Tvoja prisutnost mi je uvijek bila radost,
Nikada teret, nikad slabost,
Želja za nečim više ponekad potakne,
Moja duša da ljubavlju tvoju dotakne.

Jedna riječ kao hiljadu ljepota nosi,
Ostavlja trag i nadu u srce donosi,
Dok snovima pokušava da tvoj lik uobliči,
Sjećanje na tebe da u riječi pretoči.

Stih ovaj svjedoči da još uvijek mislim,
Da na tebe često, eto, pomislim,
Hoće me ova sjeta u dane proljeća,
Tjera moju dušu da se tebe sjeća.

Kao proljetni povjetarac – lagano dođeš i odeš,
Ostavljajući ljepotu dugo nakon što prođeš,
Rijetki cvijete što se zamirisati usudi,
U ovom srcu sjeme svoje posadi.

Taj trag, uvijek živ, uvijek prisutan,
A nikad ne prestaje, nikad odsutan,
Nemam želju da ga izgubim, da zaboravim,
Znam da bih, opet, pronašla snagu da ga oporavim.