Odlazak na umru (3. dio)

2

Koliko često razmišljamo o smrti? O vremenu koje ćemo provesti u kaburu? Zvuči nam daleko, strašno. Ne možemo pojmiti da će se i to nama jednoga dana desiti, mada znamo da hoće. Naš mozak je takav da ne može potpuno razumjeti i shvatiti stvari koje su van ovozemaljskog, nedokučive su. Nismo ni svjesni koliko smo blizu svega toga.
U Meki i Medini sam često razmišljala o smrti. Dženaza se klanja poslije svakog namaza. I muškarci i žene tamo klanjaju dženazu. Bila sam zbunjena u početku jer mi je to bilo prvi put, ali poslije nisam propuštala niti jednu. Te dženaze su mi bile podsjetnik na smrt. Sada, kad sam se vratila, još više razmišljam o toj neizbježnoj stvari koja nas sviju čeka. Možda to ne znači da ćemo se bolje za nju pripremiti, ali sama pomisao na nju nas opominje. Da će sve ovo proći. Da će sve što imamo nestati. Da ćemo se u prah pretvoriti. Da, jedino što ostaje, su naše duše.
Taj prvi dan u Medini smo, nakon podne namaza, hodale polahko. Istraživale novu okolinu i nove mirise. Otkrivali nove stvari, nove ljude, upijali sve što nas okružuje. Moja Edina, sa kojom sam tada bila, pričala mi je zanimljive stvari koje su se njenom oku činile čudne, ali su uskoro postale svakodnevnica. Ljudi koji, tek tako, leže u nekom ćošku vani. Mnogobrojna djeca. Ti brzi i okretni čistači, koji taj ogromni prostor besprjekorno održavaju.
Vodič nam je prije podne namaza pričao o džamiji, njenoj izgradnji i prostoru koji zauzima. I o revdi, naravno. Revda je onaj dio džamije kojeg je Poslanik izgradio i gdje se nalazi njegov mezar. U tom dijelu džamije, u revdi, kaže vodič, dova se ne odbija. Kao i svima, i meni je bila velika želja da uđem u revdu i klanjam dva rekata, dovim Gospodaru za ono za čim mi duša žudi.
Nakon ikindije namaza, muž i ja pijemo kafu u holu hotela, a pri tom upoznajemo još neke ljude iz Bosne. Svi su jako ljubazni, a od tada se naš krug ljudi sa kojima se družimo širi. Žao mi je, taj prvi dan, ijednu minutu otići u sobu i leći. To čuvam za poslije. U tom trenutku sam samo željela obavljati namaz, istraživati taj dio oko džamije, upoznavati ljude. A povrh svega, veličati Gospodara, zahvaljivati Mu se, doviti. Tako je i bilo.
Taj dan smo uspjeli obići mali dio pijace koja se pruža od našeg hotela pa sve do harema Poslanikove džamije. Poslije jacije, u potrazi za jelom, muž i ja šetamo sami. Mislim da mi je to bila prva prava hrana koju ću pojesti, a ni tada se nisam osjećala dobro kad sam jela. Prvih nekoliko dana mi zaista ništa nije sjedalo dobro na želudac osim Zemzem vode, tako da sam je stalno pila. Elhamdulillah na toj blagodati.
Svima koji planiraju inšallah ići na umru ili hadž, savjetujem da nose manji ruksak sa sobom, da mogu staviti svoju obuću u njega i ponijeti flašicu za Zemzem vodu. Ja sam uvijek nosila nekoliko. Uvijek bih se napila vode dok smo u džamiji, a onda i nasula u flašice da imamo u sobi. Taj dan smo kupili i kuhalo. Poželjela sam bosansku kahvu. Po prvi put je i kahva bila sa zemzem vodom, kao i sve ostalo. Elhamdulillah. Međutim, pogrešna mi je strategija bila popiti kahvu naveče. Još mi je teže bilo zaspati. No, nisam se previše bunila.
Tu noć sam upoznala i jednu sestru koja živi sa mužem i dječicom u Medini. Trenutno tamo studiraju. Bilo je prelijepo upoznati nekog svog u toj dalekoj zemlji. Kaže, kada završe studij, vratiće se u Bosnu. I, iako su joj ovamo svi njeni, žao joj se vratiti. Žao joj je napustiti taj voljeni grad, grad koji posebno miriše, grad u kojem je naš voljeni poslanik Muhammed, s.a.v.s. Toliko mi nedostaje.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *