Ne dopuštam ovoj suzi,
Što uporno prijeti da izleti,
Ispod kapka sklopljenog,
Zbog ovog srca iskušanog…
Da pronađe svoj put ka spoljašnjem svijetu,
I učini me lahko ranjivom,
Na poraze neotpornom,
Sa dušom mojom prevrtljivom.

Ne, to ne plačem ja,
To se samo ova moja duša, zaboravljajući,
Od ove realnosti neprestano bježeći,
Nakratko izgubila,
Na neka bolja mjesta.

Ova suza što se iz oka omakla,
I zamalo niz lice što nije potekla,
Neka ostane tu, na svome mjestu,
Dok ovaj tren ne prođe,
Dok sve na svoje ne dođe,
Neka presahne, sakrivena od pogleda.

Osmijehom ću da je potisnem,
U predjele duboko skrivene,
Sve dok sama ne ostanem,
I dovom je otarem…
Sa zahvalnošću Njemu ću da je potaknem,
Da izliječi moju dušu, od ovog svijeta ukaljanu,
I nauči je da se ponovo ne spotakne,
O lakomislenost insansku.

“Zaista, s mukom je i last!” – Kur’an