Poslije sabah namaza u petak, obavljamo još par stvari u Medini. Još malo pa ćemo se od nje morati oprostiti. Od tog čistog, mirisnog grada. Od Poslanika. Piše mi jedna sestra da sutra ide na umru, da putuje u Medinu. Suze su mi potekle od sreće za nju, a u isto vrijeme i od silne čežnje u mom srcu. Oni koji su bili me razumiju. Još veća želja je da se ode tamo, mnogo veća nego prije.
Muškarci pripremaju ihrame, žene čistu odjeću za obući. Nakon džume putujemo u Meku, a u večernjim satima je planirano da se obavi umra. Koferi su ponovo spremni, a spremni smo i mi. Iako uzbuđeni, ipak veoma tužni što napuštamo Medinu. Odlazim na džumu, moju prvu. Opraštam se. Molim Allaha za ponovni dolazak. Molim Ga da nam olakša put u Meku, da nam olakša obavljanje umre.

Put za Meku je dug, ali je u autobusu ugodno i lijepo. Zaustavljamo se na Mikatu Zulhulejfa da zanijetimo umru i klanjamo dva rekata. Od tada važe svi propisi vezani za umru. U autobusu nam vodič objašnjava kako se obavlja umra, mada smo svi već sigurno u to upućeni. Zajedno donosimo telbiju. I to je toliko prelijep osjećaj da ne mogu prestati plakati i zahvaljivati Gospodaru. U srcu mi je tada onaj isti osjećaj kao kad sam prvi put klanjala u Poslanikovoj džamiji. A isti će biti osjećaj tu noć, kada prvi put stanemo pred Kabu.
Od Medine do Meke je duga vožnja. Dok se vozimo, učimo telbiju, dove, zikrimo. Uspijevam malo i odspavati. Zaustavljamo se nekoliko puta da klanjamo i da ponešto prezalogajimo. Stižemo oko devet sati naveče te se prijavljujemo u hotel i idemo u svoje sobe. Još uvijek ne mogu pojmiti da sam tu, u Meki. Imamo dva sata da se odmorimo. Od ihrama se ne bismo trebali odvajati. Svoje srce bismo još više trebali pripremiti za taj najljepši susret, susret sa Bejtullahom.
U jedanaest naveče se okupljamo u holu hotela i skupa krećemo ka džamiji. Ulice su prljave od prethodne kiše, ali kad se približimo džamiji, već tada možemo osjetiti predivni miris koji iz nje dolazi. Pri ulasku u harem, sve je čisto, mirisno, prelijepo. Izuvamo obuću i polahko ulazimo. Gužva je tamo veća nego u Medini. Čistači, neumorni. Neprestano čiste taj ogromni prostor, džamija toliko lijepo miriše, stvarajući prelijep osjećaj i znak dobrodošlice svima.
Već naviknuta na nekoliko žena oko mene. Uvijek su tu sa moje obje strane. Kao meleci, čuvaju me i štite. Zahvalna sam Allahu na njima. Moje Amina i Edina su tu trenutno, ali druge sestre se vrte okolo. Sve smo jako uzbuđene. Amina govori da smo jako blizu Kabe. Kada je nedaleko od nas, ona mi govori da je tu. A ja, elhamdulillah, je uspijevam vidjeti. Osvjetljenje je jako dobro, pa uspijevam uočiti tu crnu ljepoticu.
Okupljamo se, a vodič nam objašnjava kako ćemo sve obavljati. Počinjemo tavaf oko Kabe. Ja zaista ne mogu pronaći riječi da opišem tu ljepotu. Voljela bih da svako to osjeti. Svakim krugom smo bliže Kabi, a ja je sve bolje vidim, elhamdulillah. Želja se javlja da je i dotaknem, mada je to tada nemoguće. Velika je gužva prilikom tavafa. Ja učim šta stignem. Zikr, dove. Suze prate svaku riječ. Svi se skupa držimo. Žene u sredini, a muškarci ispred i iza nas. Miris Kabe se širi oko nas. Ispunjava nas i čisti.
Nakon sedmog kruga, klanjamo dva rekata iza Mekamu Ibrahima. Svi skupa sjedimo, pokušamo riječima opisati kako se osjećamo. Svi sretni i željni da idemo dalje. Sada je na redu da obavimo saj, sedam krugova između brežuljaka Safe i Merve. Žene se drže ispod ruke i šetaju. Na mjestu gdje je postavljeno zeleno svjetlo, muškarci trče. Malo više od 400 metara je od jednog brežuljka do drugog, a nešto manja gužva, tako da uspijevamo polahko hodati, uživati u svakom koraku i svakoj riječi upućenoj Gospodaru.
Mnoge žene su mi poslije pričale, a i sama isto mislim, da ti krugovi između Safe i Merve su bili posebni. Mogla sam satima tako hodati a da se ne umorim. Nisam željela da dođe kraj, ali ipak je došao. Možda smo fizički bili umorni, ali duša nikad odmornija nije bila. Da joj je opet sutra put Meke i Medine, jer se jedino tamo tako osjećala. Subhanallah.
Prije skidanja ihrama, muškarci briju glave, a žene skraćuju kosu. I time je umra završena. Čovjek skida ihrame i od tada prestaju sve zabrane koje su važile do tada. Sretna sam što je sve hairli prošlo. I bolje nego sam mislila. Nijedne poteškoće nisam osjetila. Elhamdulillah.
Ne želim da dođe kraj ovom pisanju, ali uskoro hoće. Svaki put kada bih pisala neki tekst, kao da sam se na trenutak vraćala tamo. Vjerovatno još jedan napišem. Da opišem malo taj boravak u Meki. I onda je to to. Kraj crne ljepotice Kabe sam stajala još mnogo puta, dok sam klanjala, ali tu noć joj nisam bila nikad bliža. U srcu je ostala želja da je dotaknem. Ta najveća dova od svih. Pa inšallah da se i ostvari.