Arhive oznaka: umra

Izdvojeno

Odlazak na umru (4. dio)

2 0 komentara

Drugi dan u Medini. Drugi sabah. Već sam tada osjećala da sam tamo mnogo duže. Toliki bereket u svemu, a posebno u vremenu, je Gospodar dao, subhanallah. Nismo proveli dugo ni u Medini ni u Meki, a toliko mnogo smo uspjeli obaviti i uraditi. Osjećam kao da sam tamo bila mjesecima, a ne nekoliko dana.
Mislim da je baš na tom sabah namazu imam učio suru El-E'ala. Svevišnji. Jedno od najljepših imena Gospodara. Ime koje izgovaramo na sedždi, potvrdžujući da nema ničega iznad Allaha. Plakala sam kao dijete. Voljela bih da znam koji je to imam bio. Tako je prelijepo učio. Tada sam sebi obećala da, čim dođem kući, ću tu suru naučiti. Čitam i prijevod. Tolike pouke u tako kratkoj suri, Allahu ekber. Riječi i pouke iz ove sure su mnogo prije objavljene, Ibrahimu i Musau, kao što se u njoj i navodi. Pouka za one koji se pokaju i počnu obavljati namaz. To jutro sam Gospodara najviše molila da ustrajem na obavljanju namaza i učenju Kur'ana. Da ne propuštam sabah. Da mi to bude najbitnije što ću raditi u životu. Amin ja Rabbi, amin!
Odmah po povratku sa sabah namaza, nakon što smo doručkovali, smo se okupili u holu hotela i krenuli u daljni obilazak. Autobusom smo se odvezli na nekoliko mjesta. Prvo smo otišli posjetiti Mesdžidul-Kibletejn ili džamiju sa dvije kible, gdje smo klanjali dva rekata. U autobusu nam je vodič usput pričao o mjestima koje obilazimo. Nakon toga smo posjetili Mesdžidul-Kubba, prvu džamiju poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Tu smo takođe klanjali dva rekata, a dva rekata u toj džamiji se računaju kao da je čovjek obavio umru. Pa, inšallah, da nam Gospodar ukabuli i upiše to djelo kao umru, amin.
Tu smo se napili i Zemzem vode. A prvi put sam se i njome umila. Umivala sam se njome, moleći Gospodara da mi podari da, sa ovo malo vida što imam, uspijem vidjeti Kabu, jednom kad do nje dođemo. Ništa drugo u tom trenutku nisam željala. Nisam dovila za vid. Ne zbog toga što nisam vjerovala da je to moguće, jer Gospodaru je sve moguće. Uvijek dovim za hajr. Pa, ako Allah hoće i ako je to hajr za mene, On ga može i vratiti. Elhamdulillah.
Brdo Uhud je bila sljedeća destinacija. Na videu kojeg ću postaviti ispod, a kojeg je napravio moj muž, moći ćete poslušati jedan dio predavanja kojeg nam je vodič održao na brdu Uhud. Hodili smo stopama kojima je naš Poslanik hodio. Obilazili mjesta gdje je on bio. Klanjali tamo gdje je on klanjao. Pa, kako da naša srca ne žude da se tamo vrate? Kako da ne želimo, još više nego prije, da ponovo na ta ista mjesta odemo? Toliko želja prije ovog putovanja sam imala. Sada je najveća želja ostala da ponovo zijaretim ta sveta mjesta, ta voljena mjesta, Meku i Medinu.
Nakon toga smo svratili do mjesta gdje se prodaju razne hurme. Prvi put sam tu okusila hurme Adžva, hurme koje je Poslanik zasadio. Sve smo to obavili i uspjeli stići na podne namaz. Subhanallah, toliki bereket u vremenu. Ostatak dana smo mogli obavljati stvari po našem izboru. Taj dan, nakon podne namaza, malo smo se odmorili u sobi, a nakon ikindije namaza smo otišli u novi obilazak, ovoga puta u šoping centar Taiba. Tu smo nešto pojeli, a potom obišli mali dio centra. Dok smo prolazili kraj restorana, neki ljudi su prepoznali da smo iz Bosne, i izgovarali imena nekih naših poznatih nogometaša. Baš mi je to bilo simpatično.
To veče sam se sa mojim dragim sestrama, Edinom i Aminom, dogovorila da odemo na noćni namaz, tako da smo, nakon jacije namaza, otišle u sobu da se odmaramo. Dakako, kod Edine smo popile bosansku kahvu. Prelijepo je bilo, kao kod kuće. Nova poznanstva su divna, pogotovo na takvom mjestu. Bila sam zahvalna Allahu što sam ih upoznala. I njih, kao i sve druge sestre. Bilo bi nemoguće obavljati sve sama, jer su žene i muškarci u džamiji odvojeni, naravno. Allahu je sve moguće.

„Postići će šta želi onaj koji se očisti i spomene ime Gospodara svoga pa molitvu obavi! Ali, vi više život na ovom svijetu volite, a onaj svijet je bolji i vječan je.” (El-E'ala, 14-17)

Video:

Islam, Izdvojeno

Odlazak na umru (3. dio)

Komentariši

Koliko često razmišljamo o smrti? O vremenu koje ćemo provesti u kaburu? Zvuči nam daleko, strašno. Ne možemo pojmiti da će se i to nama jednoga dana desiti, mada znamo da hoće. Naš mozak je takav da ne može potpuno razumjeti i shvatiti stvari koje su van ovozemaljskog, nedokučive su. Nismo ni svjesni koliko smo blizu svega toga.
U Meki i Medini sam često razmišljala o smrti. Dženaza se klanja poslije svakog namaza. I muškarci i žene tamo klanjaju dženazu. Bila sam zbunjena u početku jer mi je to bilo prvi put, ali poslije nisam propuštala niti jednu. Te dženaze su mi bile podsjetnik na smrt. Sada, kad sam se vratila, još više razmišljam o toj neizbježnoj stvari koja nas sviju čeka. Možda to ne znači da ćemo se bolje za nju pripremiti, ali sama pomisao na nju nas opominje. Da će sve ovo proći. Da će sve što imamo nestati. Da ćemo se u prah pretvoriti. Da, jedino što ostaje, su naše duše.
Taj prvi dan u Medini smo, nakon podne namaza, hodale polahko. Istraživale novu okolinu i nove mirise. Otkrivali nove stvari, nove ljude, upijali sve što nas okružuje. Moja Edina, sa kojom sam tada bila, pričala mi je zanimljive stvari koje su se njenom oku činile čudne, ali su uskoro postale svakodnevnica. Ljudi koji, tek tako, leže u nekom ćošku vani. Mnogobrojna djeca. Ti brzi i okretni čistači, koji taj ogromni prostor besprjekorno održavaju.
Vodič nam je prije podne namaza pričao o džamiji, njenoj izgradnji i prostoru koji zauzima. I o revdi, naravno. Revda je onaj dio džamije kojeg je Poslanik izgradio i gdje se nalazi njegov mezar. U tom dijelu džamije, u revdi, kaže vodič, dova se ne odbija. Kao i svima, i meni je bila velika želja da uđem u revdu i klanjam dva rekata, dovim Gospodaru za ono za čim mi duša žudi.
Nakon ikindije namaza, muž i ja pijemo kafu u holu hotela, a pri tom upoznajemo još neke ljude iz Bosne. Svi su jako ljubazni, a od tada se naš krug ljudi sa kojima se družimo širi. Žao mi je, taj prvi dan, ijednu minutu otići u sobu i leći. To čuvam za poslije. U tom trenutku sam samo željela obavljati namaz, istraživati taj dio oko džamije, upoznavati ljude. A povrh svega, veličati Gospodara, zahvaljivati Mu se, doviti. Tako je i bilo.
Taj dan smo uspjeli obići mali dio pijace koja se pruža od našeg hotela pa sve do harema Poslanikove džamije. Poslije jacije, u potrazi za jelom, muž i ja šetamo sami. Mislim da mi je to bila prva prava hrana koju ću pojesti, a ni tada se nisam osjećala dobro kad sam jela. Prvih nekoliko dana mi zaista ništa nije sjedalo dobro na želudac osim Zemzem vode, tako da sam je stalno pila. Elhamdulillah na toj blagodati.
Svima koji planiraju inšallah ići na umru ili hadž, savjetujem da nose manji ruksak sa sobom, da mogu staviti svoju obuću u njega i ponijeti flašicu za Zemzem vodu. Ja sam uvijek nosila nekoliko. Uvijek bih se napila vode dok smo u džamiji, a onda i nasula u flašice da imamo u sobi. Taj dan smo kupili i kuhalo. Poželjela sam bosansku kahvu. Po prvi put je i kahva bila sa zemzem vodom, kao i sve ostalo. Elhamdulillah. Međutim, pogrešna mi je strategija bila popiti kahvu naveče. Još mi je teže bilo zaspati. No, nisam se previše bunila.
Tu noć sam upoznala i jednu sestru koja živi sa mužem i dječicom u Medini. Trenutno tamo studiraju. Bilo je prelijepo upoznati nekog svog u toj dalekoj zemlji. Kaže, kada završe studij, vratiće se u Bosnu. I, iako su joj ovamo svi njeni, žao joj se vratiti. Žao joj je napustiti taj voljeni grad, grad koji posebno miriše, grad u kojem je naš voljeni poslanik Muhammed, s.a.v.s. Toliko mi nedostaje.

Islam, Izdvojeno

Odlazak na umru (1. dio)

2 0 komentara

Sjedoh da pišem o svemu, ne znajući hoću li pronaći način kako. Suze teku na sjećanja, koja, sa svakim danom, bivaju sve intenzivnija. Nadolaze neprestano i preplavljuju me emocijama koje se opisati ne mogu. Tijelo je od puta iscrpljeno. A duša… ona bi od ljepote da poleti, da uzleti Gospodaru svome, dok se ponovo nije uprljala, ovim dunjalukom.
Kakve su to lijepe pripreme za umru bile. Moja familija, moje prijateljice, ti lijepi gosti. Dočekivani su sa radošću. Dolazili da nas isprate, sa dovama Allahu da nam olakša taj daleki i predivni put. Do u detalje sam se raspitivala kako, šta, bojala se kako ću, obzirom da ne vidim, obavljati sve potrebno. Dovila Gospodaru da mi pomogne, znajući da hoće. On mi je pomagao cijeli život, pa kako da me zaboravi, a sebi me u goste pozvao. Subhanallah!
Koferi spremni. Od radosti jedva na par sati usnijem. Autobus iz Zenice do Sarajeva. Dok se vozimo, vodič uči dovu i tekbire. Već smo tada kao porodica. Ka istim mjestima idemo, sa istim ciljem. Da Ga obožavamo, da Ga za oprost molimo, za Njegov Džennet prostrani.
Dočekah i ja da ponovo u avion uđem. Uzleti on, a i moja duša od radosti poleti. Lice okupano suzama i osmijehom. Istanbul nas sa radošću dočekuje. Čak uspijevamo otići na čaj, obzirom da imamo vremena do idućeg leta, leta za Medinu. Upoznajemo dosta divnih ljudi. Sa jednim parom se najviše družimo. I njih nagovaramo da sa nama malo hodaju po Istanbulu. I mada ne uspijevamo daleko otići, ipak nam je lijepo.
Let za Medinu počinje dovom i tekbirima. Divan li je osjećaj čuti to u avionu. Pokušavam zaspati, ali ne mogu, stoga uzimam mobitel i bilježim svoje osjećaje. Do mene i muža sjedi jedan čovjek iz Bosne. Priča nam o svom boravku i studiju u Medini. Dosta toga saznajemo od njega. Kaže, iako je toliko vremena proveo tamo, opet mu je isti osjećaj u prsima. Kao da prvi put ide. Elhamdulillah.
Nakon leta i svih procedura, ulazimo u autobus koji će nas odvesti do hotela. Po ulasku u sobu, osjećam jaku iscrpljenost. Već je prilično kasno i imamo još malo vremena do sabah namaza. Imamo taman toliko vremena da se malo osvježimo, a zatim svi skupa se nalazimo u holu hotela i polazimo ka Poslanikovoj, s.a.v.s., džamiji.