Svi članci od Dženana

Odlazak na umru (7. dio)

 

Pročitam nešto što me podsjeti na boravak u Meki i Medini. Zatvorim oči i u glavi jasno mogu da čujem glas imama, da se vratim tamo u mislima, barem na trenutak. I sjednem da pišem, dok se ovi osjećaji ne izgube u vrtlogu života, u svakodnevnici, u vihoru tužnih i potresnih informacija koje smo mogli čitati ovih dana.

Poslije sabah namaza u Meki, došlo je vrijeme da se malo odmorimo. San je teško nadolazio, nisam mogla prestati razmišljati o događajima od prošle noći. Ustajemo ranije da se možemo spremiti i nešto pojesti, pa otići na podne namaz. Ja se samo spremim. Okusiti ništa ne mogu.

Sa Aminom ostajem u džamiji nakon podne namaza. Dovimo, učimo Kur'an, zikrimo. Usput, obilazimo spratove džamije, malo i odmaramo. Pijemo Zemzem vodu. Prelijepo je. Amina mi opisuje način na koji čistači, brzo i okretno, čiste prostor oko Kabe. Govori mi o različitim ljudima koje vidi. A svi smo tu zbog jednog cilja, zbog jednog Gospodara.

Nakon što klanjamo ikindiju namaz, kupujemo nešto za jesti i odlazimo u sobu. Već taj dan osjećam kako počinje prehlada koja me evo još uvijek drži. Dolazim u sobu i pijem lijekove i uzimam med da je pokušam spriječiti. Vani je jako vruće, a gdje god se uđe rade ventilatori. Zato je jako bitno, prije samog odlaska, dobro pripremiti organizam, podići imunitet.

U nedjelju, autobusom odlazimo na Arefat, usput prolazeći kraj mnogih značajnih mjesta, koje nam prof. Haris Hečimović opisuje. To njegovo kratko predavanje nas je sviju podsjetilo zašto smo tu gdje jesmo. Jedini razlog je Allahova neizmjerna ljubav i milost prema svima nama. Mnogi muslimani imaju više novca od nas, a nisu tu. Mnogi muslimani imaju veću želju od nas, a nisu tu. Allah nas je odabrao da budemo Njegovi gosti. To je ogromna ljubav Njegova prema nama. To nam je šansa da promijenimo nešto kod sebe. I kao što prof. Hečimović kaže, bilo bi dobro jednu stvar promijeniti. Ustrajno raditi na njoj. A Allah će naš trud sigurno vidjeti.

I taj kratki izlet je ostao u lijepom sjećanju. Sigurna sam da smo svi imali jednu dovu dok smo stajali na Arefatu – da tu stojimo i boravimo kao hadžije. Inšallah. Sigurna sam da priču o Ibrahimu, a.s., njegovom sinu Ismailu, o izgradnji Kabe, smo svi čuli, ali smo ipak svi naučili nešto novo taj dan. Dok smo se vraćali nazad u hotel, nije bilo sumnje da svi želimo da, to malo vremena što nam je ostalo, traje što duže. I da ga na što bolji način iskoristimo. A Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.

Od akšama dojacije ostajemo u džamiji. Upoznajemo neke sestre iz drugih država. Učimo Kur'an. Stojimo, gledajući u Kabu, diveći se tom prelijepom prizoru. Želja mi je otići na noćni namaz i pokušati dotaknuti Kabu. Dovim tu, ispred nje, dovim za sebe i za sviju kojih se sjetim. Muž poslije priča njegovo prelijepo iskustvo kada je dotaknuo Kabu i uspio klanjati u polukružnom zidu. Moja želja da to isto uradim se povećava slušajući ga.

Idući dan nas posjećuje jedan moj kolega sa fakulteta, kojeg ni ne poznajem dobro. Živi i radi tu, u Meki, a inače je iz Pakistana. Vodi mene i muža na ručak u Sahat kulu, donoseći raznih jela da probamo. Još jedno novo iskustvo.

Tih dana, mnogi od nas su bili bolesni i stoga nisu mogli obavljati svaki namaz u džamiji. Ponekad bih krenula na namaz samo sa mužem, znajući da neću moći sama se snaći tamo, ali ipak nadajući se da će Allah dati neko rješenje. I uvijek bi, na putu tamo, naišla neka sestra iz Bosne. Subhanallah. Uvijek je Allah poslao nekoga da bude sa mnom. Tako je uvijek bilo i ovdje, a tamo sam se još više u to uvjerila. Kada se nešto radi u Njegovo ime, On uvijek da olakšicu i najbolje rješenje.

Piše meni moja Lamija kako bi voljela da ode sa mnom na noćni namaz i da pokušamo doći do Kabe. Isto mi je to govorilo još par sestara. Subhanallah. Koji ljudi su pokušali da učine mene sretnom. No, nažalost, nisam uspjela to učiniti tu noć. Allah je odredio da bude tako. Ostavio me da još više dovim, još više žudim da se vratim. Elhamdulillah. On je najmudriji.

Posljednji dan u Meki, muž i ja obavljamo još par stvari. Kupujemo još neke sitnice u malim radnjama na putu ka džamiji. Odlazimo da posjetimo i šoping centar Bin Davud. Sa njim odlazim da se barem još jednom napijem Zemzem vode, jer sve više osjećam iscrpljenost i sve sam slabija.

Pakujem stvari dok muž odlazi na namaz i da naspe još par bočica Zemzem vode. Uslijed pakiranja, obuzme me san. Sanjam kako on dolazi i priča mi kako je vidio da su ljudi napravili veliku džezvu bosanske kahve i kako me pita želim li da ode da mi donese jednu šoljicu. Subhanallah. Smijala sam se poslije pričajući mu to. Bosancu, gdje god bio, ipak fali Bosna.

Koferi spremni, a ja bih ostala. Da mi se samo malo odmoriti pa bih mogla sve ispočetka. Posljedni put sam u džamiji sa svojim sestrama. Nakon jacije namaza putujemo ka Džidi, odakle imamo let za Istanbul. Tamo jedva čekam da sjednem. Osjećam se jako loše. Moja Esada, žena koja ima djecu i sa kojom sam se takođe jako zbližila tamo, grli me poput majke, donosi vodu i slatkiše. Plačem od emocija koje su navalile zbog odlaska i zbog toga što se osjećam tako loše, a ona me tješi. Zahvalna sam Allahu na svim sestrama koje je poslao da me štite i sa kojima sam ostala u kontaktu.

Već mi je bolje kada sjednemo u avion. Tada ne uspijevam zaspati, ali zato od Istanbula do Sarajeva prespavam cijeli let. U Zenici nas čekaju moji roditelji i tetka, sa hranom. Jedemo i popijemo kahvu, onu bosansku iz mog sna. Elhamdulillah. Stigli kući. Oni odlaze, a muž i ja prespavamo ostatak dana i noć. I, iako sam bolesna, odmorila sam se. Kažem njemu da bih već sutra mogla ponovo ići. Svima nam nedostaje.

Ovdje pisanje o samom putovanju privodim kraju, mada o Meki i medini bih mogla pisati još, a nadam se da ću nekada ponovo i pisati o svemu. Završavam sa dovom Allahu da nam svima oprosti grijehe i sačuva od velikih iskušenja. Da nam podari Džennet, sačuva od džehennemske vatre i kaburskog azaba. Molim Milostivog da nas ponovo pozove sebi u goste, a posebno one koji nisu bili tamo. Amin.

Odlazak na umru (6. dio)

Poslije sabah namaza u petak, obavljamo još par stvari u Medini. Još malo pa ćemo se od nje morati oprostiti. Od tog čistog, mirisnog grada. Od Poslanika. Piše mi jedna sestra da sutra ide na umru, da putuje u Medinu. Suze su mi potekle od sreće za nju, a u isto vrijeme i od silne čežnje u mom srcu. Oni koji su bili me razumiju. Još veća želja je da se ode tamo, mnogo veća nego prije.
Muškarci pripremaju ihrame, žene čistu odjeću za obući. Nakon džume putujemo u Meku, a u večernjim satima je planirano da se obavi umra. Koferi su ponovo spremni, a spremni smo i mi. Iako uzbuđeni, ipak veoma tužni što napuštamo Medinu. Odlazim na džumu, moju prvu. Opraštam se. Molim Allaha za ponovni dolazak. Molim Ga da nam olakša put u Meku, da nam olakša obavljanje umre.

Put za Meku je dug, ali je u autobusu ugodno i lijepo. Zaustavljamo se na Mikatu Zulhulejfa da zanijetimo umru i klanjamo dva rekata. Od tada važe svi propisi vezani za umru. U autobusu nam vodič objašnjava kako se obavlja umra, mada smo svi već sigurno u to upućeni. Zajedno donosimo telbiju. I to je toliko prelijep osjećaj da ne mogu prestati plakati i zahvaljivati Gospodaru. U srcu mi je tada onaj isti osjećaj kao kad sam prvi put klanjala u Poslanikovoj džamiji. A isti će biti osjećaj tu noć, kada prvi put stanemo pred Kabu.
Od Medine do Meke je duga vožnja. Dok se vozimo, učimo telbiju, dove, zikrimo. Uspijevam malo i odspavati. Zaustavljamo se nekoliko puta da klanjamo i da ponešto prezalogajimo. Stižemo oko devet sati naveče te se prijavljujemo u hotel i idemo u svoje sobe. Još uvijek ne mogu pojmiti da sam tu, u Meki. Imamo dva sata da se odmorimo. Od ihrama se ne bismo trebali odvajati. Svoje srce bismo još više trebali pripremiti za taj najljepši susret, susret sa Bejtullahom.
U jedanaest naveče se okupljamo u holu hotela i skupa krećemo ka džamiji. Ulice su prljave od prethodne kiše, ali kad se približimo džamiji, već tada možemo osjetiti predivni miris koji iz nje dolazi. Pri ulasku u harem, sve je čisto, mirisno, prelijepo. Izuvamo obuću i polahko ulazimo. Gužva je tamo veća nego u Medini. Čistači, neumorni. Neprestano čiste taj ogromni prostor, džamija toliko lijepo miriše, stvarajući prelijep osjećaj i znak dobrodošlice svima.
Već naviknuta na nekoliko žena oko mene. Uvijek su tu sa moje obje strane. Kao meleci, čuvaju me i štite. Zahvalna sam Allahu na njima. Moje Amina i Edina su tu trenutno, ali druge sestre se vrte okolo. Sve smo jako uzbuđene. Amina govori da smo jako blizu Kabe. Kada je nedaleko od nas, ona mi govori da je tu. A ja, elhamdulillah, je uspijevam vidjeti. Osvjetljenje je jako dobro, pa uspijevam uočiti tu crnu ljepoticu.
Okupljamo se, a vodič nam objašnjava kako ćemo sve obavljati. Počinjemo tavaf oko Kabe. Ja zaista ne mogu pronaći riječi da opišem tu ljepotu. Voljela bih da svako to osjeti. Svakim krugom smo bliže Kabi, a ja je sve bolje vidim, elhamdulillah. Želja se javlja da je i dotaknem, mada je to tada nemoguće. Velika je gužva prilikom tavafa. Ja učim šta stignem. Zikr, dove. Suze prate svaku riječ. Svi se skupa držimo. Žene u sredini, a muškarci ispred i iza nas. Miris Kabe se širi oko nas. Ispunjava nas i čisti.
Nakon sedmog kruga, klanjamo dva rekata iza Mekamu Ibrahima. Svi skupa sjedimo, pokušamo riječima opisati kako se osjećamo. Svi sretni i željni da idemo dalje. Sada je na redu da obavimo saj, sedam krugova između brežuljaka Safe i Merve. Žene se drže ispod ruke i šetaju. Na mjestu gdje je postavljeno zeleno svjetlo, muškarci trče. Malo više od 400 metara je od jednog brežuljka do drugog, a nešto manja gužva, tako da uspijevamo polahko hodati, uživati u svakom koraku i svakoj riječi upućenoj Gospodaru.
Mnoge žene su mi poslije pričale, a i sama isto mislim, da ti krugovi između Safe i Merve su bili posebni. Mogla sam satima tako hodati a da se ne umorim. Nisam željela da dođe kraj, ali ipak je došao. Možda smo fizički bili umorni, ali duša nikad odmornija nije bila. Da joj je opet sutra put Meke i Medine, jer se jedino tamo tako osjećala. Subhanallah.
Prije skidanja ihrama, muškarci briju glave, a žene skraćuju kosu. I time je umra završena. Čovjek skida ihrame i od tada prestaju sve zabrane koje su važile do tada. Sretna sam što je sve hairli prošlo. I bolje nego sam mislila. Nijedne poteškoće nisam osjetila. Elhamdulillah.
Ne želim da dođe kraj ovom pisanju, ali uskoro hoće. Svaki put kada bih pisala neki tekst, kao da sam se na trenutak vraćala tamo. Vjerovatno još jedan napišem. Da opišem malo taj boravak u Meki. I onda je to to. Kraj crne ljepotice Kabe sam stajala još mnogo puta, dok sam klanjala, ali tu noć joj nisam bila nikad bliža. U srcu je ostala želja da je dotaknem. Ta najveća dova od svih. Pa inšallah da se i ostvari.

Odlazak na umru (5. dio)

Nemoguće je vratiti se nepromijenjen. Čovjek dovi za boljeg sebe, pa da jednu stvar promijeni, dobro je. Ponekad mislimo da je naša situacija loša, a neko bi volio da je na našem mjestu. Zato, budimo zahvalni i zadovoljni sa onim što imamo. I radimo na sebi. Neprestano.
Alarm zvoni. Tri je sata, četvrtak ujutro. Spremam se i oblačim. Idem sa sestrama na noćni namaz. U prsima je ogromna zahvalnost što mi je to omogućeno. Na sva ta sjećanja, suze počinju da liju. Vraćanje u stvarnost od svega toga me snažno pogodilo. Tamo, iskušenja su se činila nevažna. Ovdje, sve postaje teže. Daleko sam od Medine i Poslanikove džamije, ali srce mi je tamo, moje dove upućene ka tom mjestu, i za sebe i za one koji nisu nikada bili. Znam, svi koji jesu, nemaju veće želje nego da ponovo odu.
Vani, zrak prelijep i blag. Prelijepa noć. Za razliku od dana, kada je velika gužva, sada se čini da nema nikoga. U haremu tek poneko spava ili klanja. Odlučujemo da ostanemo vani do sabah namaza. Klanjamo i dovimo. Prospe se i pokoja suza. Čovjek tu, na tom mjestu, ne može a da ne bude zahvalan, sretan, smiren. Sve ono što jednom vjerniku treba.
Biti tu od ranih jutarnjih sati pa sve do završetka sabah namaza je jedno novo i predivno iskustvo. Sam si tu, sa riječima upućenim Gospodaru, kao i svi drugi koji su došli. Od ovog dunjaluka nemaš ništa sa sobom. Sve ti je u tom trenutku nevažno. Sjetiš se sebe, svojih voljenih, ljudi do kojih ti je stalo. Pokušavaš da nikoga ne zaboraviš. Sjetiš se svih svojih mana, svega što trebaš popraviti, mada znaš da je to nemoguće. Zato biraš par stvari, za početak. Obećavaš sebi da ćeš ih promijeniti.
Taj dan nam je slobodan, nemamo nikakvih zajedničkih aktivnosti. Muž i ja, zajedno sa par drugih, obilazimo pijacu, radnje oko hotela, butike. Kupujemo ponešto za sebe i poklone za druge. Jako mi je vruće, a svi oni mirisi mi zadaju glavobolju. Tako, nakon podne namaza, osjećam se jako slabo i ostajem u sobi sve do akšam namaza. Žao mi je, taj predposljedni dan, provesti ijednu minutu u hotelu, ali umor i nespavanje su se napokon odrazili na meni, te mi je potreban san.
Akšam i jaciju namaz sam ponovo u džamiji, elhamdulillah. Osvježena i osnažena. Svi pričaju da su išli u revdu, moj muž, poneke sestre. Tu noć se ulazi od devet sati. Meni je želja ogromna, ali kad kažu koja je gužva u dijelu gdje su žene, koliko se guraju subhanallah, žao mi je ikoga opterećavati da ide sa mnom. Ipak dovim. Dovim da odem na mjesto gdje se dova ne odbija, da barem dva rekata klanjam.
Moja Zana, Amina i Edina, mada uplašene, odlučuju da idu sa mnom. Zana i Amina su već bile, a meni i Edini je prvi put. To nam je posljednja noć u Medini, posljednja prilika. Redarkama objašnjavamo da ne vidim, one nam objašnjavaju kako ćemo ući drugim putem. I, jako brzo, otvara nam se put, jako smo brzo tu, u revdi, nikad bliže Poslaniku, subhanallah.
Kada smo na ulazu, redarka kaže da može samo jedna sa mnom. Kako da odlučim? Vidjevši izraz na mom licu, pušta nas sve četiri. Elhamdulillah. Gužva je ogromna. Ne možeš se okrenuti. Jedna redarka pronalazi mjesto za mene, okreće me kako treba, dopušta da klanjam dva rekata. Nesvjesna buke oko sebe, velikog broja žena, usredsređena na malo vremena što imam, klanjam i dovim. Sad se ne sjećam ni za šta sam dovila. Vjerovatno za ono što mi je najvažnije, za one ljude kojima je dova najpotrebnija. Amin, Milostivi, usliši moje dove, dove koje su hajr, amin.
Po izlasku iz revde, plačem, riječi ne mogu prozboriti. Odlazimo kod mene u sobu da popijemo čaj, da možemo spavati. Sutra putujemo za Mekku i obavljamo umru. Još malo smo u Medini. Spakujem ponešto tu noć, čujemo se sa svojima i odmaramo. I muž je opet uspio otići u revdu. Elhamdulillah na blagodatima.

Odlazak na umru (4. dio)

Drugi dan u Medini. Drugi sabah. Već sam tada osjećala da sam tamo mnogo duže. Toliki bereket u svemu, a posebno u vremenu, je Gospodar dao, subhanallah. Nismo proveli dugo ni u Medini ni u Meki, a toliko mnogo smo uspjeli obaviti i uraditi. Osjećam kao da sam tamo bila mjesecima, a ne nekoliko dana.
Mislim da je baš na tom sabah namazu imam učio suru El-E'ala. Svevišnji. Jedno od najljepših imena Gospodara. Ime koje izgovaramo na sedždi, potvrdžujući da nema ničega iznad Allaha. Plakala sam kao dijete. Voljela bih da znam koji je to imam bio. Tako je prelijepo učio. Tada sam sebi obećala da, čim dođem kući, ću tu suru naučiti. Čitam i prijevod. Tolike pouke u tako kratkoj suri, Allahu ekber. Riječi i pouke iz ove sure su mnogo prije objavljene, Ibrahimu i Musau, kao što se u njoj i navodi. Pouka za one koji se pokaju i počnu obavljati namaz. To jutro sam Gospodara najviše molila da ustrajem na obavljanju namaza i učenju Kur'ana. Da ne propuštam sabah. Da mi to bude najbitnije što ću raditi u životu. Amin ja Rabbi, amin!
Odmah po povratku sa sabah namaza, nakon što smo doručkovali, smo se okupili u holu hotela i krenuli u daljni obilazak. Autobusom smo se odvezli na nekoliko mjesta. Prvo smo otišli posjetiti Mesdžidul-Kibletejn ili džamiju sa dvije kible, gdje smo klanjali dva rekata. U autobusu nam je vodič usput pričao o mjestima koje obilazimo. Nakon toga smo posjetili Mesdžidul-Kubba, prvu džamiju poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Tu smo takođe klanjali dva rekata, a dva rekata u toj džamiji se računaju kao da je čovjek obavio umru. Pa, inšallah, da nam Gospodar ukabuli i upiše to djelo kao umru, amin.
Tu smo se napili i Zemzem vode. A prvi put sam se i njome umila. Umivala sam se njome, moleći Gospodara da mi podari da, sa ovo malo vida što imam, uspijem vidjeti Kabu, jednom kad do nje dođemo. Ništa drugo u tom trenutku nisam željala. Nisam dovila za vid. Ne zbog toga što nisam vjerovala da je to moguće, jer Gospodaru je sve moguće. Uvijek dovim za hajr. Pa, ako Allah hoće i ako je to hajr za mene, On ga može i vratiti. Elhamdulillah.
Brdo Uhud je bila sljedeća destinacija. Na videu kojeg ću postaviti ispod, a kojeg je napravio moj muž, moći ćete poslušati jedan dio predavanja kojeg nam je vodič održao na brdu Uhud. Hodili smo stopama kojima je naš Poslanik hodio. Obilazili mjesta gdje je on bio. Klanjali tamo gdje je on klanjao. Pa, kako da naša srca ne žude da se tamo vrate? Kako da ne želimo, još više nego prije, da ponovo na ta ista mjesta odemo? Toliko želja prije ovog putovanja sam imala. Sada je najveća želja ostala da ponovo zijaretim ta sveta mjesta, ta voljena mjesta, Meku i Medinu.
Nakon toga smo svratili do mjesta gdje se prodaju razne hurme. Prvi put sam tu okusila hurme Adžva, hurme koje je Poslanik zasadio. Sve smo to obavili i uspjeli stići na podne namaz. Subhanallah, toliki bereket u vremenu. Ostatak dana smo mogli obavljati stvari po našem izboru. Taj dan, nakon podne namaza, malo smo se odmorili u sobi, a nakon ikindije namaza smo otišli u novi obilazak, ovoga puta u šoping centar Taiba. Tu smo nešto pojeli, a potom obišli mali dio centra. Dok smo prolazili kraj restorana, neki ljudi su prepoznali da smo iz Bosne, i izgovarali imena nekih naših poznatih nogometaša. Baš mi je to bilo simpatično.
To veče sam se sa mojim dragim sestrama, Edinom i Aminom, dogovorila da odemo na noćni namaz, tako da smo, nakon jacije namaza, otišle u sobu da se odmaramo. Dakako, kod Edine smo popile bosansku kahvu. Prelijepo je bilo, kao kod kuće. Nova poznanstva su divna, pogotovo na takvom mjestu. Bila sam zahvalna Allahu što sam ih upoznala. I njih, kao i sve druge sestre. Bilo bi nemoguće obavljati sve sama, jer su žene i muškarci u džamiji odvojeni, naravno. Allahu je sve moguće.

„Postići će šta želi onaj koji se očisti i spomene ime Gospodara svoga pa molitvu obavi! Ali, vi više život na ovom svijetu volite, a onaj svijet je bolji i vječan je.” (El-E'ala, 14-17)

Video:

Odlazak na umru (3. dio)

Koliko često razmišljamo o smrti? O vremenu koje ćemo provesti u kaburu? Zvuči nam daleko, strašno. Ne možemo pojmiti da će se i to nama jednoga dana desiti, mada znamo da hoće. Naš mozak je takav da ne može potpuno razumjeti i shvatiti stvari koje su van ovozemaljskog, nedokučive su. Nismo ni svjesni koliko smo blizu svega toga.
U Meki i Medini sam često razmišljala o smrti. Dženaza se klanja poslije svakog namaza. I muškarci i žene tamo klanjaju dženazu. Bila sam zbunjena u početku jer mi je to bilo prvi put, ali poslije nisam propuštala niti jednu. Te dženaze su mi bile podsjetnik na smrt. Sada, kad sam se vratila, još više razmišljam o toj neizbježnoj stvari koja nas sviju čeka. Možda to ne znači da ćemo se bolje za nju pripremiti, ali sama pomisao na nju nas opominje. Da će sve ovo proći. Da će sve što imamo nestati. Da ćemo se u prah pretvoriti. Da, jedino što ostaje, su naše duše.
Taj prvi dan u Medini smo, nakon podne namaza, hodale polahko. Istraživale novu okolinu i nove mirise. Otkrivali nove stvari, nove ljude, upijali sve što nas okružuje. Moja Edina, sa kojom sam tada bila, pričala mi je zanimljive stvari koje su se njenom oku činile čudne, ali su uskoro postale svakodnevnica. Ljudi koji, tek tako, leže u nekom ćošku vani. Mnogobrojna djeca. Ti brzi i okretni čistači, koji taj ogromni prostor besprjekorno održavaju.
Vodič nam je prije podne namaza pričao o džamiji, njenoj izgradnji i prostoru koji zauzima. I o revdi, naravno. Revda je onaj dio džamije kojeg je Poslanik izgradio i gdje se nalazi njegov mezar. U tom dijelu džamije, u revdi, kaže vodič, dova se ne odbija. Kao i svima, i meni je bila velika želja da uđem u revdu i klanjam dva rekata, dovim Gospodaru za ono za čim mi duša žudi.
Nakon ikindije namaza, muž i ja pijemo kafu u holu hotela, a pri tom upoznajemo još neke ljude iz Bosne. Svi su jako ljubazni, a od tada se naš krug ljudi sa kojima se družimo širi. Žao mi je, taj prvi dan, ijednu minutu otići u sobu i leći. To čuvam za poslije. U tom trenutku sam samo željela obavljati namaz, istraživati taj dio oko džamije, upoznavati ljude. A povrh svega, veličati Gospodara, zahvaljivati Mu se, doviti. Tako je i bilo.
Taj dan smo uspjeli obići mali dio pijace koja se pruža od našeg hotela pa sve do harema Poslanikove džamije. Poslije jacije, u potrazi za jelom, muž i ja šetamo sami. Mislim da mi je to bila prva prava hrana koju ću pojesti, a ni tada se nisam osjećala dobro kad sam jela. Prvih nekoliko dana mi zaista ništa nije sjedalo dobro na želudac osim Zemzem vode, tako da sam je stalno pila. Elhamdulillah na toj blagodati.
Svima koji planiraju inšallah ići na umru ili hadž, savjetujem da nose manji ruksak sa sobom, da mogu staviti svoju obuću u njega i ponijeti flašicu za Zemzem vodu. Ja sam uvijek nosila nekoliko. Uvijek bih se napila vode dok smo u džamiji, a onda i nasula u flašice da imamo u sobi. Taj dan smo kupili i kuhalo. Poželjela sam bosansku kahvu. Po prvi put je i kahva bila sa zemzem vodom, kao i sve ostalo. Elhamdulillah. Međutim, pogrešna mi je strategija bila popiti kahvu naveče. Još mi je teže bilo zaspati. No, nisam se previše bunila.
Tu noć sam upoznala i jednu sestru koja živi sa mužem i dječicom u Medini. Trenutno tamo studiraju. Bilo je prelijepo upoznati nekog svog u toj dalekoj zemlji. Kaže, kada završe studij, vratiće se u Bosnu. I, iako su joj ovamo svi njeni, žao joj se vratiti. Žao joj je napustiti taj voljeni grad, grad koji posebno miriše, grad u kojem je naš voljeni poslanik Muhammed, s.a.v.s. Toliko mi nedostaje.

Odlazak na umru (2. dio)

Poslije obavljenog namaza u stanu sjedim i razmišljam o tom prvom namazu u Poslanikovoj džamiji. Kad god ga se sjetim, suze poteku, baš kao i tada. Pitam se kako da vam opišem taj osjećaj, jer znam, koliko god o tome pričala ili pisala, ne mogu ga dočarati. Koliko god me vi pokušali razumjeti, nećete moći u potpunosti, sve dok to isto ne doživite. Zato molim milostivog Gospodara da svi vi odete tamo i osjetite tu ljepotu, tu slast, gotovo pa nadzemaljsku smirenost u prsima.
Sabah namaz. Pronalazimo mjesto vani. Sve je čisto i mirisno. Tepisi svugdje postavljeni. Džamija puna. Harem isto tako. Smjestile smo se, jedna kraj druge, željno iščekujući ezan, taj divni poziv da stanemo pred Gospodara svih svjetova, da mu se još jednom obratimo riječima, moleći Ga za sve ono za čim nam duša žudi.
Već sa prvim riječima mujezina, širi se taj predivni osjećaj. Suze bez prestanka počinju da liju. Srcem se zahvaljujem, jer se usne pomjeriti ne mogu. Klanjam polahko sunete, misleći o svim blagodatima koje mi je Allah dao, znajući da veće blagodati od toga što tu stojim nema. Pokušavam se sjetiti dova za sebe, za svoje voljene, ali u tom trenutku ne mogu. Uspijevam samo veličati voljenoga Gospodara, osjećati, više nego ikad prije, silnu ljubav prema Milostivom, Uzvišenom.
Ponovni glas mujezina koji uči ikamet me probudi iz blaženstva zikra. U duši se još veća ljepota širi. Glas imama, prelijep i melodičan, otvara novu bujicu suza. Allaha mi, nikad se ljepše u životu nisam osjećala. Sva ona iskušenja prije ovog putovanja, kao da su odjednom zaboravljena, kao da ih nikada nije ni bilo. Ljepota me tolika obuzela da sam se zapitala, Allahu moj, je li ovako u Džennetu. Subhanallah! U tom trenutku, a to sam mnogima i pričala, mogla sam preseliti. Osjećala sam da mi je duša napokon slobodna, čista, ali ipak ispunjena neizmjernom ljepotom i smirenošću.
Mislim da sam tu satima mogla stajati i slušati imama kako uči Kur'an. Ipak, došlo je vrijeme da se krene i uhvati malo sna. U mome slučaju, san je nadolazio teško. Pa ipak, iako sam malo spavala, osjećala sam se odmorno. Možda zbog onog prvog gutljaja Zemzem vode. Kao da mi je snagu dala. Od tog prvog gutljaja, pa sve do kraja našeg ostanka, Zemzem voda mi je bila glavni izvor jela i pića. Najbolje sam se osjećala dok nju pijem. I dušu ovu, iscrpljenu dunjalukom, je nahranila.

Odlazak na umru (1. dio)

Sjedoh da pišem o svemu, ne znajući hoću li pronaći način kako. Suze teku na sjećanja, koja, sa svakim danom, bivaju sve intenzivnija. Nadolaze neprestano i preplavljuju me emocijama koje se opisati ne mogu. Tijelo je od puta iscrpljeno. A duša… ona bi od ljepote da poleti, da uzleti Gospodaru svome, dok se ponovo nije uprljala, ovim dunjalukom.
Kakve su to lijepe pripreme za umru bile. Moja familija, moje prijateljice, ti lijepi gosti. Dočekivani su sa radošću. Dolazili da nas isprate, sa dovama Allahu da nam olakša taj daleki i predivni put. Do u detalje sam se raspitivala kako, šta, bojala se kako ću, obzirom da ne vidim, obavljati sve potrebno. Dovila Gospodaru da mi pomogne, znajući da hoće. On mi je pomagao cijeli život, pa kako da me zaboravi, a sebi me u goste pozvao. Subhanallah!
Koferi spremni. Od radosti jedva na par sati usnijem. Autobus iz Zenice do Sarajeva. Dok se vozimo, vodič uči dovu i tekbire. Već smo tada kao porodica. Ka istim mjestima idemo, sa istim ciljem. Da Ga obožavamo, da Ga za oprost molimo, za Njegov Džennet prostrani.
Dočekah i ja da ponovo u avion uđem. Uzleti on, a i moja duša od radosti poleti. Lice okupano suzama i osmijehom. Istanbul nas sa radošću dočekuje. Čak uspijevamo otići na čaj, obzirom da imamo vremena do idućeg leta, leta za Medinu. Upoznajemo dosta divnih ljudi. Sa jednim parom se najviše družimo. I njih nagovaramo da sa nama malo hodaju po Istanbulu. I mada ne uspijevamo daleko otići, ipak nam je lijepo.
Let za Medinu počinje dovom i tekbirima. Divan li je osjećaj čuti to u avionu. Pokušavam zaspati, ali ne mogu, stoga uzimam mobitel i bilježim svoje osjećaje. Do mene i muža sjedi jedan čovjek iz Bosne. Priča nam o svom boravku i studiju u Medini. Dosta toga saznajemo od njega. Kaže, iako je toliko vremena proveo tamo, opet mu je isti osjećaj u prsima. Kao da prvi put ide. Elhamdulillah.
Nakon leta i svih procedura, ulazimo u autobus koji će nas odvesti do hotela. Po ulasku u sobu, osjećam jaku iscrpljenost. Već je prilično kasno i imamo još malo vremena do sabah namaza. Imamo taman toliko vremena da se malo osvježimo, a zatim svi skupa se nalazimo u holu hotela i polazimo ka Poslanikovoj, s.a.v.s., džamiji.

Što je ostalo iza nje – osvrt

Što je ostalo iza nje
Ellen Marie Wiseman

Ne znam kako započeti pisati o ovoj knjizi. Voljela bih pronaći riječi koje bi vjerodostojno opisale kako se osjećam nakon što sam je pročitala. Pretužna i predivna. Odavno nisam pročitala ovako dobar roman iz jednog od mojih omiljenih žanrova, historijske fikcije, gdje se dvije priče isprepliću na najneočekivanije načine.
Izzy Stone je sedamnaestogodišnja djevojka koju događaji iz prošlosti svakodnevno proganjaju. Majka joj je, kada je imala sedam godina, ubila vlastitog oca. Uvjerena da joj je majka poludjela, Izzy sve vrijeme strahuje da će i kod sebe otkriti neke znakove da gubi razum. Kada u jednom istraživanju sa svojim udomiteljskim roditeljima otkrije jednu priču, poželjet će i sama da otkrije nejasne stvari iz svoje prošlosti, da se suoči sa onim što je toliko dugo izbjegavala.
U drugoj priči iz prošlosti, 1929. je godina. Clara Cartwright je kći bogatih roditelja, naviknuta na skupa putovanja i raskoš, ali posve lišena slobode da sama donosi svoje odluke i ophrvana tugom zbog gubitka voljenog brata i najboljeg prijatelja, Williama. Zaljubljuje se u čovjeka posve neprihvatljivog za njene roditelje. I tada sve počinje.
Dok pratimo Izzy u novoj školi, gdje je izložena vršnjačkom nasilju, istovremeno pratimo i Clarinu sudbinu, gdje zbog ljubavi prema pogrešnom čovjeku biva poslana u umobolnicu, i to po odluci vlastitog oca. I dok se Izzy bori za svoje mjesto u novoj sredini, otkriva sve više o Clari, ali i o sebi i svojoj prošlosti. Možda je razlog zbog ubistva mnogo dublji od onoga kojeg je ona predpostavila. Kada joj jave za moždani udar kojeg je pretrpjela njena majka u zatvoru, Izzino srce se slama jer vjeruje da će potpuno ostati bez majke. Dok čita pisma koja su stajala neotvorena sve ove godine, napokon saznaje pravu istinu.
Umobolnice u SAD-u početkom dvadesetog vijeka su bile okrutna mjesta. Tako je i Willard, mjesto gdje je bila Clara, stvaran i vjerodostojno opisan. Terapije koje su se tada primjenjivale nisu imale nikakav učinak jer su se obično sastojale od okrutnih fizičkih tretmana, kao npr. hladne kupke ili čak elektrošokovi. Pacijenti su se i za najmanji prijestup kažnjavali, bili vezani, zatočeni. Još tužnija činjenica je da u ovim ustanovama nisu boravili samo duševno bolesni ljudi. Ovdje si mogao biti poslan zbog bilo čega, kao i Clara uostalom. Ono šta Clara proživljava vas zasigurno neće ostaviti ravnodušnim.
Bilo je ovo jako teško putovanje u izmišljeni svijet, ali činjenica da se ovo sve zaista nekome dešavalo je još teža. Neispričane priče ljudi koji su boravili u ovakvim ustanovama, njihove tužne sudbine. Ipak, koliko god ova priča bila teška, ostavlja sretan kraj, barem u nekim pogledima. Velika preporuka od mene!

Umra 2018

Na krilu leži knjiga. U knjizi jedan papir sa posvetom. Čitam riječi na čije značenje me preplavi isti onaj osjećaj, suze se ponovo pojave u očima. I ne mogu prestati zahvaljivati.

Čitam iznova, pa opet ispočetka. Na mjestu gdje piše „Umra 2018“, su slova već počela da blijede od dodira mojih prstiju. Posveta je na Brajevom pismu. I to su, za mene, učinili. Ti ljudi, za koje, možda, nikad nisam ništa učinila. Sve su to učinili za mene, u ime Jednoga, u ime Allaha.

A sve je počelo još prije više od dva mjeseca…

1. april. Nedjelja. Lijep, proljetni dan. Muž i ja ustajemo, pričamo o standardnim stvarima. Doručak, namirnice, šetnja, kafa. Usred te svakodnevnice, dobivamo neobičan poziv.

Pitaju nas jesmo li u mogućnosti otputovati daleko, na petnaestak dana, imamo li pasoše. Ja, znatiželjna, pitam kuda idemo, kako to odjednom. Kaže, ništa nije sigurno, neko će nas zvati. Govorim „dobro“, već sam uzbuđena. Čim je daleko, znači da je vjerovatno avionom. A ja volim avione.

Po prekidu poziva, uzbuđeno pričam mužu. Prepričavam poziv. I odjednom mi naumpadne umra. Kad se kaže daleko, petnaest dana, pa to mora biti to. Počinjem skakati od sreće. Počinjem se smijati i plakati istovremeno.

Cijeli dan pričamo o tome. Ne mogu prestati misliti na to koliko bih bila sretna kad bih obavila umru. A ko ne bi? Ipak, kada je uzbuđenje malo splasnulo, počinjemo razmišljati da je to možda bila prvoaprilska šala, jer je muž baš to jutro nas dvoje označio na jednom profilu gdje se dijeli umra na poklon.

Ali, ja ne želim da bude šala. Nada u meni je ogromna. Iščekujem poziv danima.

Poziv ne dobijam. Razočarana sam, jako. Ipak, zahvalna sam Allahu na onom osjećaju. Ako ništa, barem sam, na tren, osjetila ono uzbuđenje na samu pomisao o umri, barem sam to doživjela. Mnogi nisu.

Prolazi april. Ramazan počinje. Ona nada u meni još uvijek postoji, tamo negdje, u dubini moje duše. Podsjeća me da je u životu sve moguće.

Uz ramazan smo razdvojeni. Muž u jednom džematu na selu, ja malo kod njegovih roditelja, a potom odlazim svojima. Lijepo je. Posvećujem se ibadetu više nego obično. Dovim. Između ostalog, dovim i za umru, samo ako je to hajr za mene.

Vrijeme leti, ramazan prolazi. Tužna sam. Nedostajaće mi te blage noći, tiho šaputanje molbi Gospodaru, mojih pokušaja ponavljanja ajjeta iz Kur'ana. Preispitivanja same sebe. Iskrene dove Allahu, da budem bolja, prema sebi i prema drugima. Takve noći su samo u ramazanu.

Predbajramsko čišćenje. Kolači. Neka posebna radost jer ću provesti vrijeme sa porodicom. A dan prije bajrama i posebna hedijja. Kur'an Pen, od divnih osoba, mojih sestara. Tada još nisam znala šta me čeka.

Predivan dan. Petak. Dok sjedimo kod mojih roditelja, nekako dolazi tema o željama. Pita mene moja mama koja je meni najveća želja. Govorim da je to hadždž. Pita babo u šali je li mali ili veliki. Mama upućuje dovu da mi se to ostvari do iduće sedmice. Sa osmijehom govorim „amin“, u srcu sigurna da se majčine dove primaju.

I tada se opet sjetim onog 1. aprila i onog nezaboravnog osjećaja. I ona nada, još uvijek je tu, ali ne spominjem ništa. Uslijed planiranja sutrašnje večeri, zaboravljam na to.

16. juni. Subota, drugi dan bajrama. Dolaze nam gosti. Cijela porodica moga muža. Poslije će mi tek biti čudno što svi baš nama dolaze, ali u tom trenutku ne razmišljam puno o tome. Tako je to Gospodar uredio. Da ne ispitujem i razmišljam previše, kao obično.

Sve je spremno. Svi skupa dolaze. Nekako svi stanemo. Sjednem na pod, govoreći im kako mi je drago što su svi tu. I zaista sam bila tako ispunjena i sretna. Vjerovatno su, zbog onoga što su znali, svoju radost prenijeli i na mene.

Svekar izlazi napolje da pronađe izgubljeni mobitel. Po povratku, čujem jedno kratko zvono a potom se otvaraju vrata. Ja naglo ustajem.

Neki ljudi ulaze, nazivaju selam. Ne poznajem ih. Potom ulazi i svekar sa kamerom. Znam da je kamera jer vidim svjetlo. Jedna žena govori da su čuli da sam naučila suru Er-Rahman i da su mi donijeli knjigu na poklon. U bilo kojem drugom trenutku bi mi bilo čudno što se sve to snima, ali tada sam to tako jednostavno sve prihvatila. O Gospodaru, Hvaljen i Slavljen neka Si!

I tada čitam, ovu istu poruku, ispisanu na Brajevom pismu. I kada dolazim do riječi „umra“, zastajem. Vrištim. Plačem. Ne mogu da dođem sebi. Osjećaj neopisiv.

Uspijevam nekako pročitati do kraja naglas. Malo se priberem. Potom govore da ja ne mogu sama, da nekako trebamo skupiti novac i za muža da ide. U srcu osjećam da će Allah i za ovo rješenje dati. Tako i biva. Govore da se novac i za njega skupio. Elhamdulillah, elhamdulillah!

Pitaju nas kako se osjećamo. Ja sam izgubljena. Toliki ljudi su radili na ovome u tajnosti, toliko su spremni obradovati drugoga. Ništa drugo osim Dženneta im poželjeti ne mogu.

Poslije pričaju kako je za muža trebalo još 800 KM, a tada se javio jedan čovjek koji je uplatio taj iznos. I to se desilo zadnji dan ramazana. Subhanallah! Kad se nešto radi u ime Allaha, to se sve tako lijepo posloži. A ja nikada ljepši poklon nisam dobila.

Danima evo razmišljam kako ja ovo nisam zaslužila, kako sigurno ima osoba koje ovo više zaslužuju od mene. Pitam se, zašto baš ja. Pokušavam shvatiti, ali ne mogu.

Ali, možda tako treba da bude. Allahovi razlozi su nama, ljudima, često nedokučivi. Mudar li je On.

Ni ne pokušavam više da razumijem. On radi onako kako hoće i šta hoće. On uzima, ali i mnogo daje. On je Er-Rahman. On je Milostivi.

Snovi

Nek niko ne prekine
Pjesmu ptica
Što odzvanja
Prostranstvima.

Ni ove snove,
Nek’ traju
Dok ih sve
Ne odsanjam.

Ne brini,
Proći će,
I to će se jednom
Sjećanje zvati.

Novi san
Doći će
Da ti opet
Nadu vrati.

A život…
Nastavlja se,
I za onu pticu,
Pa i mene.

Kad tuga svoj
Vrhunac dostigne,
Neki će snovi
Da se ostvare.

Allah, dželle šanuhu, je poslije svake teškoće, tuge, iskušenja, obećao olakšanje. Zato, ne gubite nadu u Njegovu milost. Njemu vjerujte i u Njega se uzdajte. Boljeg oslonca od Njega nema. <3