Osmijehom liječim uznemirenost nakon poraza,
Znam, i poraz je za mene pobjeda,
Jer sam pokušala.

Odustati neću, predati se ne želim,
od Njega je, pa zar da ne prihvatim?
Milost je to beskrajna.

Zar da suze krijem kad sam samo čovjek,
A ne sramim se sreću i osmijeh da pokažem,
A tako često mislim da sam jaka.

O, Bože, daj da svaki trud moj bude nagrađen od Tebe,
Jer Ti vidiš ono što drugi tako lahko zanemare,
A nagrada Tvoja je dovoljna.

I neka niko ne shvati moje suze kao znak slabosti,
Zaista, moraš biti jak da ih se usudiš pustiti,
Ponekad i pred drugima.

I neka moj osmijeh pokaže svijetu da i nakon svega,
Imam snage da želim i volim, i da sam ponosna,
Što sam baš ovakva kakva jesam.

Sve ove slabosti moje se ne mogu usporediti sa snagom,
Koju moja duša posjeduje čineći me jakom,
Otpornom na poraze.