Poslije obavljenog namaza u stanu sjedim i razmišljam o tom prvom namazu u Poslanikovoj džamiji. Kad god ga se sjetim, suze poteku, baš kao i tada. Pitam se kako da vam opišem taj osjećaj, jer znam, koliko god o tome pričala ili pisala, ne mogu ga dočarati. Koliko god me vi pokušali razumjeti, nećete moći u potpunosti, sve dok to isto ne doživite. Zato molim milostivog Gospodara da svi vi odete tamo i osjetite tu ljepotu, tu slast, gotovo pa nadzemaljsku smirenost u prsima.
Sabah namaz. Pronalazimo mjesto vani. Sve je čisto i mirisno. Tepisi svugdje postavljeni. Džamija puna. Harem isto tako. Smjestile smo se, jedna kraj druge, željno iščekujući ezan, taj divni poziv da stanemo pred Gospodara svih svjetova, da mu se još jednom obratimo riječima, moleći Ga za sve ono za čim nam duša žudi.
Već sa prvim riječima mujezina, širi se taj predivni osjećaj. Suze bez prestanka počinju da liju. Srcem se zahvaljujem, jer se usne pomjeriti ne mogu. Klanjam polahko sunete, misleći o svim blagodatima koje mi je Allah dao, znajući da veće blagodati od toga što tu stojim nema. Pokušavam se sjetiti dova za sebe, za svoje voljene, ali u tom trenutku ne mogu. Uspijevam samo veličati voljenoga Gospodara, osjećati, više nego ikad prije, silnu ljubav prema Milostivom, Uzvišenom.
Ponovni glas mujezina koji uči ikamet me probudi iz blaženstva zikra. U duši se još veća ljepota širi. Glas imama, prelijep i melodičan, otvara novu bujicu suza. Allaha mi, nikad se ljepše u životu nisam osjećala. Sva ona iskušenja prije ovog putovanja, kao da su odjednom zaboravljena, kao da ih nikada nije ni bilo. Ljepota me tolika obuzela da sam se zapitala, Allahu moj, je li ovako u Džennetu. Subhanallah! U tom trenutku, a to sam mnogima i pričala, mogla sam preseliti. Osjećala sam da mi je duša napokon slobodna, čista, ali ipak ispunjena neizmjernom ljepotom i smirenošću.
Mislim da sam tu satima mogla stajati i slušati imama kako uči Kur'an. Ipak, došlo je vrijeme da se krene i uhvati malo sna. U mome slučaju, san je nadolazio teško. Pa ipak, iako sam malo spavala, osjećala sam se odmorno. Možda zbog onog prvog gutljaja Zemzem vode. Kao da mi je snagu dala. Od tog prvog gutljaja, pa sve do kraja našeg ostanka, Zemzem voda mi je bila glavni izvor jela i pića. Najbolje sam se osjećala dok nju pijem. I dušu ovu, iscrpljenu dunjalukom, je nahranila.