Zašto bih prestala sanjati? Maštati? Voljeti?
Razočaranja se ne bojim,
Nit’ ljudi, čije postupke rijetko razumijem.
Snovi me ne sputavaju,
U njima sam tamo gdje želim biti,
U njima me ne osuđuju.
To je mjesto gdje bih, ponekad, željela ostati,
Ne suočiti se sa dušama zlim,
Koje će te, samo ako si poput njih, voljeti.
Razlikuješ li se, učiniš li nešto za sebe,
Znaj da će te ostaviti,
Svi oni koji su te jednom zvali svojim.
Al’, dušo iskrena, svoje snove živi,
Nikad sretna nećeš biti,
Sve dok drugima pokušavaš udovoljiti.

Bolje da me mrze za ono što jesam, nego da me vole za ono što nisam.