Volim ljude koji me navedu na razmišljanje o sebi i svojim postupcima. Rijetki su. Nema ih dovoljno. a koliko god da ih ima – nikad nije previše. Kakva li je blagodat onima koji ih imaju za prijatelje, koji su stalno okruženi takvim ljudima, neprestano tjerani na razmišljanja, lijepe postupke, poboljšanja. Insanski je da zaboravljamo, griješimo, lutamo. Ali insanski je i sjećati se, kajati i iznova pronalaziti snagu da ustrajemo na ispravnom, da, bez obzira na slabost, pronađemo snagu za još jedan osmijeh jer, ne znamo mi kome je potreban. A tek lijepa riječ… tako rijetka, a tako dragocjena, ona koja uliva nadu u srca ljudi da možda, ipak, nisu sami.
Sinoć me je profesor Safvet Halilović, koji je držao predavanje na našem univerzitetu, podsjetio na mnogošta što zaboravljam. Ne pronalazim uvijek snagu da pišem nakon nekih predavanja, ali osjećam potrebu da napišem koji redak, zbog sebe ponajviše, da opet ne zaboravim. Koliko primjera imamo iz svoga okruženja, a tek koliko iz prošlosti, koji nam mogu pomoći da se promijenimo, da se sjetimo da bi trebalo drugačije nego što to trenutno radimo, da nam pokažu kako da postupamo. Navodeći razne primjere mladih ashaba tokom vremena Poslanika s.a.w.s., profesor nam je pokušao prenijeti njihova iskustva i iskušenja, mnogo veća nego ova naša, mnogo teža, ali svejednako premostiva u ime Jedinog, Voljenog, Gospodara. Međutim, mi, ljudi, ne učimo iz vlastitih primjera, pa kako da naučimo iz tuđih! Insanski je to. Nismo dovoljno iskusili toga da bi znali šta cijeniti i kakve su to zapravo vrijednosti kojima bismo se trebali okrenuti. Danas, sve je to izmiješano i preokrenuto. Nažalost.
A tek kako ne znamo koga voljeti!
Profesor me podsjetio i na ovo. Na Danu sudnjem, kaže, biti ćemo sa onima koje smo voljeli. Inšallah. Daj, Bože, da volimo one kojima si Džennet odredio!
I opet mi dođe misao, koja me tjera da se preispitujem, stalno. Ovo sve što radim, da li to radim isključivo radi zadovoljstva Gospodara, a ne radi neke koristi ovozemaljske, tako prolazne i u biti nebitne? Odgovor ne znam. Zbunjena sam u ovom svijetu punom zla, mržnje, gdje se i osmijeh daje u zamjenu za nešto što tako malo vrijedi, u mojim očima. Kada smo posljednji put učinili nešto za što nismo očekivali ništa, ama baš ništa, samo osim zadovoljstva Njegovog? A kad smo posljednji put osjetili sreću, unutarnju, što smo učinili dobro, pomogli, osmijeh pružili? Jer, činjenje dobra iskrenog se uvijek isplati. Uvijek. Samo, možemo li čekati? Možemo, moramo, jer vrijedi.
Zašto se ne osvrnemo oko sebe i ne spoznamo prave vrijednosti? Toliko je osoba od kojih toliko toga možemo naučiti. Ne prolazimo kroz ista iskušenja, ali ne misli da jednoga dana tebe neće zadesiti ono što kod drugog vidiš. Možda onog koga žališ zbog njegovog stanja žali tebe zbog tvog neznanja. Samo si mala praška u stvaranju svemira. A još i manji si ako ne činiš dobro za korist ummeta. Ne zaboravi.