Umra 2018

Na krilu leži knjiga. U knjizi jedan papir sa posvetom. Čitam riječi na čije značenje me preplavi isti onaj osjećaj, suze se ponovo pojave u očima. I ne mogu prestati zahvaljivati.

Čitam iznova, pa opet ispočetka. Na mjestu gdje piše „Umra 2018“, su slova već počela da blijede od dodira mojih prstiju. Posveta je na Brajevom pismu. I to su, za mene, učinili. Ti ljudi, za koje, možda, nikad nisam ništa učinila. Sve su to učinili za mene, u ime Jednoga, u ime Allaha.

A sve je počelo još prije više od dva mjeseca…

1. april. Nedjelja. Lijep, proljetni dan. Muž i ja ustajemo, pričamo o standardnim stvarima. Doručak, namirnice, šetnja, kafa. Usred te svakodnevnice, dobivamo neobičan poziv.

Pitaju nas jesmo li u mogućnosti otputovati daleko, na petnaestak dana, imamo li pasoše. Ja, znatiželjna, pitam kuda idemo, kako to odjednom. Kaže, ništa nije sigurno, neko će nas zvati. Govorim „dobro“, već sam uzbuđena. Čim je daleko, znači da je vjerovatno avionom. A ja volim avione.

Po prekidu poziva, uzbuđeno pričam mužu. Prepričavam poziv. I odjednom mi naumpadne umra. Kad se kaže daleko, petnaest dana, pa to mora biti to. Počinjem skakati od sreće. Počinjem se smijati i plakati istovremeno.

Cijeli dan pričamo o tome. Ne mogu prestati misliti na to koliko bih bila sretna kad bih obavila umru. A ko ne bi? Ipak, kada je uzbuđenje malo splasnulo, počinjemo razmišljati da je to možda bila prvoaprilska šala, jer je muž baš to jutro nas dvoje označio na jednom profilu gdje se dijeli umra na poklon.

Ali, ja ne želim da bude šala. Nada u meni je ogromna. Iščekujem poziv danima.

Poziv ne dobijam. Razočarana sam, jako. Ipak, zahvalna sam Allahu na onom osjećaju. Ako ništa, barem sam, na tren, osjetila ono uzbuđenje na samu pomisao o umri, barem sam to doživjela. Mnogi nisu.

Prolazi april. Ramazan počinje. Ona nada u meni još uvijek postoji, tamo negdje, u dubini moje duše. Podsjeća me da je u životu sve moguće.

Uz ramazan smo razdvojeni. Muž u jednom džematu na selu, ja malo kod njegovih roditelja, a potom odlazim svojima. Lijepo je. Posvećujem se ibadetu više nego obično. Dovim. Između ostalog, dovim i za umru, samo ako je to hajr za mene.

Vrijeme leti, ramazan prolazi. Tužna sam. Nedostajaće mi te blage noći, tiho šaputanje molbi Gospodaru, mojih pokušaja ponavljanja ajjeta iz Kur'ana. Preispitivanja same sebe. Iskrene dove Allahu, da budem bolja, prema sebi i prema drugima. Takve noći su samo u ramazanu.

Predbajramsko čišćenje. Kolači. Neka posebna radost jer ću provesti vrijeme sa porodicom. A dan prije bajrama i posebna hedijja. Kur'an Pen, od divnih osoba, mojih sestara. Tada još nisam znala šta me čeka.

Predivan dan. Petak. Dok sjedimo kod mojih roditelja, nekako dolazi tema o željama. Pita mene moja mama koja je meni najveća želja. Govorim da je to hadždž. Pita babo u šali je li mali ili veliki. Mama upućuje dovu da mi se to ostvari do iduće sedmice. Sa osmijehom govorim „amin“, u srcu sigurna da se majčine dove primaju.

I tada se opet sjetim onog 1. aprila i onog nezaboravnog osjećaja. I ona nada, još uvijek je tu, ali ne spominjem ništa. Uslijed planiranja sutrašnje večeri, zaboravljam na to.

16. juni. Subota, drugi dan bajrama. Dolaze nam gosti. Cijela porodica moga muža. Poslije će mi tek biti čudno što svi baš nama dolaze, ali u tom trenutku ne razmišljam puno o tome. Tako je to Gospodar uredio. Da ne ispitujem i razmišljam previše, kao obično.

Sve je spremno. Svi skupa dolaze. Nekako svi stanemo. Sjednem na pod, govoreći im kako mi je drago što su svi tu. I zaista sam bila tako ispunjena i sretna. Vjerovatno su, zbog onoga što su znali, svoju radost prenijeli i na mene.

Svekar izlazi napolje da pronađe izgubljeni mobitel. Po povratku, čujem jedno kratko zvono a potom se otvaraju vrata. Ja naglo ustajem.

Neki ljudi ulaze, nazivaju selam. Ne poznajem ih. Potom ulazi i svekar sa kamerom. Znam da je kamera jer vidim svjetlo. Jedna žena govori da su čuli da sam naučila suru Er-Rahman i da su mi donijeli knjigu na poklon. U bilo kojem drugom trenutku bi mi bilo čudno što se sve to snima, ali tada sam to tako jednostavno sve prihvatila. O Gospodaru, Hvaljen i Slavljen neka Si!

I tada čitam, ovu istu poruku, ispisanu na Brajevom pismu. I kada dolazim do riječi „umra“, zastajem. Vrištim. Plačem. Ne mogu da dođem sebi. Osjećaj neopisiv.

Uspijevam nekako pročitati do kraja naglas. Malo se priberem. Potom govore da ja ne mogu sama, da nekako trebamo skupiti novac i za muža da ide. U srcu osjećam da će Allah i za ovo rješenje dati. Tako i biva. Govore da se novac i za njega skupio. Elhamdulillah, elhamdulillah!

Pitaju nas kako se osjećamo. Ja sam izgubljena. Toliki ljudi su radili na ovome u tajnosti, toliko su spremni obradovati drugoga. Ništa drugo osim Dženneta im poželjeti ne mogu.

Poslije pričaju kako je za muža trebalo još 800 KM, a tada se javio jedan čovjek koji je uplatio taj iznos. I to se desilo zadnji dan ramazana. Subhanallah! Kad se nešto radi u ime Allaha, to se sve tako lijepo posloži. A ja nikada ljepši poklon nisam dobila.

Danima evo razmišljam kako ja ovo nisam zaslužila, kako sigurno ima osoba koje ovo više zaslužuju od mene. Pitam se, zašto baš ja. Pokušavam shvatiti, ali ne mogu.

Ali, možda tako treba da bude. Allahovi razlozi su nama, ljudima, često nedokučivi. Mudar li je On.

Ni ne pokušavam više da razumijem. On radi onako kako hoće i šta hoće. On uzima, ali i mnogo daje. On je Er-Rahman. On je Milostivi.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *