Genijalna prijateljica
Elena Ferrante

Pravo je otkriće bila ova knjiga. Još je ljepše jer ima nastavke, a drugi sam već počela čitati. Po meni, Genijalna prijateljica je ona vrsta knjige koja, sa svojim opisima, rečenicama, radnjom, definitivno zaslužuje sve nagrade, a posebno se ističe sličnost sa romanima koje dobiju Nobelovu nagradu za književnost.

Naviknuti smo da, kada je riječ o nekoj ženi u književnosti, o njoj piše muškarac. Na um mi padaju knjige poput Pamukovog Muzeja nevinosti ili Llosinog romana Avanture nevaljale djevojčice, a obje su dobile već pomenutu Nobelovu nagradu. Primjeri ovakvih knjiga su mnogobrojni, a nekako nam je nedostajalo baš ovo što nam je spisateljica pod pseudonimom Elena Ferrante ponudila u svojoj napuljskoj tetralogiji. Razumije se, meni je ova knjiga mnogo bolja od već pomenutih, očarala me.

Prva knjiga ove tetralogije se zove Genijalna prijateljica, čiji su glavni likovi Elena i Lila, dvije najbolje prijateljice. Događaje u knjizi doznajemo od Elene, a ona, iako priča o sebi, više priča o Lili, svojoj genijalnoj prijateljici.
Lila jeste genijalna u svakom pogledu. Nekako za nju bih izdvojila riječ previše. Previše pametna, previše hrabra, previše lijepa za svoje dobro, odvažna, iskrena, zločesta, jaka. Elena je sve ovo; ona je pametna, lijepa, hrabra, ali u poređenju sa Lilom, ona pada u drugi plan, kao i svi i sve drugo što se nađe blizu nje.
Kao djevojčice žive u bijedi i nasilju. Naviknute su na sve i svašta, mada nisu mislile da je njihov život nešto posebno loš. Čovjek je u stanju naviknuti se na sve nakon nekog vremena. Tako i one, ne znajući za bolje se navikavaju na sudbinu koja im je dodijeljena.
Ali i sanjaju. Sanjaju da napišu knjigu, obogate se. Neprestano pokušavaju izaći iz okvira granica koje ih sputavaju. Nakon završetka prvih pet razreda, potrebno je položiti prijemni kako bi se nastavile školovati. No, Lilini roditelji nisu u mogućnosti joj pružiti to obrazovanje, dok Elenini roditelji napokon popuštaju te je upisuju dalje, uz prijetnju da mora dobro učiti i imati dobre ocjene.
Lila sa svojih jedanaest godina piše kratki roman, koji je Eleni predivan. Iako ne ide u školu, Lila sama uči latinski i grčki jezik, čita mnogobrojne knjige iz biblioteke, neprestano je ispred Elene koja se trudi da je nekako dostigne. Ponekad se čini da više uči radi Lile nego radi škole i profesora. Ne može da prihvati to da je Lila uvijek korak ispred nje.
Sve se mijenja kada Elena, po nagovoru svoje učiteljice, ode na ljetovanje. Tada je već u srednjoj školi. Već su obje odrasle, mijenjaju se, proljepšavaju. I u ovome je Lila prednjači. Ljepša je od bilo koga, privlači poglede najbogatijih mladića, ali ni sama toga nije svjesna.
Odjednom Lila više nije zainteresovana za ono što Elena uči u školi. Kao da se pomirila sa time da se mora prestati baviti sa učenjem i fokusirati na nešto drugo. Zaručuje se za bogatog trgovca delikatesama, Stefana, čime takođe pomaže i svojoj siromašnoj porodici.
Hoće li je taj korak koštati i gdje će je odvesti?

Među mnogobrojnim opisima Lile, mislim da sljedeća Elenina rečenica je najbolje prikazuje:
„Bila je takva, remetila je ravnotežu samo kako bi vidjela na koje ju još načine može povratiti.“

Djelić sebe sam pronašla u Eleni. Mislim da to svaka djevojka koja čita ovu knjigu može osjetiti. Biti djevojčica, djevojka, žena, sa sobom donosi mnoštvo komplikacija, snova, želja, težnji, nadanja. Ukratko, biti žena nije lako.

„Promatrala sam je s prozora, osjećala da se njezin nekadašnji oblik razbio i ponovno razmišljala o onom prelijepom ulomku iz pisma, o raspuknutom i izvijenom bakru. Bila je to slika koju sam tada već neprestano rabila, svakoga puta kad bih osjetila nekakav prijelom u njoj ili u sebi. Znala sam – možda se nadala – da nikakav oblik nikada neće moći obuzdati Lilu i da će prije ili poslije ponovno sve razbiti.“