Nek niko ne prekine
Pjesmu ptica
Što odzvanja
Prostranstvima.
Ni ove snove,
Nek’ traju
Dok ih sve
Ne odsanjam.
Ne brini,
Proći će,
I to će se jednom
Sjećanje zvati.
Novi san
Doći će
Da ti opet
Nadu vrati.
A život…
Nastavlja se,
I za onu pticu,
Pa i mene.
Kad tuga svoj
Vrhunac dostigne,
Neki će snovi
Da se ostvare.
Allah, dželle šanuhu, je poslije svake teškoće, tuge, iskušenja, obećao olakšanje. Zato, ne gubite nadu u Njegovu milost. Njemu vjerujte i u Njega se uzdajte. Boljeg oslonca od Njega nema. <3
Odluke. Sve one usputne, ponekad neprimjetne. One velike, teške, opasne. Sve one oblikuju našu budućnost, naš život, a i nas same, pa i sve one nama bližnje, drage, voljene.
Baš jedna velika odluka, odluka koja mijenja živote, je donešena jednog sniježnog dana. Dr. David Henry je taj koji je donosi, ne bivajući svjestan u tom trenutku kakve će ona posljedice izazvati na njega, njegovu suprugu Noah, njegovog tek rođenog sina Paula, a i za još ponekog.
1964. je godina. Dr. Henry je prisiljen da porodi svoju vlastitu ženu uslijed nekih okolnosti. Prvo dijete, Paul, se čini sasvim u redu, dok djevojčica, njegova bliznakinja, Phoebe, pokazuje sve znake Downovog sindroma. Iskušan teškom prošlošću, Dr. Henry zamoli medicinsku sestru, Caroline, da djevojčicu odnese u instituciju za bolesnu djecu, misleći da će tako svoju suprugu poštedjeti bespotrebnog bola. Caroline nije u stanju ostaviti tek rođenu bebu na jednom takvom mjestu, tako se odlučuje odseliti u drugi grad i podizati je sama.
David svojoj supruzi govori da je djevojčica umrla na porodu, a već tada zna da je u svoju porodicu unio jednu ogromnu prazninu. Noah je sretna što je dobila dijete, ali je u isto vrijeme savladana tugom zbog gubitka djevojčice. Za Davida se udala brzo, zaljubljena i očarana svom njegovom pažnjom. Voljela ga je, a znala je da i on voli nju. Međutim, on je za nju uvijek bio zagonetka. Znala je da je imao tešku prošlost, ali nikada o njoj nije govorio. Bio je pun tajni u kojima ona nije učestvovala, a sada joj se činio još daljim.
Davidova sestra, June, je mlada umrla zbog bolesti. Živio je u siromaštvu. Htio je poštedjeti svoju suprugu te iste boli. Međutim, nama čitaocima je to teško razumjeti. Čini nam se okrutno. Baš zbog toga je ova knjiga toliko realna, životna. Svako od nas, u jednom trenutku svoga života, može donijeti takvu jednu razornu odluku.
Ovo sve ostavlja duboke posljedice na Davidu, a time i na njegovo dijete i suprugu. Svi se nekako pokušavaju pronaći u tom novom svijetu, izgubljeni su. Phoebe, voljena i pažena, odrasta sretna, zaljubljena u svijet, puna ljubavi za druge, puna radosti. Ove dvije porodice žive odvojeno, ali su spojene neprekidnom vezom koja mijenja sve. Bilo je lijepo, ponekad tužno, pratiti sve to. Bilo je lijepo učiti sa Phoebe i o njoj, o Downovom sindromu i šta sve donosi sa sobom.
Mogla bih pričati satima o ovoj knjizi, toliko toga sam naučila čitajući je. Pročitajte i vi i otkrijte sami šta njene stranice donose!
Pravo je otkriće bila ova knjiga. Još je ljepše jer ima nastavke, a drugi sam već počela čitati. Po meni, Genijalna prijateljica je ona vrsta knjige koja, sa svojim opisima, rečenicama, radnjom, definitivno zaslužuje sve nagrade, a posebno se ističe sličnost sa romanima koje dobiju Nobelovu nagradu za književnost.
Naviknuti smo da, kada je riječ o nekoj ženi u književnosti, o njoj piše muškarac. Na um mi padaju knjige poput Pamukovog Muzeja nevinosti ili Llosinog romana Avanture nevaljale djevojčice, a obje su dobile već pomenutu Nobelovu nagradu. Primjeri ovakvih knjiga su mnogobrojni, a nekako nam je nedostajalo baš ovo što nam je spisateljica pod pseudonimom Elena Ferrante ponudila u svojoj napuljskoj tetralogiji. Razumije se, meni je ova knjiga mnogo bolja od već pomenutih, očarala me.
Prva knjiga ove tetralogije se zove Genijalna prijateljica, čiji su glavni likovi Elena i Lila, dvije najbolje prijateljice. Događaje u knjizi doznajemo od Elene, a ona, iako priča o sebi, više priča o Lili, svojoj genijalnoj prijateljici.
Lila jeste genijalna u svakom pogledu. Nekako za nju bih izdvojila riječ previše. Previše pametna, previše hrabra, previše lijepa za svoje dobro, odvažna, iskrena, zločesta, jaka. Elena je sve ovo; ona je pametna, lijepa, hrabra, ali u poređenju sa Lilom, ona pada u drugi plan, kao i svi i sve drugo što se nađe blizu nje.
Kao djevojčice žive u bijedi i nasilju. Naviknute su na sve i svašta, mada nisu mislile da je njihov život nešto posebno loš. Čovjek je u stanju naviknuti se na sve nakon nekog vremena. Tako i one, ne znajući za bolje se navikavaju na sudbinu koja im je dodijeljena.
Ali i sanjaju. Sanjaju da napišu knjigu, obogate se. Neprestano pokušavaju izaći iz okvira granica koje ih sputavaju. Nakon završetka prvih pet razreda, potrebno je položiti prijemni kako bi se nastavile školovati. No, Lilini roditelji nisu u mogućnosti joj pružiti to obrazovanje, dok Elenini roditelji napokon popuštaju te je upisuju dalje, uz prijetnju da mora dobro učiti i imati dobre ocjene.
Lila sa svojih jedanaest godina piše kratki roman, koji je Eleni predivan. Iako ne ide u školu, Lila sama uči latinski i grčki jezik, čita mnogobrojne knjige iz biblioteke, neprestano je ispred Elene koja se trudi da je nekako dostigne. Ponekad se čini da više uči radi Lile nego radi škole i profesora. Ne može da prihvati to da je Lila uvijek korak ispred nje.
Sve se mijenja kada Elena, po nagovoru svoje učiteljice, ode na ljetovanje. Tada je već u srednjoj školi. Već su obje odrasle, mijenjaju se, proljepšavaju. I u ovome je Lila prednjači. Ljepša je od bilo koga, privlači poglede najbogatijih mladića, ali ni sama toga nije svjesna.
Odjednom Lila više nije zainteresovana za ono što Elena uči u školi. Kao da se pomirila sa time da se mora prestati baviti sa učenjem i fokusirati na nešto drugo. Zaručuje se za bogatog trgovca delikatesama, Stefana, čime takođe pomaže i svojoj siromašnoj porodici.
Hoće li je taj korak koštati i gdje će je odvesti?
Među mnogobrojnim opisima Lile, mislim da sljedeća Elenina rečenica je najbolje prikazuje:
„Bila je takva, remetila je ravnotežu samo kako bi vidjela na koje ju još načine može povratiti.“
Djelić sebe sam pronašla u Eleni. Mislim da to svaka djevojka koja čita ovu knjigu može osjetiti. Biti djevojčica, djevojka, žena, sa sobom donosi mnoštvo komplikacija, snova, želja, težnji, nadanja. Ukratko, biti žena nije lako.
„Promatrala sam je s prozora, osjećala da se njezin nekadašnji oblik razbio i ponovno razmišljala o onom prelijepom ulomku iz pisma, o raspuknutom i izvijenom bakru. Bila je to slika koju sam tada već neprestano rabila, svakoga puta kad bih osjetila nekakav prijelom u njoj ili u sebi. Znala sam – možda se nadala – da nikakav oblik nikada neće moći obuzdati Lilu i da će prije ili poslije ponovno sve razbiti.“
Ponekad bih voljela da sam još uvijek djevojčica. Da zaplačem i da niko ne pomisli da je to čudno. Da kažu „nemoj plakati“ i „sve će biti u redu“. Da se ovaj svijet ne čini baš takav kakav jeste. Da već u idućoj sekundi zaboravim tu stvar koja me rastužila.
Da sam barem dijete…
Da nevino i bez straha posmatram svijet. Durim se zbog sitnica, a zbog drugih radujem. I smijem se iz srca, svima sa srcem. Igram se sa lutkama kao da su stvarne. Da me čuvaju i paze. Da se osjećam zaštićenom, uvijek, da znam da mi neko čuva leđa.
Ali nisam dijete…
Iako u srcu još uvijek osjećam radost zbog sitnica. Iako plačem zbog gluposti. Glasno se smijem na naoko male stvari. I, još uvijek, skačem kada sam sretna.
Nisam dijete…
Ali bih se i dalje rado igrala, samo da ne mislim na ono šta me sutra čeka…
Da ne razmišljam o brojkama, proračunima, papirima…
Da ne mislim o njima. O ljudima. Da ne mislim na taj način, meni nimalo mio i drag.
U oklopu odrasla čovjeka, suočena sa stvarnošću i svijetom, pretvaram se da sam dio svega toga. U srcu, pak, se skrila ljubav, zbog koje i osmijeh i suze dođu iznenada, zbog koje katkada poželim raširiti ruke i zagrliti svijet, toliko okrutan, ali u ovim očima, ipak, toliko lijep, posmatran sa nevinošću djeteta.
Ja jesam dijete…
Skriveno iza ovih nametnutih želja. Spremno da, iznova, otkriva svijet. Da otkriva ljude.
Niko drugi ne želim biti, niti trebam postati. Sve dok sam dijete.
Tebi, Gospodaru…
nisam potrebna,
sve dok sam dunjalukom ovim
obuzeta… očarana…
Ljepota Tvoja
utkana u svaki djelić
Tvoga stvaranja,
vidljiva je samo onima
čistih srca,
ali ipak toliko nesavršenih
da bi Tebe, Savršenog,
vidjeli…
Mi nismo ti,
koji Te gledaju,
uživaju u ljepoti Tvojoj,
samim tim što smo
dio dunjaluka…
Ah, daj, barem,
da, jednom kad odemo,
nam očistiš onaj crni dio srca
i dopustiš da,
bez polaganja računa,
Tebe sretnemo,
zauvijek gledamo
ljepotu koja dah oduzima.
Daj da Tebi ja,
tako sitna…
u mojim i tuđim očima,
budem dovoljno dobra
da me zauvijek oslobodiš.
Tebi, Gospodaru,
dok duša stihove ove tka,
znam da nisam potrebna,
ali svaki dah, svaki tren svjedoči
da slušaš
ovu dušu što
Te treba
više od ičega.
Jako mi se dopala ova knjiga o životu poslanika, Muhammeda, a.s. Kroz 15 poglavlja, jako jednostavno objašnjena, daje nam poruke iz Poslanikove svakodnevnice da bi nama bile pouke danas, u našoj svakodnevnici. Daje nam uvid u to kako se Poslanik ponašao prema ženama, djeci, siromasima, nemoćnima, generalno svim ljudima, kao i životinjama i prirodi oko sebe, baš zato kako bismo mi slijedili njegov primjer i učinili sebe, i sve oko sebe, boljim.
Par rečenica iz uvoda knjige:
„Poslanikov život je poziv ka duhovnosti koja ne izbjegava pitanja i koja nas uči – kroz različita događanja, iskušenja, poteškoće i naše traganje – da su pravi odgovori na egzistencijalna pitanja češće oni koje daje srce nego oni koje daje razum. Duboko i jednostavno: onaj ko ne može voljeti, ne može ni razumjeti.”
Svaki događaj, i dobri i loši, ga je samo činio još boljim čovjekom. Muhammed, a.s., nikada nije ponižavao druge, čak ni onda kada su to drugi činili njemu. Borio se za svoju vjeru kada je to bilo potrebno, bio je blag, ravnopravan, strpljiv. Najbolji čovjek koji je hodio ovim dunjalukom. Daj nam, Bože, da budemo sa njim na boljem mjestu od ovog. Amin. I uvijek, baš uvijek, je bio ljubazan. Negdje u knjizi se spominje kako je jednom rekao da je poslan dunjaluku da ljude pouči ljubaznosti.
Jedand io iz knjige:
„Izgubio je toliko voljenih ljudi – ashabe, suprugu Hatidžu, tri kćerke i tri sina. Život mu je bio protkan suzama, ali je ostao nježan u srcu, a čvrst u svojoj misiji. Ta hernija nježnosti i čvrstoće je zadovoljavala Najbližeg.”
O jednakosti ljudi:
“Poslanik se prisjetio suštinske tačke u poruci Jedinog: apsolutne jednakosti ljudskih bića pred Bogom, bez obzira na rasu, društvenu klasu ili spol, jer je jedina stvar koja ih razlikuje ono što čine sa sobom, sa svojom inteligencijom, svojim kvalitetima i, ponajviše, sa svojim srcem. Nebitno odakle dolaze, da li su Arapi ili ne, nebitno koje su boje, crne, bijele ili neke druge, nebitno kakvog su društvenog statusa, bogati ili siromašni, nebitno da li su muškarci ili žene, ljudska bića se izdvajaju pažnjom koju posvećuju svom srcu, svom duhovnom odgoju, kontroli svog ega, razvoju vjere, dostojanstvu, dobroti, plemenitosti duše, i, u skladu s tim, vezama s drugim ljudskim bićima u ime svojih principa.”
I još jedan prelijep dio iz knjige:
“Muhammed, a. s., bio je u stanju izraziti ljubav i širiti je oko sebe. Njegove supruge su uživale u njegovom prisustvu, nježnosti i osjećajnostI, a ashabi su ga voljeli jako, duboko i plemenito. Davao je i nudio svoje prisustvo, svoj osmijeh, sebe. Čak i kad bi mu se rob obratio ili želio s njim otići na drugi kraj grada, on je išao, slušao, volio. Pripadajući Bogu, nije bio ničiji posjed, svoju ljubav jednostavno je nudio svima. Kad bi nekome pružio ruku, nikada je ne bi prvi povlačio nazad. Znao je šta svjetlost i mir mogu pokrenuti u srcu nekoga kome se uputi blaga riječ, ko se zovne lijepim imenom, ko se utješi. Oslobođen sebičnosti, nikoga nije zapostavljao. Njegovo prisustvo bilo je utočište, on je bio Poslanik.”
“Svaki dan je molio Gospodara da mu oprosti pogreške I previde.” Najbolji čovjek!A mi? Gdje smo mi tu? Molimo li za oprost, kajemo li se dovoljno? “Sakrivao je tuđe greške od drugih.” Trudimo li se I mi da činimo isto?
Suština ove knjige svodi se na njenu posljednju rečenicu:
“Voljeti i učiti da se voli: Bog, Poslanik, stvorenja, čovječanstvo.”
I do not remember if I have ever been more satisfied in all my life than on the day of graduation. I have certainly been happier, perhaps even when remembering that moment than the moment itself, because I was not even aware how beautiful it was. Perhaps I am happier now, knowing I did everything I could, but I have never felt more beautiful. So beautiful that on the very thought of it, emotions come over me, and the lack of words do not allow me to formulate a description that would fit such a situation.
Saturday, the 17th of June, the month of Ramadan. I feel excited while I am getting ready for the day I have been waiting for so long. I feel peaceful inside because exams are over, although I know that I will miss it all immensely. I will miss daily lectures, learning from the professors I got to love like friends, daily conversations and tea with my roommates, visits to useful events. Now I know I was right. Every moment is deeply fixed in my mind, every one of them is kept like a precious blessing in the box of memories, in my heart.
I am ready. For the last time I check if everything is in its place. My roommates, parents, and sister are there, encouraging me to happily welcome that last step. My colleagues from the same department are also there to take me over and help. We will, together, receive our diploma, our path has been the same.
The moment we come out on the stage has been waited for impatiently. My heart is full for I know somebody will be watching me, even though I cannot see them. A colleague mentions that there is a lot of people. We smile. Everybody is there because of us. Moving slowly, one behind the other, we take our seats, while they are watching us, while they are applauding to us, and are happy for us. The ceremony itself is wonderful. I enjoy every second. While I am waiting for my name to be called, my heart beats fast, my palms sweat. I know there will be somebody to help me get out on the stage, for the first time in my life I do not worry.
Everybody is waiting to hear their names called and see their picture on the big screen. Mobile phones are ready to mark that long-expected moment. Faces glow with smiles. So my turn comes. Like I have expected, one girl is beside me to help me get out.
When my name is called, I stand up. She is behind me, telling me where to go. I feel something is different. The applause is longer, the atmosphere has changed. The moment is special, and I am lost. I am not aware that it is happening to me. The dean and professors congratulate me, and while I am getting back to my seat, the applause still lasts. The colleague sitting next to me says to me that all the people present have stood up. I cry. They, nevertheless, know, they value and respect all these years of effort. Perhaps they feel how it all had been for me.
At the end of the ceremony, they announce the best students of every faculty, and the student of the generation. I think how beautiful the ones chosen must feel. I recognize almost every single name, I am happy for them and their families. I feel the girl who helped me beside me, I wonder why she has returned. In one moment, in a small bit of a second, I think that she might be there because of me, but soon I throw the thought away. I think how beautiful it would be, how happy I would be, more because of my parents than because of myself, how they would be proud of me.
As though my wish has been said aloud, the next thing I hear is my name. I stand up with disbelief, moving more confidently now as I know the way. Now I smile. Now I am aware what is happening. Now I am proud. But when I return to my seat, I am lost again. Too much happiness blocks all the voices around me. I think about my mom, who, certainly, cries of happiness. I think of the proud smile on my dad’s face. I thank Almighty.
Many do not know how it was back then when I cried for days because I could not find a way to do math. Or back then when I could not find a book, and got a low grade on the quiz. Or all the long days I spent in my room typing out the lectures in Braille to study easier. Or how terrible I felt back then when a professor did not bring the exam on a USB, and I waited for days for him to decide what to do with me.
Many do not know how it is to feel equal, and the majority of professors have shown it to me. How happy I was when they did not exclude me, when they treated me like others. How happy I was when I could show what I can do. So happy when they gave me a chance. So immenselly grateful when I could do an exam with my colleagues on the time, not waiting, not worrying.
I cannot forget some things. Like when one girl, from whom I did not ask for help, took me under the elbow and brought me to the stairs so the others could praise her for a wonderful act. Afterwards, in the elevator, she did not even say hi. Or when one girl asked my former roommate if she had to bathe me, while I was standing there, thinking about all the things I would say to her, but I did not. Instead, I smiled and calmly explained to her everything about myself, while boiling inside. Now I am glad I acted like that. I try not to think about similar things, but they are coming. But, I will not write about them here.
Still, all the unpleasant situations, all the unhappy moments, all the tears, were forgotten in that single moment of endless joy. The moment they announced me as the third best student of my faculty, and when, for the second time, all the people present stood up and applauded, and were happy for my happiness.
Ne znam jesam li ikada u cijelome životu bila ispunjenija nego na dan diplomiranja. Sretnija sam sigurno bila, možda čak i onda prisjećajući se tog trenutka nego kada se to dešavalo, jer zapravo nisam bila ni svjesna koliko lijepo je bilo. Sretnija sam možda i sada, znajući da sam dala sve od sebe, ali ljepše se nikada nisam osjećala. Toliko lijepo da me i na samu pomisao emocije obuzimaju, a nedostatak riječi mi ne dozvoljava sročiti opis koji bi odgovarao jednoj takvoj situaciji.
Subota, 17. juni, ramazan. Osjećam se uzbuđeno dok se spremam za taj dan kojeg sam toliko čekala. U duši neki mir zbog završenih ispita, iako znam da će mi sve to neizmjerno nedostajati. Nedostajaće mi svakodnevna predavanja, učenje od profesora koje sam zavoljela poput prijatelja, svakodnevni razgovori uz čaj sa cimerkama, odlasci na korisna druženja. Sada znam da sam bila u pravu. Svaki trenutak mi se urezao duboko u sjećanje, svaki čuvam kao neizmjernu blagodat u kutiji uspomena, u svome srcu.
Spremna sam. Posljednji put provjeravam je li sve na svome mjestu. Cimerke, roditelji i sestra su tu, ohrabruju me da taj posljednji korak sretna dočekam. Tu su i kolegice sa istog smjera da me preuzmu od njih i pomognu. Do diplome ćemo skupa, zajednički je bio naš put.
Sa nestrpljenjem dočekamo i taj trenutak kada izlazimo. Srce mi puno jer znam da će me neko gledati, iako ja ne mogu vidjeti njih. Govori kolegica da ima puno naroda. Osmjehujemo se. Svi su tu zbog nas. Laganim koracima, jedni iza drugih, zauzimamo svoja mjesta, dok nas gledaju, dok nam plješću i raduju se zbog nas. Ceremonija je prelijepa. Uživam u svakom trenutku. Dok čekam da me prozovu, srce mi lupa, dlanovi se znoje. Znam da će neko biti tu da mi pomogne da izađem, prvi put u životu se ne brinem.
Svi čekaju da čuju svoje ime i vide svoju sliku na velikom ekranu. Mobiteli spremni da zabilježe taj dugo čekani trenutak. Lica od osmijeha sijaju. Tako, dočekam i ja. Kao što sam i mislila, jedna djevojka je kraj mene da mi pomogne da izađem.
Kada prozovu moje ime, ustajem. Ona je iza mene, govori mi gdje da idem. Osjećam da je nešto drugačije. Aplauz je duži, osjećam da se atmosfera promijenila. Trenutak je poseban, a ja izgubljena. Nisam svjesna da se to meni dešava. Dekan i profesori mi čestitaju, a dok se vraćam na svoje mjesto, aplauz i dalje traje. Kolegica koja sjedi kraj mene mi govori da su svi prisutni ustali. Ja plačem. Oni ipak znaju, ipak cijene i poštuju sve ove godine truda. Možda osjećaju kako je bilo meni.
Na kraju prozivaju najbolje studente svakog fakulteta, a potom proglašavaju i studenta generacije . Razmišljam kako se sada lijepo osjećaju oni koji su među njima. Skoro svako ime prepoznajem, radujem se zbog njih i njihovih roditelja. Osjećam kraj sebe djevojku koja mi je pomogla da izađem, pitam se zašto se vratila. Na jedan tren, u jednom djeliću sekunde, pomislim da je možda tu zbog mene, ali ubrzo tu pomisao odbacim. Razmišljam kako bi bilo lijepo, kako bih bila sretna više zbog svojih nego zbog sebe, kako bi oni bili ponosni na mene.
Kao da je moja želja izrečena naglas, idućeg trenutka čujem svoje ime. Sa nevjericom ustajem, sada malo sigurnijim korakom koračajući jer mi je put poznat. Sada se smijem. Sada sam svjesna šta se dešava. Sada sam ponosna. Ali kad se vratim na svoje mjesto, opet sam izgubljena. Od tolike sreće sam nesvjesna glasova oko mene. Razmišljam kako, sigurno, moja mama od radosti plače. Ponosni osmijeh moga babe. Zahvaljujem Svevišnjem.
Ne znaju mnogi kako je bilo onda kada sam danima plakala jer nisam znala kako ću raditi matematiku. Ili onda kada nisam mogla naći knjigu pa sam dobila lošu ocjenu na kvizu. Ili sve duge dane koje sam provodila u sobi pišući lekcije na Brajevo pismo da bi lakše učila. Ili kako sam se loše osjećala onda kada profesor nije donio ispit na usb-u pa sam ga danima čekala da odluči šta će sa mnom.
Ne znaju mnogi kakav je osjećaj biti ravnopravan, a mnogi profesori su mi to pokazali. Koliko sretna sam bila kada me nisu izdvojili, kada su me tretirali kao ostale. Koliko sretna sam bila kada sam mogla pokazati šta mogu. Toliko sretna kada su mi dali priliku. Toliko beskrajno zahvalna kada sam na vrijeme, sa ostalima, mogla raditi ispit, ne čekajući, ne brinući.
Neke stvari ne mogu zaboraviti. Kao onda kada me jedna djevojka, od koje nisam tražila pomoć, uzela ispod ruke i dovela do stepenica, samo kako bi je drugi mogli pohvaliti za divan akt. Poslije, u liftu, me nije ni pozdravila. Ili onda kada je jedna djevojka pitala moju tadašnju cimerku je li me ona mora kupati, dok sam ja stajala tu i razmišljala sve stvari koje bih joj rekla, ali nisam. Umjesto toga sam se nasmiješila i objasnila joj smireno sve o sebi, dok sam kiptjela iznutra. Sada mi je drago da sam tako postupila. Pokušavam ne razmišljati i o drugim stvarima, ali nadolaze. No, neću ih pisati.
Ipak, sve neugodne situacije, svi nesretni trenuci, sve suze su bili zaboravljeni u tom jednom trenutku neizmjerne radosti. Trenutak kad su me proglasili trećom najboljom na svome fakultetu i kada su, po drugi put, svi ustali i zapljeskali, bili sretni zbog moje sreće.
<img src="http://dzenna.voxxyz.com/wp-content/uploads/sites/315/2018/01/Graduation1-1-300×200.jpg” alt=”” width=”300″ height=”200″ class=”alignnone size-medium wp-image-233″ />
Ono kad pročitaš knjigu i želiš da je zagrliš kao voljeno biće. Natjerati je da se, nekako, nastavi, da ne prestaje izmamljivati najljepše osjećaje u tebi.
I kad ti se dugo po mislima vrti nakon čitanja. I kad dobrota likova te čini da budeš bolji, nekako kao oni. I poželiš da sve to nikada ne prestane.
Kada sam po prvi put čula za ovu knjigu, sam njen naziv mi je nekako zvučao previše… sladunjavo. Mislila sam da je to još jedna od onih knjiga koje su mi vremenom dosadile – tipična ljubavna priča. Onda sam pročitala da se zapravo radi o tinejdžerima pa mi se još više nije dalo čitati jer sam pročitala dosta knjiga iz tog žanra, gdje su me neke baš razočarale, a toliko su bile hvaljene.
Tako sam i zaboravila na nju.
I onda je slučajno kupih. I pročitah opis.
Onda pročitah tako lijepe recenzije i tako fine preporuke, da napokon odlučih da ću joj ipak dati šansu.
I nisam se pokajala, baš, baš nikako.
Eleanor i Park je knjiga o dvoje tinejdžera koji su, po mišljenju njihovih vršnjaka, drugačiji. Samo zbog toga što se, nekako, ne uklapaju, a ponajviše njihovim fizičkim izgledom. Kad se Eleanor pojavi u školskom autobusu po prvi put, Park je svjestan da će se sada na nju okomiti umjesto na njega. Zna da moraju nahraniti svoje podle duše nekako, a Eleanor je upravo bila prilika za to.
Jedino slobodno mjesto je bilo kraj njega.
I tu sve počinje…
Dok se zaljubljuju jedno u drugo, otkrivaju i nove stvari o sebi. Ljubav čini da se ne boje onoga što jesu,. Sazrijevaju jedno uz drugo.
A u pozadini je jedna priča o nasilju. Možda će nam ona otkriti zašto je Eleanor takva kakva jeste.
Čak i pored te tužne priča, Eleanor je inteligentna, zabavna, drugačija od svega što je on ikada vidio.
A ona to isto misli za njega.
Kako se priča razvija, tako nam i brojna pitanja dolaze u glavu. Pitamo se, kako jedna žena može ostati sa nasilnim partnerom. Kakvo je opravdanje takvim ženama? Shvatimo koliko djeca iz takvih brakova, takvog okruženja, pate, a strahujemo od toga u šta će se ona, jednog dana, pretvoriti.
I zašto neka djeca u školi moraju imati neku metu za nasilje?
Iza takvog ponašanja postoji uzrok. A najčešće se taj uzrok krije u njihovim porodicama.
Ne, to nije opravdanje, ali nam možda pomogne da, donekle, shvatimo takvu djecu. A tek onda shvatimo koliki značaj porodica ima u jednom društvu. I koliko porodica odlučuje u šta ćemo se pretvoriti.
Eto, mislim da je očigledno koliko sam zavoljela ovu knjigu. Da, jedan od razloga je i ova posebna ljubavna priča. No, mnogo, mnogo više se krije u njenim stranicama.
Iako je kraj malo nedorečen, iako sam željela još objašnjenja, ne želim nastavak. Nije potreban. Neka ništa ne pokvari ovaj divni osjećaj.
Jedan dan sunčan, prošle godine. Ljeto. Pretopli dani, ali još toplije nade u srcima mojih roditelja. Ja, bez očekivanja. Samo sretna što putujem, razlog manje bitan.
Babo vozi. Jedan komšija na suvozačevom mjestu, na mobitelu mu instaliran GPS. Da što prije stignemo. Mama i ja na zadnjem sjedištu.
Rano krećemo. Zrake izlazećeg sunca po nama se rasule. Odmaramo par puta do Beograda.
Brzo stižemo. Pronalazimo put do bolnice. Sveti vid. Nemam tremu. Isti scenario se već dogodio i u prošlosti, samo na drugom mjestu.
U čekaonici poznati osjećaj kojeg ne volim. Čekanje sa trunkom nade, iako riječi slutim i znam. Oči mi se zamagle i sada zbog očekivanja mojih roditelja. Svikla sam ja na sve ovo. Oni nisu i ne znam ikad hoće li…
Dok čekamo, izlazimo u obližnji kafić na kafu. Lijepo je. Sunčan dan pun ljudi.
Ubrzo dolazimo na red i mi. Sam pregled traje kratko, a i riječi koje dolaze, možda dosta puta izgovorene i prije, su kratke:
„Nažalost, mi ovdje ništa ne možemo uraditi“.
Sa smiješkom izlazim iz bolnice. Pa, samo je trunka razočarenja u meni. Samo zbog njih. Svojim pozitivnim stavom uspijevam otjerati i suze svoje majke.
Dolazi trenutak kojem se veselim. Idemo hodati po Beogradu. Ja sam među rijetkima sa hidžabom. Hodam ponosno. K’o u po Sarajeva.
Nailazimo pored knjižare. Pitam mamu je li to Laguna. Kaže da jeste. Odlučujem da ću u idućoj kupiti knjigu. Pa džeparac sam zbog toga i ponijela.
Nailazimo i pored druge. Pitam mamu je li to Vulkan, na što ona potvrdno odgovara. Znala sam!
Ulazimo i kupujem dvije knjige, popularne tog ljeta. U prvoj se priča o jednom čovjeku sa invaliditetom. Uvijek sam voljela takve knjige.
Sretnija ne mogu biti. Ako nema operacije, imaju knjige. Meni odlična zamjena. Samo mi bi žao što ubrzo krenusmo nazad. Drugi put ću tamo otići samo da obilazim. I da kupim još knjiga.
Dok ruke grijem o toplu šolju kafe ovoga jutra, sjetim se lijepih trenutaka iz prošlosti. Ovaj dan je jedan od njih. Ni sada ne osjećam ništa do radosti zbog putovanja. Pohranjena uspomena u mome srcu. Jedan od lijepih izleta sa mojim roditeljima. Radosno prepričavanje događaja sestri. Još jedan magnetić na frižideru, dvije nove knjige na polici. I ove riječi koje svjedoče. Sve te sitnice vrijede, više vrijede od onoga što nemam.
1/Graduation1-1-300×200.jpg” alt=”” width=”300″ height=”200″ class=”alignnone size-medium wp-image-233″ />
