Što je ostalo iza nje
Ellen Marie Wiseman

Ne znam kako započeti pisati o ovoj knjizi. Voljela bih pronaći riječi koje bi vjerodostojno opisale kako se osjećam nakon što sam je pročitala. Pretužna i predivna. Odavno nisam pročitala ovako dobar roman iz jednog od mojih omiljenih žanrova, historijske fikcije, gdje se dvije priče isprepliću na najneočekivanije načine.
Izzy Stone je sedamnaestogodišnja djevojka koju događaji iz prošlosti svakodnevno proganjaju. Majka joj je, kada je imala sedam godina, ubila vlastitog oca. Uvjerena da joj je majka poludjela, Izzy sve vrijeme strahuje da će i kod sebe otkriti neke znakove da gubi razum. Kada u jednom istraživanju sa svojim udomiteljskim roditeljima otkrije jednu priču, poželjet će i sama da otkrije nejasne stvari iz svoje prošlosti, da se suoči sa onim što je toliko dugo izbjegavala.
U drugoj priči iz prošlosti, 1929. je godina. Clara Cartwright je kći bogatih roditelja, naviknuta na skupa putovanja i raskoš, ali posve lišena slobode da sama donosi svoje odluke i ophrvana tugom zbog gubitka voljenog brata i najboljeg prijatelja, Williama. Zaljubljuje se u čovjeka posve neprihvatljivog za njene roditelje. I tada sve počinje.
Dok pratimo Izzy u novoj školi, gdje je izložena vršnjačkom nasilju, istovremeno pratimo i Clarinu sudbinu, gdje zbog ljubavi prema pogrešnom čovjeku biva poslana u umobolnicu, i to po odluci vlastitog oca. I dok se Izzy bori za svoje mjesto u novoj sredini, otkriva sve više o Clari, ali i o sebi i svojoj prošlosti. Možda je razlog zbog ubistva mnogo dublji od onoga kojeg je ona predpostavila. Kada joj jave za moždani udar kojeg je pretrpjela njena majka u zatvoru, Izzino srce se slama jer vjeruje da će potpuno ostati bez majke. Dok čita pisma koja su stajala neotvorena sve ove godine, napokon saznaje pravu istinu.
Umobolnice u SAD-u početkom dvadesetog vijeka su bile okrutna mjesta. Tako je i Willard, mjesto gdje je bila Clara, stvaran i vjerodostojno opisan. Terapije koje su se tada primjenjivale nisu imale nikakav učinak jer su se obično sastojale od okrutnih fizičkih tretmana, kao npr. hladne kupke ili čak elektrošokovi. Pacijenti su se i za najmanji prijestup kažnjavali, bili vezani, zatočeni. Još tužnija činjenica je da u ovim ustanovama nisu boravili samo duševno bolesni ljudi. Ovdje si mogao biti poslan zbog bilo čega, kao i Clara uostalom. Ono šta Clara proživljava vas zasigurno neće ostaviti ravnodušnim.
Bilo je ovo jako teško putovanje u izmišljeni svijet, ali činjenica da se ovo sve zaista nekome dešavalo je još teža. Neispričane priče ljudi koji su boravili u ovakvim ustanovama, njihove tužne sudbine. Ipak, koliko god ova priča bila teška, ostavlja sretan kraj, barem u nekim pogledima. Velika preporuka od mene!