Tarik Ramadan
Stopama Božijeg poslanika

Jako mi se dopala ova knjiga o životu poslanika, Muhammeda, a.s. Kroz 15 poglavlja, jako jednostavno objašnjena, daje nam poruke iz Poslanikove svakodnevnice da bi nama bile pouke danas, u našoj svakodnevnici. Daje nam uvid u to kako se Poslanik ponašao prema ženama, djeci, siromasima, nemoćnima, generalno svim ljudima, kao i životinjama i prirodi oko sebe, baš zato kako bismo mi slijedili njegov primjer i učinili sebe, i sve oko sebe, boljim.

Par rečenica iz uvoda knjige:

„Poslanikov život je poziv ka duhovnosti koja ne izbjegava pitanja i koja nas uči – kroz različita događanja, iskušenja, poteškoće i naše traganje – da su pravi odgovori na egzistencijalna pitanja češće oni koje daje srce nego oni koje daje razum. Duboko i jednostavno: onaj ko ne može voljeti, ne može ni razumjeti.”

Svaki događaj, i dobri i loši, ga je samo činio još boljim čovjekom. Muhammed, a.s., nikada nije ponižavao druge, čak ni onda kada su to drugi činili njemu. Borio se za svoju vjeru kada je to bilo potrebno, bio je blag, ravnopravan, strpljiv. Najbolji čovjek koji je hodio ovim dunjalukom. Daj nam, Bože, da budemo sa njim na boljem mjestu od ovog. Amin. I uvijek, baš uvijek, je bio ljubazan. Negdje u knjizi se spominje kako je jednom rekao da je poslan dunjaluku da ljude pouči ljubaznosti.

Jedand io iz knjige:

„Izgubio je toliko voljenih ljudi – ashabe, suprugu Hatidžu, tri kćerke i tri sina. Život mu je bio protkan suzama, ali je ostao nježan u srcu, a čvrst u svojoj misiji. Ta hernija nježnosti i čvrstoće je zadovoljavala Najbližeg.”

O jednakosti ljudi:

“Poslanik se prisjetio suštinske tačke u poruci Jedinog: apsolutne jednakosti ljudskih bića pred Bogom, bez obzira na rasu, društvenu klasu ili spol, jer je jedina stvar koja ih razlikuje ono što čine sa sobom, sa svojom inteligencijom, svojim kvalitetima i, ponajviše, sa svojim srcem. Nebitno odakle dolaze, da li su Arapi ili ne, nebitno koje su boje, crne, bijele ili neke druge, nebitno kakvog su društvenog statusa, bogati ili siromašni, nebitno da li su muškarci ili žene, ljudska bića se izdvajaju pažnjom koju posvećuju svom srcu, svom duhovnom odgoju, kontroli svog ega, razvoju vjere, dostojanstvu, dobroti, plemenitosti duše, i, u skladu s tim, vezama s drugim ljudskim bićima u ime svojih principa.”

I još jedan prelijep dio iz knjige:

“Muhammed, a. s., bio je u stanju izraziti ljubav i širiti je oko sebe. Njegove supruge su uživale u njegovom prisustvu, nježnosti i osjećajnostI, a ashabi su ga voljeli jako, duboko i plemenito. Davao je i nudio svoje prisustvo, svoj osmijeh, sebe. Čak i kad bi mu se rob obratio ili želio s njim otići na drugi kraj grada, on je išao, slušao, volio. Pripadajući Bogu, nije bio ničiji posjed, svoju ljubav jednostavno je nudio svima. Kad bi nekome pružio ruku, nikada je ne bi prvi povlačio nazad. Znao je šta svjetlost i mir mogu pokrenuti u srcu nekoga kome se uputi blaga riječ, ko se zovne lijepim imenom, ko se utješi. Oslobođen sebičnosti, nikoga nije zapostavljao. Njegovo prisustvo bilo je utočište, on je bio Poslanik.”

“Svaki dan je molio Gospodara da mu oprosti pogreške I previde.” Najbolji čovjek!A mi? Gdje smo mi tu? Molimo li za oprost, kajemo li se dovoljno? “Sakrivao je tuđe greške od drugih.” Trudimo li se I mi da činimo isto?

Suština ove knjige svodi se na njenu posljednju rečenicu:

“Voljeti i učiti da se voli: Bog, Poslanik, stvorenja, čovječanstvo.”