Category Archives: Poezija

Bojim se

Bojim se,
Da me smrt ne dočeka prije nego što budem spremna.
A hoću li, Bože, ikada biti dovoljno spremna,
Dovoljno dobra,
Jaka,
Voljna,
Otići?

U trenu određenom,
Času propisanom
Hoću li moći usta otvoriti,
Da izgovorim,
Istinu koju čitav život ponavljam,
Uz veliku potrebu da je i osjećam,
Srcem cijelim,
I suzom iskrenom da te riječi propratim?

Ne daj, Bože, da zalutam toliko daleko da se ne mognem vratiti,
Sačuvaj me od svih potreba koje zadovoljavaju na tren samo,
Daj da osjetim vječnu slast što vjerujem,
Daj da sve što činim u Tvoje ime je,
Voljeni,
Dušom cijelom.

Muhammed

Ja osmijeh da pružim ne mogu
Kao ti,
O Muhammed.

Da mirna budem i da šutim, ne znam,
Poput tebe,
O Poslaniče.

S ljubavlju i smirenošću da gledam, ne umijem,
Kao što si ti,
O naš Resule.

Da se strpim i da čekam se ne usuđujem,
A ti jesi,
Voljeni Muhammede.

Tako bih voljela da mi kažeš,
Kako da sve to postignem,
Da si tu, Ya Resulallah.

Ja sama ponekad ne razumijem,
Pokaži mi kako da uspijem,
Ljubavlju me pouči.

Sa zahvalnošću tvoje riječi čitam,
Kada tebe ne mogu da pitam,
I znam da ćeš mi pomoći.

Sa nadom riječi tvoje slijedim,
Pokušavam tvoju ljubav da dijelim,
Sa drugima.

Shvaćam da, iako nisi tu sa nama,
Mi te volimo i slijedimo,
Jer si bio poseban.

Tvoj osmijeh mi blista pred očima,
Iako ga nikad nisam vidjela,
Jer si ga iskreno dijelio.

Tvoja ljubav je dovoljna

Tvoja ljubav, čista i lijepa,
Meni je dovoljna,
Da opstanem,
Sa svime da se suočim,
Da nastavim.

Tvoja ljubav, iskrena i nježna,
Meni je razlog za osmijeh
I suze da izmami umije,
Zbog ljepote svoje.

Tvoja ljubav, blaga i nesebična,
Daje mi snage za novi dan,
Da se nadam me poučila,
Pokaza mi kako da volim.

Tvoja ljubav, topla i velikodušna,
U svojoj ljepoti me obuzela,
Boljom osobom me učinila,
Vjerom me opskrbi.

Tvoja ljubav, velika i bezuslovna,
Ponekad me i bez riječi ostavi,
U veličini svojoj,
Uvijek osmijeh izmami.

I ne treba mi više od toga,
Šta da tražim pored aška tvoga,
Gdje drugo da idem pored blaga velikoga?

Ljubavlju svojom griješ srce moje,
I svačije,
A znam da je nikada nestati neće,
Ne smije,
Ovaj život bi pust ostao bez nje,
I tebe.

I poraz je pobjeda

Osmijehom liječim uznemirenost nakon poraza,
Znam, i poraz je za mene pobjeda,
Jer sam pokušala.

Odustati neću, predati se ne želim,
od Njega je, pa zar da ne prihvatim?
Milost je to beskrajna.

Zar da suze krijem kad sam samo čovjek,
A ne sramim se sreću i osmijeh da pokažem,
A tako često mislim da sam jaka.

O, Bože, daj da svaki trud moj bude nagrađen od Tebe,
Jer Ti vidiš ono što drugi tako lahko zanemare,
A nagrada Tvoja je dovoljna.

I neka niko ne shvati moje suze kao znak slabosti,
Zaista, moraš biti jak da ih se usudiš pustiti,
Ponekad i pred drugima.

I neka moj osmijeh pokaže svijetu da i nakon svega,
Imam snage da želim i volim, i da sam ponosna,
Što sam baš ovakva kakva jesam.

Sve ove slabosti moje se ne mogu usporediti sa snagom,
Koju moja duša posjeduje čineći me jakom,
Otpornom na poraze.

Da mogu

Tako sam slaba
O, Gospodaru moj
Treba mi zaštita Tvoja

Srce se snuždilo
U očaju mom
Ne postoji nevolja gora

Stidim se sebe i svijeta
Stidim se mog ummeta
I ljudi, koji su sve osim toga

Riječi im teku kao med
Dok sjede i ne pomiču se
A život ne prestaje

Vrijeme se kreće
Dok oni zaboravljaju
Eto, tuge nema veće!

A ja bih… ja bih mnogo toga
Samo da mogu
I sve bih u ime jedinog Boga

I tješila i pomogla
I ruku pružila
I mrava spasila

Al’ ovaj svijet je stao
Ne ide gdje bi trebao
A vremena je malo…

Ove oči

Iza ovih mojih očnih kapaka
Postoji svijet pun boja
Neviđen

Kad ih zatvorim
Pojavi se
Nepozvan

A kad ih otvorim
Skoro pa mrak
Meni dovoljan

Držim ih čvrsto zatvorene
Da me podsjete na sve što imam
A da zaboravim na sve što nemam

Ta svjetlost lijepa li je
Data je samo voljenima
Dar od Gospodara Svevišnjega

Otvorene, ne znaju ništa
Zatvorene, spoznaju sve
I Gospodaru su zahvalne

Moje oči koje ne vide
A vide, na svoj način
Meni su posebne