Je li istinska radost leži u tome da dobiješ sve što poželiš, tačno onako kako želiš i u momentu kada to poželiš? Zar se određena slast ne krije i u čekanju, ulaganju, naporu, trudu? Nije li sreća kada ustraješ, pa tek nakon nekog vremena ono što želiš dobiješ?

Nažalost je došlo takvo vrijeme da, gledajući druge i blagodati koje imaju, poželimo da i mi to imamo. Odmah. Bez ikakvog odlaganja. U takvim trenucima zaboravljamo ono što mi imamo, a neizmjernim blagodatima smo obasuti. Ne zastanemo li na trenutak i razmislimo, pa se Milostivom Allahu zahvalimo na onome čime nas je obdario? Nameću nam razne ideale preko instant fotografija, nude nam razne virtuelne živote koji ne predstavljaju realnost, a mi se povodimo za svim tim. Gledajući druge šta imaju, mjesta koje posjećuju, sve te osmijehe i sreću, zaboravljamo sebe i sve oko sebe. Zaboravljamo Onoga u čijoj je vlasti da oduzima i daje.

Sa mišlju ujutro ustani da ćeš toga dana uzeti samo onoliko koliko ti od života treba. Ni manje, ni više. Zašto bi pokušao da se takmičiš sa drugima u stvarima koje tako brzo prođu? Je li ti cilj da posjetiš neko mjesto samo kako bi, oznakom ili fotografijom na društvenim mrežama, pokazao da i ti to možeš? Zainati se i odluči da baš nećeš da drugi znaju gdje si u svakom trenutku. Reci sebi da ćeš sve te posebne trenutke sačuvati samo za sebe i svoje najmilije, te da ćeš sve te fotografije ostaviti kao uspomenu, dijeleći ih sa ljudima do kojih ti je stalo.

Padnemo svi na ovome testu i iskušenju. A previše pažnje dajemo stvarima nebitnim. Previše vremena provodimo gledajući šta drugi rade, premalo vremena ostavljajući za sve ono što bismo mi mogli uraditi. Koliko korisnih minuta nam ode u razmišljanju o tome „šta bi bilo da mogu…?“. Previše sati trošimo na mjestima nedokučivim, tamo negdje, u virtuelnom svijetu, punom stvari koje nisu, ili nisu onakve kakve se čine. Dok se divimo uspjesima drugih, i dok kukamo da mi to ne možemo, zašto to vrijeme ne bismo proveli u činjenju dobra. Za sebe i za druge. U postizanju nečega što vrijedi.

Čini me tužnom da su ljudi izgubili sabur. Gubeći sabur, gubimo i nadu. A jednom kada nema nade, očaj vreba da nas proguta. Previše sam nesretna kada vidim koliko je ovaj svijet neke ljude uzeo pod svoje. Čuvajte se ovoga svijeta. Varljiv je. Previše lahko povlači ljude u sebe, guta ih, ne da im da se sjete svoga Stvoritelja i onog, boljeg svijeta. Ne dozvolite da vam se to desi.

O Allahu naš,
Pomozi nam da budemo strpljivi,
Da znamo čekati,
Daj nam snage da u iskušenju izdržimo
Dok ovim trnovitim putem kročimo,
Jer samo Ti to možeš i znaš.