Pročitam nešto što me podsjeti na boravak u Meki i Medini. Zatvorim oči i u glavi jasno mogu da čujem glas imama, da se vratim tamo u mislima, barem na trenutak. I sjednem da pišem, dok se ovi osjećaji ne izgube u vrtlogu života, u svakodnevnici, u vihoru tužnih i potresnih informacija koje smo mogli čitati ovih dana.

Poslije sabah namaza u Meki, došlo je vrijeme da se malo odmorimo. San je teško nadolazio, nisam mogla prestati razmišljati o događajima od prošle noći. Ustajemo ranije da se možemo spremiti i nešto pojesti, pa otići na podne namaz. Ja se samo spremim. Okusiti ništa ne mogu.

Sa Aminom ostajem u džamiji nakon podne namaza. Dovimo, učimo Kur’an, zikrimo. Usput, obilazimo spratove džamije, malo i odmaramo. Pijemo Zemzem vodu. Prelijepo je. Amina mi opisuje način na koji čistači, brzo i okretno, čiste prostor oko Kabe. Govori mi o različitim ljudima koje vidi. A svi smo tu zbog jednog cilja, zbog jednog Gospodara.

Nakon što klanjamo ikindiju namaz, kupujemo nešto za jesti i odlazimo u sobu. Već taj dan osjećam kako počinje prehlada koja me evo još uvijek drži. Dolazim u sobu i pijem lijekove i uzimam med da je pokušam spriječiti. Vani je jako vruće, a gdje god se uđe rade ventilatori. Zato je jako bitno, prije samog odlaska, dobro pripremiti organizam, podići imunitet.

U nedjelju, autobusom odlazimo na Arefat, usput prolazeći kraj mnogih značajnih mjesta, koje nam prof. Haris Hečimović opisuje. To njegovo kratko predavanje nas je sviju podsjetilo zašto smo tu gdje jesmo. Jedini razlog je Allahova neizmjerna ljubav i milost prema svima nama. Mnogi muslimani imaju više novca od nas, a nisu tu. Mnogi muslimani imaju veću želju od nas, a nisu tu. Allah nas je odabrao da budemo Njegovi gosti. To je ogromna ljubav Njegova prema nama. To nam je šansa da promijenimo nešto kod sebe. I kao što prof. Hečimović kaže, bilo bi dobro jednu stvar promijeniti. Ustrajno raditi na njoj. A Allah će naš trud sigurno vidjeti.

I taj kratki izlet je ostao u lijepom sjećanju. Sigurna sam da smo svi imali jednu dovu dok smo stajali na Arefatu – da tu stojimo i boravimo kao hadžije. Inšallah. Sigurna sam da priču o Ibrahimu, a.s., njegovom sinu Ismailu, o izgradnji Kabe, smo svi čuli, ali smo ipak svi naučili nešto novo taj dan. Dok smo se vraćali nazad u hotel, nije bilo sumnje da svi želimo da, to malo vremena što nam je ostalo, traje što duže. I da ga na što bolji način iskoristimo. A Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.

Od akšama dojacije ostajemo u džamiji. Upoznajemo neke sestre iz drugih država. Učimo Kur’an. Stojimo, gledajući u Kabu, diveći se tom prelijepom prizoru. Želja mi je otići na noćni namaz i pokušati dotaknuti Kabu. Dovim tu, ispred nje, dovim za sebe i za sviju kojih se sjetim. Muž poslije priča njegovo prelijepo iskustvo kada je dotaknuo Kabu i uspio klanjati u polukružnom zidu. Moja želja da to isto uradim se povećava slušajući ga.

Idući dan nas posjećuje jedan moj kolega sa fakulteta, kojeg ni ne poznajem dobro. Živi i radi tu, u Meki, a inače je iz Pakistana. Vodi mene i muža na ručak u Sahat kulu, donoseći raznih jela da probamo. Još jedno novo iskustvo.

Tih dana, mnogi od nas su bili bolesni i stoga nisu mogli obavljati svaki namaz u džamiji. Ponekad bih krenula na namaz samo sa mužem, znajući da neću moći sama se snaći tamo, ali ipak nadajući se da će Allah dati neko rješenje. I uvijek bi, na putu tamo, naišla neka sestra iz Bosne. Subhanallah. Uvijek je Allah poslao nekoga da bude sa mnom. Tako je uvijek bilo i ovdje, a tamo sam se još više u to uvjerila. Kada se nešto radi u Njegovo ime, On uvijek da olakšicu i najbolje rješenje.

Piše meni moja Lamija kako bi voljela da ode sa mnom na noćni namaz i da pokušamo doći do Kabe. Isto mi je to govorilo još par sestara. Subhanallah. Koji ljudi su pokušali da učine mene sretnom. No, nažalost, nisam uspjela to učiniti tu noć. Allah je odredio da bude tako. Ostavio me da još više dovim, još više žudim da se vratim. Elhamdulillah. On je najmudriji.

Posljednji dan u Meki, muž i ja obavljamo još par stvari. Kupujemo još neke sitnice u malim radnjama na putu ka džamiji. Odlazimo da posjetimo i šoping centar Bin Davud. Sa njim odlazim da se barem još jednom napijem Zemzem vode, jer sve više osjećam iscrpljenost i sve sam slabija.

Pakujem stvari dok muž odlazi na namaz i da naspe još par bočica Zemzem vode. Uslijed pakiranja, obuzme me san. Sanjam kako on dolazi i priča mi kako je vidio da su ljudi napravili veliku džezvu bosanske kahve i kako me pita želim li da ode da mi donese jednu šoljicu. Subhanallah. Smijala sam se poslije pričajući mu to. Bosancu, gdje god bio, ipak fali Bosna.

Koferi spremni, a ja bih ostala. Da mi se samo malo odmoriti pa bih mogla sve ispočetka. Posljedni put sam u džamiji sa svojim sestrama. Nakon jacije namaza putujemo ka Džidi, odakle imamo let za Istanbul. Tamo jedva čekam da sjednem. Osjećam se jako loše. Moja Esada, žena koja ima djecu i sa kojom sam se takođe jako zbližila tamo, grli me poput majke, donosi vodu i slatkiše. Plačem od emocija koje su navalile zbog odlaska i zbog toga što se osjećam tako loše, a ona me tješi. Zahvalna sam Allahu na svim sestrama koje je poslao da me štite i sa kojima sam ostala u kontaktu.

Već mi je bolje kada sjednemo u avion. Tada ne uspijevam zaspati, ali zato od Istanbula do Sarajeva prespavam cijeli let. U Zenici nas čekaju moji roditelji i tetka, sa hranom. Jedemo i popijemo kahvu, onu bosansku iz mog sna. Elhamdulillah. Stigli kući. Oni odlaze, a muž i ja prespavamo ostatak dana i noć. I, iako sam bolesna, odmorila sam se. Kažem njemu da bih već sutra mogla ponovo ići. Svima nam nedostaje.

Ovdje pisanje o samom putovanju privodim kraju, mada o Meki i medini bih mogla pisati još, a nadam se da ću nekada ponovo i pisati o svemu. Završavam sa dovom Allahu da nam svima oprosti grijehe i sačuva od velikih iskušenja. Da nam podari Džennet, sačuva od džehennemske vatre i kaburskog azaba. Molim Milostivog da nas ponovo pozove sebi u goste, a posebno one koji nisu bili tamo. Amin.

Poslije sabah namaza u petak, obavljamo još par stvari u Medini. Još malo pa ćemo se od nje morati oprostiti. Od tog čistog, mirisnog grada. Od Poslanika. Piše mi jedna sestra da sutra ide na umru, da putuje u Medinu. Suze su mi potekle od sreće za nju, a u isto vrijeme i od silne čežnje u mom srcu. Oni koji su bili me razumiju. Još veća želja je da se ode tamo, mnogo veća nego prije.
Muškarci pripremaju ihrame, žene čistu odjeću za obući. Nakon džume putujemo u Meku, a u večernjim satima je planirano da se obavi umra. Koferi su ponovo spremni, a spremni smo i mi. Iako uzbuđeni, ipak veoma tužni što napuštamo Medinu. Odlazim na džumu, moju prvu. Opraštam se. Molim Allaha za ponovni dolazak. Molim Ga da nam olakša put u Meku, da nam olakša obavljanje umre.

Put za Meku je dug, ali je u autobusu ugodno i lijepo. Zaustavljamo se na Mikatu Zulhulejfa da zanijetimo umru i klanjamo dva rekata. Od tada važe svi propisi vezani za umru. U autobusu nam vodič objašnjava kako se obavlja umra, mada smo svi već sigurno u to upućeni. Zajedno donosimo telbiju. I to je toliko prelijep osjećaj da ne mogu prestati plakati i zahvaljivati Gospodaru. U srcu mi je tada onaj isti osjećaj kao kad sam prvi put klanjala u Poslanikovoj džamiji. A isti će biti osjećaj tu noć, kada prvi put stanemo pred Kabu.
Od Medine do Meke je duga vožnja. Dok se vozimo, učimo telbiju, dove, zikrimo. Uspijevam malo i odspavati. Zaustavljamo se nekoliko puta da klanjamo i da ponešto prezalogajimo. Stižemo oko devet sati naveče te se prijavljujemo u hotel i idemo u svoje sobe. Još uvijek ne mogu pojmiti da sam tu, u Meki. Imamo dva sata da se odmorimo. Od ihrama se ne bismo trebali odvajati. Svoje srce bismo još više trebali pripremiti za taj najljepši susret, susret sa Bejtullahom.
U jedanaest naveče se okupljamo u holu hotela i skupa krećemo ka džamiji. Ulice su prljave od prethodne kiše, ali kad se približimo džamiji, već tada možemo osjetiti predivni miris koji iz nje dolazi. Pri ulasku u harem, sve je čisto, mirisno, prelijepo. Izuvamo obuću i polahko ulazimo. Gužva je tamo veća nego u Medini. Čistači, neumorni. Neprestano čiste taj ogromni prostor, džamija toliko lijepo miriše, stvarajući prelijep osjećaj i znak dobrodošlice svima.
Već naviknuta na nekoliko žena oko mene. Uvijek su tu sa moje obje strane. Kao meleci, čuvaju me i štite. Zahvalna sam Allahu na njima. Moje Amina i Edina su tu trenutno, ali druge sestre se vrte okolo. Sve smo jako uzbuđene. Amina govori da smo jako blizu Kabe. Kada je nedaleko od nas, ona mi govori da je tu. A ja, elhamdulillah, je uspijevam vidjeti. Osvjetljenje je jako dobro, pa uspijevam uočiti tu crnu ljepoticu.
Okupljamo se, a vodič nam objašnjava kako ćemo sve obavljati. Počinjemo tavaf oko Kabe. Ja zaista ne mogu pronaći riječi da opišem tu ljepotu. Voljela bih da svako to osjeti. Svakim krugom smo bliže Kabi, a ja je sve bolje vidim, elhamdulillah. Želja se javlja da je i dotaknem, mada je to tada nemoguće. Velika je gužva prilikom tavafa. Ja učim šta stignem. Zikr, dove. Suze prate svaku riječ. Svi se skupa držimo. Žene u sredini, a muškarci ispred i iza nas. Miris Kabe se širi oko nas. Ispunjava nas i čisti.
Nakon sedmog kruga, klanjamo dva rekata iza Mekamu Ibrahima. Svi skupa sjedimo, pokušamo riječima opisati kako se osjećamo. Svi sretni i željni da idemo dalje. Sada je na redu da obavimo saj, sedam krugova između brežuljaka Safe i Merve. Žene se drže ispod ruke i šetaju. Na mjestu gdje je postavljeno zeleno svjetlo, muškarci trče. Malo više od 400 metara je od jednog brežuljka do drugog, a nešto manja gužva, tako da uspijevamo polahko hodati, uživati u svakom koraku i svakoj riječi upućenoj Gospodaru.
Mnoge žene su mi poslije pričale, a i sama isto mislim, da ti krugovi između Safe i Merve su bili posebni. Mogla sam satima tako hodati a da se ne umorim. Nisam željela da dođe kraj, ali ipak je došao. Možda smo fizički bili umorni, ali duša nikad odmornija nije bila. Da joj je opet sutra put Meke i Medine, jer se jedino tamo tako osjećala. Subhanallah.
Prije skidanja ihrama, muškarci briju glave, a žene skraćuju kosu. I time je umra završena. Čovjek skida ihrame i od tada prestaju sve zabrane koje su važile do tada. Sretna sam što je sve hairli prošlo. I bolje nego sam mislila. Nijedne poteškoće nisam osjetila. Elhamdulillah.
Ne želim da dođe kraj ovom pisanju, ali uskoro hoće. Svaki put kada bih pisala neki tekst, kao da sam se na trenutak vraćala tamo. Vjerovatno još jedan napišem. Da opišem malo taj boravak u Meki. I onda je to to. Kraj crne ljepotice Kabe sam stajala još mnogo puta, dok sam klanjala, ali tu noć joj nisam bila nikad bliža. U srcu je ostala želja da je dotaknem. Ta najveća dova od svih. Pa inšallah da se i ostvari.

Nemoguće je vratiti se nepromijenjen. Čovjek dovi za boljeg sebe, pa da jednu stvar promijeni, dobro je. Ponekad mislimo da je naša situacija loša, a neko bi volio da je na našem mjestu. Zato, budimo zahvalni i zadovoljni sa onim što imamo. I radimo na sebi. Neprestano.
Alarm zvoni. Tri je sata, četvrtak ujutro. Spremam se i oblačim. Idem sa sestrama na noćni namaz. U prsima je ogromna zahvalnost što mi je to omogućeno. Na sva ta sjećanja, suze počinju da liju. Vraćanje u stvarnost od svega toga me snažno pogodilo. Tamo, iskušenja su se činila nevažna. Ovdje, sve postaje teže. Daleko sam od Medine i Poslanikove džamije, ali srce mi je tamo, moje dove upućene ka tom mjestu, i za sebe i za one koji nisu nikada bili. Znam, svi koji jesu, nemaju veće želje nego da ponovo odu.
Vani, zrak prelijep i blag. Prelijepa noć. Za razliku od dana, kada je velika gužva, sada se čini da nema nikoga. U haremu tek poneko spava ili klanja. Odlučujemo da ostanemo vani do sabah namaza. Klanjamo i dovimo. Prospe se i pokoja suza. Čovjek tu, na tom mjestu, ne može a da ne bude zahvalan, sretan, smiren. Sve ono što jednom vjerniku treba.
Biti tu od ranih jutarnjih sati pa sve do završetka sabah namaza je jedno novo i predivno iskustvo. Sam si tu, sa riječima upućenim Gospodaru, kao i svi drugi koji su došli. Od ovog dunjaluka nemaš ništa sa sobom. Sve ti je u tom trenutku nevažno. Sjetiš se sebe, svojih voljenih, ljudi do kojih ti je stalo. Pokušavaš da nikoga ne zaboraviš. Sjetiš se svih svojih mana, svega što trebaš popraviti, mada znaš da je to nemoguće. Zato biraš par stvari, za početak. Obećavaš sebi da ćeš ih promijeniti.
Taj dan nam je slobodan, nemamo nikakvih zajedničkih aktivnosti. Muž i ja, zajedno sa par drugih, obilazimo pijacu, radnje oko hotela, butike. Kupujemo ponešto za sebe i poklone za druge. Jako mi je vruće, a svi oni mirisi mi zadaju glavobolju. Tako, nakon podne namaza, osjećam se jako slabo i ostajem u sobi sve do akšam namaza. Žao mi je, taj predposljedni dan, provesti ijednu minutu u hotelu, ali umor i nespavanje su se napokon odrazili na meni, te mi je potreban san.
Akšam i jaciju namaz sam ponovo u džamiji, elhamdulillah. Osvježena i osnažena. Svi pričaju da su išli u revdu, moj muž, poneke sestre. Tu noć se ulazi od devet sati. Meni je želja ogromna, ali kad kažu koja je gužva u dijelu gdje su žene, koliko se guraju subhanallah, žao mi je ikoga opterećavati da ide sa mnom. Ipak dovim. Dovim da odem na mjesto gdje se dova ne odbija, da barem dva rekata klanjam.
Moja Zana, Amina i Edina, mada uplašene, odlučuju da idu sa mnom. Zana i Amina su već bile, a meni i Edini je prvi put. To nam je posljednja noć u Medini, posljednja prilika. Redarkama objašnjavamo da ne vidim, one nam objašnjavaju kako ćemo ući drugim putem. I, jako brzo, otvara nam se put, jako smo brzo tu, u revdi, nikad bliže Poslaniku, subhanallah.
Kada smo na ulazu, redarka kaže da može samo jedna sa mnom. Kako da odlučim? Vidjevši izraz na mom licu, pušta nas sve četiri. Elhamdulillah. Gužva je ogromna. Ne možeš se okrenuti. Jedna redarka pronalazi mjesto za mene, okreće me kako treba, dopušta da klanjam dva rekata. Nesvjesna buke oko sebe, velikog broja žena, usredsređena na malo vremena što imam, klanjam i dovim. Sad se ne sjećam ni za šta sam dovila. Vjerovatno za ono što mi je najvažnije, za one ljude kojima je dova najpotrebnija. Amin, Milostivi, usliši moje dove, dove koje su hajr, amin.
Po izlasku iz revde, plačem, riječi ne mogu prozboriti. Odlazimo kod mene u sobu da popijemo čaj, da možemo spavati. Sutra putujemo za Mekku i obavljamo umru. Još malo smo u Medini. Spakujem ponešto tu noć, čujemo se sa svojima i odmaramo. I muž je opet uspio otići u revdu. Elhamdulillah na blagodatima.

Poslije obavljenog namaza u stanu sjedim i razmišljam o tom prvom namazu u Poslanikovoj džamiji. Kad god ga se sjetim, suze poteku, baš kao i tada. Pitam se kako da vam opišem taj osjećaj, jer znam, koliko god o tome pričala ili pisala, ne mogu ga dočarati. Koliko god me vi pokušali razumjeti, nećete moći u potpunosti, sve dok to isto ne doživite. Zato molim milostivog Gospodara da svi vi odete tamo i osjetite tu ljepotu, tu slast, gotovo pa nadzemaljsku smirenost u prsima.
Sabah namaz. Pronalazimo mjesto vani. Sve je čisto i mirisno. Tepisi svugdje postavljeni. Džamija puna. Harem isto tako. Smjestile smo se, jedna kraj druge, željno iščekujući ezan, taj divni poziv da stanemo pred Gospodara svih svjetova, da mu se još jednom obratimo riječima, moleći Ga za sve ono za čim nam duša žudi.
Već sa prvim riječima mujezina, širi se taj predivni osjećaj. Suze bez prestanka počinju da liju. Srcem se zahvaljujem, jer se usne pomjeriti ne mogu. Klanjam polahko sunete, misleći o svim blagodatima koje mi je Allah dao, znajući da veće blagodati od toga što tu stojim nema. Pokušavam se sjetiti dova za sebe, za svoje voljene, ali u tom trenutku ne mogu. Uspijevam samo veličati voljenoga Gospodara, osjećati, više nego ikad prije, silnu ljubav prema Milostivom, Uzvišenom.
Ponovni glas mujezina koji uči ikamet me probudi iz blaženstva zikra. U duši se još veća ljepota širi. Glas imama, prelijep i melodičan, otvara novu bujicu suza. Allaha mi, nikad se ljepše u životu nisam osjećala. Sva ona iskušenja prije ovog putovanja, kao da su odjednom zaboravljena, kao da ih nikada nije ni bilo. Ljepota me tolika obuzela da sam se zapitala, Allahu moj, je li ovako u Džennetu. Subhanallah! U tom trenutku, a to sam mnogima i pričala, mogla sam preseliti. Osjećala sam da mi je duša napokon slobodna, čista, ali ipak ispunjena neizmjernom ljepotom i smirenošću.
Mislim da sam tu satima mogla stajati i slušati imama kako uči Kur’an. Ipak, došlo je vrijeme da se krene i uhvati malo sna. U mome slučaju, san je nadolazio teško. Pa ipak, iako sam malo spavala, osjećala sam se odmorno. Možda zbog onog prvog gutljaja Zemzem vode. Kao da mi je snagu dala. Od tog prvog gutljaja, pa sve do kraja našeg ostanka, Zemzem voda mi je bila glavni izvor jela i pića. Najbolje sam se osjećala dok nju pijem. I dušu ovu, iscrpljenu dunjalukom, je nahranila.

Na krilu leži knjiga. U knjizi jedan papir sa posvetom. Čitam riječi na čije značenje me preplavi isti onaj osjećaj, suze se ponovo pojave u očima. I ne mogu prestati zahvaljivati.

Čitam iznova, pa opet ispočetka. Na mjestu gdje piše „Umra 2018“, su slova već počela da blijede od dodira mojih prstiju. Posveta je na Brajevom pismu. I to su, za mene, učinili. Ti ljudi, za koje, možda, nikad nisam ništa učinila. Sve su to učinili za mene, u ime Jednoga, u ime Allaha.

A sve je počelo još prije više od dva mjeseca…

1. april. Nedjelja. Lijep, proljetni dan. Muž i ja ustajemo, pričamo o standardnim stvarima. Doručak, namirnice, šetnja, kafa. Usred te svakodnevnice, dobivamo neobičan poziv.

Pitaju nas jesmo li u mogućnosti otputovati daleko, na petnaestak dana, imamo li pasoše. Ja, znatiželjna, pitam kuda idemo, kako to odjednom. Kaže, ništa nije sigurno, neko će nas zvati. Govorim „dobro“, već sam uzbuđena. Čim je daleko, znači da je vjerovatno avionom. A ja volim avione.

Po prekidu poziva, uzbuđeno pričam mužu. Prepričavam poziv. I odjednom mi naumpadne umra. Kad se kaže daleko, petnaest dana, pa to mora biti to. Počinjem skakati od sreće. Počinjem se smijati i plakati istovremeno.

Cijeli dan pričamo o tome. Ne mogu prestati misliti na to koliko bih bila sretna kad bih obavila umru. A ko ne bi? Ipak, kada je uzbuđenje malo splasnulo, počinjemo razmišljati da je to možda bila prvoaprilska šala, jer je muž baš to jutro nas dvoje označio na jednom profilu gdje se dijeli umra na poklon.

Ali, ja ne želim da bude šala. Nada u meni je ogromna. Iščekujem poziv danima.

Poziv ne dobijam. Razočarana sam, jako. Ipak, zahvalna sam Allahu na onom osjećaju. Ako ništa, barem sam, na tren, osjetila ono uzbuđenje na samu pomisao o umri, barem sam to doživjela. Mnogi nisu.

Prolazi april. Ramazan počinje. Ona nada u meni još uvijek postoji, tamo negdje, u dubini moje duše. Podsjeća me da je u životu sve moguće.

Uz ramazan smo razdvojeni. Muž u jednom džematu na selu, ja malo kod njegovih roditelja, a potom odlazim svojima. Lijepo je. Posvećujem se ibadetu više nego obično. Dovim. Između ostalog, dovim i za umru, samo ako je to hajr za mene.

Vrijeme leti, ramazan prolazi. Tužna sam. Nedostajaće mi te blage noći, tiho šaputanje molbi Gospodaru, mojih pokušaja ponavljanja ajjeta iz Kur’ana. Preispitivanja same sebe. Iskrene dove Allahu, da budem bolja, prema sebi i prema drugima. Takve noći su samo u ramazanu.

Predbajramsko čišćenje. Kolači. Neka posebna radost jer ću provesti vrijeme sa porodicom. A dan prije bajrama i posebna hedijja. Kur’an Pen, od divnih osoba, mojih sestara. Tada još nisam znala šta me čeka.

Predivan dan. Petak. Dok sjedimo kod mojih roditelja, nekako dolazi tema o željama. Pita mene moja mama koja je meni najveća želja. Govorim da je to hadždž. Pita babo u šali je li mali ili veliki. Mama upućuje dovu da mi se to ostvari do iduće sedmice. Sa osmijehom govorim „amin“, u srcu sigurna da se majčine dove primaju.

I tada se opet sjetim onog 1. aprila i onog nezaboravnog osjećaja. I ona nada, još uvijek je tu, ali ne spominjem ništa. Uslijed planiranja sutrašnje večeri, zaboravljam na to.

16. juni. Subota, drugi dan bajrama. Dolaze nam gosti. Cijela porodica moga muža. Poslije će mi tek biti čudno što svi baš nama dolaze, ali u tom trenutku ne razmišljam puno o tome. Tako je to Gospodar uredio. Da ne ispitujem i razmišljam previše, kao obično.

Sve je spremno. Svi skupa dolaze. Nekako svi stanemo. Sjednem na pod, govoreći im kako mi je drago što su svi tu. I zaista sam bila tako ispunjena i sretna. Vjerovatno su, zbog onoga što su znali, svoju radost prenijeli i na mene.

Svekar izlazi napolje da pronađe izgubljeni mobitel. Po povratku, čujem jedno kratko zvono a potom se otvaraju vrata. Ja naglo ustajem.

Neki ljudi ulaze, nazivaju selam. Ne poznajem ih. Potom ulazi i svekar sa kamerom. Znam da je kamera jer vidim svjetlo. Jedna žena govori da su čuli da sam naučila suru Er-Rahman i da su mi donijeli knjigu na poklon. U bilo kojem drugom trenutku bi mi bilo čudno što se sve to snima, ali tada sam to tako jednostavno sve prihvatila. O Gospodaru, Hvaljen i Slavljen neka Si!

I tada čitam, ovu istu poruku, ispisanu na Brajevom pismu. I kada dolazim do riječi „umra“, zastajem. Vrištim. Plačem. Ne mogu da dođem sebi. Osjećaj neopisiv.

Uspijevam nekako pročitati do kraja naglas. Malo se priberem. Potom govore da ja ne mogu sama, da nekako trebamo skupiti novac i za muža da ide. U srcu osjećam da će Allah i za ovo rješenje dati. Tako i biva. Govore da se novac i za njega skupio. Elhamdulillah, elhamdulillah!

Pitaju nas kako se osjećamo. Ja sam izgubljena. Toliki ljudi su radili na ovome u tajnosti, toliko su spremni obradovati drugoga. Ništa drugo osim Dženneta im poželjeti ne mogu.

Poslije pričaju kako je za muža trebalo još 800 KM, a tada se javio jedan čovjek koji je uplatio taj iznos. I to se desilo zadnji dan ramazana. Subhanallah! Kad se nešto radi u ime Allaha, to se sve tako lijepo posloži. A ja nikada ljepši poklon nisam dobila.

Danima evo razmišljam kako ja ovo nisam zaslužila, kako sigurno ima osoba koje ovo više zaslužuju od mene. Pitam se, zašto baš ja. Pokušavam shvatiti, ali ne mogu.

Ali, možda tako treba da bude. Allahovi razlozi su nama, ljudima, često nedokučivi. Mudar li je On.

Ni ne pokušavam više da razumijem. On radi onako kako hoće i šta hoće. On uzima, ali i mnogo daje. On je Er-Rahman. On je Milostivi.