Category Archives: Islam

Stopama Božijeg poslanika – preporuka za knjigu

Tarik Ramadan
Stopama Božijeg poslanika

Jako mi se dopala ova knjiga o životu poslanika, Muhammeda, a.s. Kroz 15 poglavlja, jako jednostavno objašnjena, daje nam poruke iz Poslanikove svakodnevnice da bi nama bile pouke danas, u našoj svakodnevnici. Daje nam uvid u to kako se Poslanik ponašao prema ženama, djeci, siromasima, nemoćnima, generalno svim ljudima, kao i životinjama i prirodi oko sebe, baš zato kako bismo mi slijedili njegov primjer i učinili sebe, i sve oko sebe, boljim.

Par rečenica iz uvoda knjige:

„Poslanikov život je poziv ka duhovnosti koja ne izbjegava pitanja i koja nas uči – kroz različita događanja, iskušenja, poteškoće i naše traganje – da su pravi odgovori na egzistencijalna pitanja češće oni koje daje srce nego oni koje daje razum. Duboko i jednostavno: onaj ko ne može voljeti, ne može ni razumjeti.”

Svaki događaj, i dobri i loši, ga je samo činio još boljim čovjekom. Muhammed, a.s., nikada nije ponižavao druge, čak ni onda kada su to drugi činili njemu. Borio se za svoju vjeru kada je to bilo potrebno, bio je blag, ravnopravan, strpljiv. Najbolji čovjek koji je hodio ovim dunjalukom. Daj nam, Bože, da budemo sa njim na boljem mjestu od ovog. Amin. I uvijek, baš uvijek, je bio ljubazan. Negdje u knjizi se spominje kako je jednom rekao da je poslan dunjaluku da ljude pouči ljubaznosti.

Jedand io iz knjige:

„Izgubio je toliko voljenih ljudi – ashabe, suprugu Hatidžu, tri kćerke i tri sina. Život mu je bio protkan suzama, ali je ostao nježan u srcu, a čvrst u svojoj misiji. Ta hernija nježnosti i čvrstoće je zadovoljavala Najbližeg.”

O jednakosti ljudi:

“Poslanik se prisjetio suštinske tačke u poruci Jedinog: apsolutne jednakosti ljudskih bića pred Bogom, bez obzira na rasu, društvenu klasu ili spol, jer je jedina stvar koja ih razlikuje ono što čine sa sobom, sa svojom inteligencijom, svojim kvalitetima i, ponajviše, sa svojim srcem. Nebitno odakle dolaze, da li su Arapi ili ne, nebitno koje su boje, crne, bijele ili neke druge, nebitno kakvog su društvenog statusa, bogati ili siromašni, nebitno da li su muškarci ili žene, ljudska bića se izdvajaju pažnjom koju posvećuju svom srcu, svom duhovnom odgoju, kontroli svog ega, razvoju vjere, dostojanstvu, dobroti, plemenitosti duše, i, u skladu s tim, vezama s drugim ljudskim bićima u ime svojih principa.”

I još jedan prelijep dio iz knjige:

“Muhammed, a. s., bio je u stanju izraziti ljubav i širiti je oko sebe. Njegove supruge su uživale u njegovom prisustvu, nježnosti i osjećajnostI, a ashabi su ga voljeli jako, duboko i plemenito. Davao je i nudio svoje prisustvo, svoj osmijeh, sebe. Čak i kad bi mu se rob obratio ili želio s njim otići na drugi kraj grada, on je išao, slušao, volio. Pripadajući Bogu, nije bio ničiji posjed, svoju ljubav jednostavno je nudio svima. Kad bi nekome pružio ruku, nikada je ne bi prvi povlačio nazad. Znao je šta svjetlost i mir mogu pokrenuti u srcu nekoga kome se uputi blaga riječ, ko se zovne lijepim imenom, ko se utješi. Oslobođen sebičnosti, nikoga nije zapostavljao. Njegovo prisustvo bilo je utočište, on je bio Poslanik.”

“Svaki dan je molio Gospodara da mu oprosti pogreške I previde.” Najbolji čovjek!A mi? Gdje smo mi tu? Molimo li za oprost, kajemo li se dovoljno? “Sakrivao je tuđe greške od drugih.” Trudimo li se I mi da činimo isto?

Suština ove knjige svodi se na njenu posljednju rečenicu:

“Voljeti i učiti da se voli: Bog, Poslanik, stvorenja, čovječanstvo.”

Istina

Kao što pustih jesen
da kroz prozore ove uđe,
tako pustih i sebe i svoje misli
da se odmore
od one druge mene,
koju bi rijetko ko volio.

Ponekad, kao sada,
dopustim sebi da predahnem,
dopustim duši da upije
sve ove ljepote Božije,
i da zaboravim na sebe
i na sve što bi moglo da bude.

Konačno shvatih,
puno je potrebno da uspiješ,
ali još više da
i druge u tome pomogneš,
i tako se desi
da budeš na nekom mjestu,
zbog drugih, a ne zbog sebe.

Postoji neka sreća,
kad prihvatiš stvarnost,
suočiš se sa pravom sobom,
i ne žališ zbog ničega,
jer se u svemu krije istina
i pouka.

Sve što možeš promijeniti danas
nije tvoje stanje,
jer to samo On može,
a na tebi je
da istinu otkriješ
prije nego bude kasno,
i da sebe okreneš
ka onom što je ispravno.

O davanju

Jedno predavanje kojem sam nedavno prisustvovala me baš podsjeti na to kakvi smo mi ljudi trenutno, a kakvi bi zapravo trebali biti da bi osjetili istinsku slast i ljepotu u duši. Tako, moradoh ovo zapisati. Možda će nekome poslužiti, a ja ću, ponekad, kad zaboravim, imati ovo da pročitam i ne dozvolim sebi da previše posjedujem išta na ovom prolaznom svijetu.

Jedan aspekat dobročinstva jeste i davanje. Koliko god da te usrećuje da primaš, još više bi trebalo da osjetiš zadovoljstvo kad daješ. Međutim, obično kod većine nas to nije slučaj. Zašto nismo sretni i ispunjeni kada poklanjamo? Zašto ne osjetimo tu slast kada odvajamo stvari za nekoga kome je potrebno? Zašto se toliko vežemo za ovodunjalučke stvari kada će jednom nestati?

Kada dajemo, trebali bismo dati ono što i sami volimo. Tvoja omiljena stvar će ionako nekada ostarjeti. Nećeš je zasigurno ponijeti sa sobom. Usrećila bi onoga kome je daješ, a tebe bi ispunila nečim čime nijedna ovodunjalučka stvar ne bi mogla. No, mi nismo takvi. Obično dajemo nešto što nam više ne treba. Istinska dobrota leži u tome da ti je lahko da se odvojiš od prolaznih stvari. Čuvaj ono vrijedno u sebi, poput ljubaznosti, dobrote, osmijeha. Ne daj nikome da ti to uzme. Sve ostalo će ionako proći. Zašto se zamarati sa time?

Kada dopustimo sebi da se toliko vežemo za nešto što imamo, dopuštamo toj stvari da posjeduje nas. I baš ovo nas čini nesretnima. Ta naša prevelika povezanost sa ovim svijetom. Možda bismo bili sretniji kada bismo čuvali bogatstva u sebi a ne oko sebe. Možda bismo bili sretniji kada bismo pokušali činiti ljude oko nas sretnijima, obraćajući pažnju na one koji nemaju, pružajući pomoć onima koji je trebaju. Možda bi naša sreća tek tada dobila smisao.

Nisam ja neko važan da bi se čitale ove riječi, no možda dopru do onih iskrenih duša koje svojom ljubavlju čine da ovaj svijet bude ljepše mjesto. Nisam ni toliko vična da iskažem sve ono što bih htjela na pravi način. Ali se brinem oko ovog našeg svijeta. Željela bih da razmišljamo o našim postupcima (ili nepostupcima, ako smijem reći). Činiti ništa, biti pasivan u ovom svijetu koji nas treba, koji treba dobrotu i dobre ljude, je zaista način da ga pogoršamo.

Stoga, vi, u kojima se krije dobrota, budite u stanju davati iskreno. Pružite jedan iskren osmijeh danas, jer će žednu dušu napojiti. Lijepim riječima usrećite druge. Ako ste u stanju, dajite iz srca stvari koje volite onima koje volite. Zatvorite oči, udahnite svjež miris što proljeće nosi, pokušajte nabrojati sve blagodati. Prigrlite svaki momenat dat od Boga da ga iskoristite na najbolji mogući način. Jer, prolaze i ne vraćaju se, ovi važni trenuci koji nam privremeno stoje na raspolaganju. Na nama je kako ćemo ih iskoristiti.

Suza

Ne dopuštam ovoj suzi,
Što uporno prijeti da izleti,
Ispod kapka sklopljenog,
Zbog ovog srca iskušanog…
Da pronađe svoj put ka spoljašnjem svijetu,
I učini me lahko ranjivom,
Na poraze neotpornom,
Sa dušom mojom prevrtljivom.

Ne, to ne plačem ja,
To se samo ova moja duša, zaboravljajući,
Od ove realnosti neprestano bježeći,
Nakratko izgubila,
Na neka bolja mjesta.

Ova suza što se iz oka omakla,
I zamalo niz lice što nije potekla,
Neka ostane tu, na svome mjestu,
Dok ovaj tren ne prođe,
Dok sve na svoje ne dođe,
Neka presahne, sakrivena od pogleda.

Osmijehom ću da je potisnem,
U predjele duboko skrivene,
Sve dok sama ne ostanem,
I dovom je otarem…
Sa zahvalnošću Njemu ću da je potaknem,
Da izliječi moju dušu, od ovog svijeta ukaljanu,
I nauči je da se ponovo ne spotakne,
O lakomislenost insansku.

“Zaista, s mukom je i last!” – Kur’an

Razgovor

A divan li je razgovor sa Tobom, Gospodaru. Tiho dovim, glasno srcem potvrđujem, znajući da me čuješ. A Ti, Milostivi, voljom Svojom, uzvraćaš. Gledam i čudim se. Oko mene sve ono što sam zaželjela, ali mnogo ljepše, mnogo jasnije, baš onako kako i treba da bude. Ti znaš šta meni treba i Ti to daješ. I ovaj najljepši razgovor čuvam. Niko ne mora znati da razgovor sa Tobom moju dušu hrani, srcu daje mir, a tijelu snagu za korak neminovni.

Kakvi su tvoji snovi?

Draga sestro,

Dugo sam razmišljala bih li uopšte pisala tebi, hoćeš li se na mene naljutiti, šta ćeš o meni misliti. Ali moram. Jer se za tebe bojim. A i za sebe. Ako ne napišem, moja duša će da me kori. Ako ne napišem, nosit ću to breme sa sobom, a i pitana ću biti, kao i ti, voljena, kao i svi mi na ovom putu sa ciljem jasnim i očitim. Brinem se za sebe, ali se brinem i za tebe jer, sa odredbom Uzvišenog, zavoljeh te, iskreno, bez ikakvih očekivanja, samo nade da će me, Onaj koji nas spoji, voljeti.

Sanjaš li? Znam da sanjaš. Pitam se o kome li, o čemu sanjaš. Pitam se, jesu li tvoji snovi puke želje ili uistinu nešto što traje. Pitam se, sestro, je li vrijedno to o čemu sanjaš, je li prolazno i u okvirima ovoga svijeta. Jesi li pripremila koji san koji se odmah ne ostvaruje, a koji je vječan?

I moji snovi su bili nekada takvi. Željela sam uživati, raditi mnoge stvari koje baš i nisu dobre za dušu. Kada god sam htjela otići na neki koncert, uvijek me je nešto sprječavalo. Tada sam pomišljala kako nisam kao drugi, ali sada kažem elhamdulillah. Bilo je hajra u tome, kao i u svemu što mi se desilo. Moj Gospodar me je zaštitio od stvari koje nisu dobre za mene, od stvari koje bi me povukle možda ka nekim drugim, gorim, stvarima. Hvala Allahu pa je uskoro nakon toga počelo sve ovo. Hvala Allahu da su se moji snovi promijenili.

Ne dozvolite vašoj duši da se udalji od Milostivog radeći stvari koje je zabranio. Ne dozvolite joj da izgubi spokoj koji osjeća kada je u bliskoj vezi sa Allahom, dž.š. Ne mučite je ovim svijetom, aktivnostima koje nisu pogodne za njen mir. Čuvajte je od raznih zala kojima smo svakodnevno okruženi. Njegujte je zikrom, liječite Kur’anom, nahranite namazom i spominjanjem Njega, stalno, iznova, uvijek. Pomozite joj da dostigne stepen na kojem ćete osjećati spokoj, mir, zadovoljstvo, sve one stvari koje vam ovaj svijet ne može ponuditi koliko god da tragali. Zadovoljstvo je samo u Gospodara. Uživanje je samo kod Njega. A hoćemo li ga zaslužiti, mile moje sestre? Pitate li se? Bojite li se?

Sva ova pitanja, teška i mučna, tjeraju me da suzom barem očistim ovu dušu koja stalno upija ovaj svijet. I previše ga je u meni. Ne mogu da ga se otarasim. Previše mi je stalo. A neću da mi je stalo, neću da mi je bitno. Ne želim da je moj, kad nije. Previše je primamljiv, a opet previše prolazan da marim. I suviše je lijep, ali i brzo izblijedi da bih željela išta posjedovati. Ne, više ne sanjam o stvarima. Sanjam o željama koje mi samo On može ispuniti. Sanjam o Njegovoj nagradi, a bojim se da je neću zaslužiti. Gospodaru naš, pomozi nam da je zavrijedimo.

I, još jednom, molim te da razmisliš o ovim mojim skromnim riječima. Ništa osim njih ne mogu ponuditi. Ali, vjeruj mi, da je iskreno, vjeruj da je pomno napisano, dugo se vrteći po mojoj glavi. Znam da nije lahko, ali je moguće promijeniti sve to. Promijeniti sebe, svoj svijet, svoje snove. Kada te jednom ljepota novih, ljepših, snova obuzme, ni pomišljati nećeš da se vratiš tamo gdje si nekada bila.

S ljubavlju,
Tvoja sestra

Voljeni

Svaki put kad Tvoje ime spomenem,
Neka ljepota me obuzme, neopisiva,
Sve ovo breme na mojim plećima,
Tad se čini lagano poput leptira.

Podignem lice ka prostranstvima beskrajnim,
I znam da me motriš, Voljeni,
Čuvaš me kad korak napravim,
Vodiš me ka putevima ispravnim.

Poput vjetra sam na ovoj stazi ka vječnosti,
Sad me osjetiš, a već idućeg trena zaboraviš,
Osim Tebe, Voljeni, koji neprestano motriš,
Čuvaš me i od zla me odvodiš.

Ti jedino daješ kad i ne zaslužim,
Grješna, u tuzi iskreno molim,
Ova duša, sklona zlu, u rukama Tvojim,
Uvijek se, Tvojom voljom, na ispravno vrati.

Dušu svoju za Gospodara pripremi

Sjedim u svojoj privremenoj sobi. Pišem na svom privremenom laptopu. Udišem ovaj svačiji, privremeni zrak. I griješim kada kažem da je moje. Osim ove duše, šta je to još moje? Šta ja to posjedujem a da mi već u sljedećoj sekundi ne može biti oduzeto? Čak i ova moja duša jednoga dana neće pripadati ovome tijelu, neće više biti moja. Jednom, uskoro, otići će svome pravom Vlasniku. Ova duša, koja je našla privremeno boravište u mome tijelu – i ona će me napustiti, kao što će i mnogobrojne stvari koje, bez ikakvog prava, nazivam svojima.

Istruhnuće sve ove prolaznosti, proći će svi ovi trenuci, zaboraviće se sva sjećanja brižno čuvana u slojevima misli, neuhvatljivih. Nad čime mi to gubimo razum! Borimo se za razne prolaznosti, vječnosti u opipljivome nema. Reci mi, šta ta tvoja duša, koja je svakog trena bliža svome cilju, nosi u sebi? Hoćeš li je praznu, pohabanu od bavljenja ovim svijetom, vratiti njenom Vlasniku? Pa, zar se tako postupa sa stvarima privremeno datim milošću Njegovom?

Pusti koju suzu kada se sjetiš da griješiš. A itekako griješiš. Evo, kad pomislim da ću se sa osmijehom probuditi što sam dočekala novi dan, bude mi teško i oči otvoriti, a osmijeh ostavim za drugi, za kojeg ne znam i da li će doći. O Ti, Milostivi, zahvalnost moja je premalena u usporedbi sa blagodatima tvojim. Dopusti mi da pustim koju suzu zbog tebe kad osmijeh mi je teško dati. Dopusti, Bože, da suzama ovu dušu grješnu očistim.

Ponavlja se. Neprestano tražimo sreću u prolaznosti bilo kakve vrste. U tako naoko lijepim stvarima, a prolaznim. Ovo danas što imam već sutra starosti tragove nosi. U drugima neprestano izvore milosti tražimo, a zaboravljamo da je najveća Milost kod onoga što, svojom Milošću, te stvori, a zatim ti sve što je potrebno za život dade. Dade ti da, kao beba, imaš reflekse koji ti trebaju, da bi se hranio i preživio. Počevši od tog malog primjera, dolazimo do zaključka da nema načina da zahvalnost dovoljno osjećamo niti tog broja koji može biti dostatan riječi „elhamdulillah“.

Čisti svoju dušu ka putu vječnosti, da je pred Gospodara doneseš kao što ti On, kada si onomad bio beba, čistu dade. Allahovim govorom je liječi od ovodunjalučkih zabluda. Lijepom riječju je smiri, suzom nahrani. Dopusti joj da poleti, iako okružena brigama, da se smiri na pomen Gospodara svoga, Vlasnika njenog, Vječnog. Jedino je On taj koji nije prolazan. Jedino je On vrijedan borbe, sve Njegovo je vrijednije od svega što misliš da imaš A onaj jutarnji osmijeh zbog Njega, zbog zahvalnosti Njemu, tvoj bi put ka svemu tome učinio lakšim.

Jedna želja

Neka se nisu ispunile, sve one želje, puste,
Prošle i davne,
Da jesu, gdje bih bila?
Sa kim?

Ne želim više, sve je nevažno,
Osim onog Tebi vrijednog,
Propisanog kao dobro,
I vječno. Da je da naučimo!

Samo još jedna ostala, ovoga puta drugačija,
Želja da činim dobro, u ime Tvoje,
A ako je zlo – samo meni neka je,
Griješim li prema sebi – proći će.

U srcu zapečaćena, ta želja iskrena,
Da zbog Tebe osmijeh dam,
Bez očekivanja,
Dovoljno je da se moja duša smiri,
I da zna, kad se rastuži,
Da slijedi nagrada Tvoja.

Bojim se

Bojim se,
Da me smrt ne dočeka prije nego što budem spremna.
A hoću li, Bože, ikada biti dovoljno spremna,
Dovoljno dobra,
Jaka,
Voljna,
Otići?

U trenu određenom,
Času propisanom
Hoću li moći usta otvoriti,
Da izgovorim,
Istinu koju čitav život ponavljam,
Uz veliku potrebu da je i osjećam,
Srcem cijelim,
I suzom iskrenom da te riječi propratim?

Ne daj, Bože, da zalutam toliko daleko da se ne mognem vratiti,
Sačuvaj me od svih potreba koje zadovoljavaju na tren samo,
Daj da osjetim vječnu slast što vjerujem,
Daj da sve što činim u Tvoje ime je,
Voljeni,
Dušom cijelom.