Jedno predavanje kojem sam nedavno prisustvovala me baš podsjeti na to kakvi smo mi ljudi trenutno, a kakvi bi zapravo trebali biti da bi osjetili istinsku slast i ljepotu u duši. Tako, moradoh ovo zapisati. Možda će nekome poslužiti, a ja ću, ponekad, kad zaboravim, imati ovo da pročitam i ne dozvolim sebi da previše posjedujem išta na ovom prolaznom svijetu.

Jedan aspekat dobročinstva jeste i davanje. Koliko god da te usrećuje da primaš, još više bi trebalo da osjetiš zadovoljstvo kad daješ. Međutim, obično kod većine nas to nije slučaj. Zašto nismo sretni i ispunjeni kada poklanjamo? Zašto ne osjetimo tu slast kada odvajamo stvari za nekoga kome je potrebno? Zašto se toliko vežemo za ovodunjalučke stvari kada će jednom nestati?

Kada dajemo, trebali bismo dati ono što i sami volimo. Tvoja omiljena stvar će ionako nekada ostarjeti. Nećeš je zasigurno ponijeti sa sobom. Usrećila bi onoga kome je daješ, a tebe bi ispunila nečim čime nijedna ovodunjalučka stvar ne bi mogla. No, mi nismo takvi. Obično dajemo nešto što nam više ne treba. Istinska dobrota leži u tome da ti je lahko da se odvojiš od prolaznih stvari. Čuvaj ono vrijedno u sebi, poput ljubaznosti, dobrote, osmijeha. Ne daj nikome da ti to uzme. Sve ostalo će ionako proći. Zašto se zamarati sa time?

Kada dopustimo sebi da se toliko vežemo za nešto što imamo, dopuštamo toj stvari da posjeduje nas. I baš ovo nas čini nesretnima. Ta naša prevelika povezanost sa ovim svijetom. Možda bismo bili sretniji kada bismo čuvali bogatstva u sebi a ne oko sebe. Možda bismo bili sretniji kada bismo pokušali činiti ljude oko nas sretnijima, obraćajući pažnju na one koji nemaju, pružajući pomoć onima koji je trebaju. Možda bi naša sreća tek tada dobila smisao.

Nisam ja neko važan da bi se čitale ove riječi, no možda dopru do onih iskrenih duša koje svojom ljubavlju čine da ovaj svijet bude ljepše mjesto. Nisam ni toliko vična da iskažem sve ono što bih htjela na pravi način. Ali se brinem oko ovog našeg svijeta. Željela bih da razmišljamo o našim postupcima (ili nepostupcima, ako smijem reći). Činiti ništa, biti pasivan u ovom svijetu koji nas treba, koji treba dobrotu i dobre ljude, je zaista način da ga pogoršamo.

Stoga, vi, u kojima se krije dobrota, budite u stanju davati iskreno. Pružite jedan iskren osmijeh danas, jer će žednu dušu napojiti. Lijepim riječima usrećite druge. Ako ste u stanju, dajite iz srca stvari koje volite onima koje volite. Zatvorite oči, udahnite svjež miris što proljeće nosi, pokušajte nabrojati sve blagodati. Prigrlite svaki momenat dat od Boga da ga iskoristite na najbolji mogući način. Jer, prolaze i ne vraćaju se, ovi važni trenuci koji nam privremeno stoje na raspolaganju. Na nama je kako ćemo ih iskoristiti.