mi vraća osmijeh i nadu. Ona iscjeljuje.

2 komentara na “Sezona kiša”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *