Svaki put kad bih se požalila zbog nečega, a najčešće na svoj invaliditet, kojeg bih okrivljavala za mnogošta što ne mogu sama u životu, Allah bi mi poslao dokaz da nisam trebala da brinem. On se, kao i uvijek, pobrinuo za mene. Ono što sam mislila za sebe da je dobro, On mi je pokazao da ima i bolje, da je sve vrijeme imao plan za mene. Subhanallah!
Zašto ovaj naslov iznad? Zašto ovim redosljedom? Zašto ove dvije riječi koje na prvi pogled djeluju nepovezane stoje skupa?
Možda ste se zapitali, a možda i niste. No, imam potrebu odgovoriti na njih.
Ova dva pojma, ove dvije stvari, su simboli koji opisuju dvije nevjerovatno važne stvari u mome životu. One uveliko opisuju moj život i određuju kojim smjerom se kretati naprijed. Jedno sam birala, a drugo dobila rođenjem. Ipak, ne žalim ni zbog jednog jer oboje mi je u životu donijelo prednosti koje nisam mogla ni zamisliti.
Sada se pitate kakve to prednosti za jednu osobu mogu imati ove dvije stvari.
Rodila sam se onakva kakvom je Allah Milostivi već odredio. Ništa se po tom pitanju nije moglo uraditi. Nažalost, mnogi kažu. I ja sam bila jedna od njih. Možda je, ipak, „nasreću“, jer smatram da imam drugačiji, bolji život zbog svog invaliditeta. A tako je Allah htio. Hvala Njemu!
Tokom svojih „mračnih“ perioda, koji su daleko iza mene, okrivljavala sam sve oko sebe, čak i dragog Boga, što mi je život ovakav kakav jeste. Nisam htjela prihvatiti svoje stanje te sam nerijetko postajala zatvorena, nemajući volje izaći i suočiti se sa svijetom, većinom sa dobronamjernim ljudima koji su mi htjeli pomoći, a nisu znali kako. Mnogo puta u životu sam se susrela sa nerazumijevanjem od strane najbližih, ali nisam imala pravo da ih krivim. Oni nisu znali kako prići meni, šta uraditi da bih se osjećala bolje.
S vremenom, uvidjela sam sve prednosti koje mi je Gospodar pružio, sve pozitivne stvari koje su uveliko nadmašivale one negativne. Moja zahvalnost je počela nadjačavati moje ogorčenje, te sam počela praktikovati svoju vjeru, Islam. Spoznavanje Allahove milosti te Njegove volje mi je pomogla da postanem sretna i zahvalna.
Borila sam se za bolji život. Moji roditelji su mi pružili podršku te me ohrabrivali da uradim sve što sam poželjela. Podržali su moju želju da idem u Ameriku na deset mjeseci kako bih usavršila engleski jezik, za kojeg su znali da jako volim. A ta odluka nikome nije bila lahka, pogotovo njima. Iako sam skoro cijeli život odvojena od njih zbog boravka u internatu, za to je bilo ipak potrebno više hrabrosti, više strpljenja, vjere, volje… Čak i onda kada sam mislila da neće, opet jesu. Podržali su moj hidžab, a što je bila najvažnija odluka u mom životu.
Već dugo vremena sam željela staviti hidžab. Bojala sam se raznih stvari. A svi moji strahovi su postali nevažni jednom kad sam shvatila kolika je to obaveza za jednu vjernicu. Allah nam je dao sve ove blagodati, a mi opet ne želimo slijediti propise Njegove. A svi ti propisi su nešto dobro za nas, samo što ljudi to ne žele shvatiti.
Kad sam to konačno učinila, osjećala sam se tako ispunjenom, kao da sam popunila dio slagalice koji je nedostajao. Osjećala sam se, kao što se osjećam i sada, kompletnom. Mislila sam da će me odbaciti moji stari prijatelji. Možda neki i jesu, ali oni najbitniji nisu. Štaviše, dobila sam i nove, iskrene, koje volim u ime Allaha.
Mnogi su se pitali zašto je to meni toliko važno i zašto toliko pišem o tome. Jeste, važno je. Važno je da pomognem drugim sestrama da učine isto i da spoznaju ljepotu koja im izmiče.
A važno je i zbog toga što dolazi u doticaj sa mojim invaliditetom.
Sada, kada me ljudi vide, nije više invaliditet kojeg prvo uoče nego moj hidžab. Ne znam za reakcije jer ih ne vidim. Samo želim prenijeti poruku svima onima koji su izgubili vjeru. Pogledajte svoj život i sve što imate, a nemojte se osvrtati na ono što nemate. Nećete biti u stanju nabrojati sve blagodati koje vam je Allah dao, a koje niko od nas ne zaslužuje. Kako, onda, možete biti nezahvalni i žaliti se na sitnice koje su tako nebitne i zbog kojih vam ubrzo postane svejedno? Kako?
Da ova objava ne bi postala preduga i dosadna, prestajem ovdje. Ali, zaista, imam još puno toga reći. Neki drugi put, inšallah.
