Drugi dan u Medini. Drugi sabah. Već sam tada osjećala da sam tamo mnogo duže. Toliki bereket u svemu, a posebno u vremenu, je Gospodar dao, subhanallah. Nismo proveli dugo ni u Medini ni u Meki, a toliko mnogo smo uspjeli obaviti i uraditi. Osjećam kao da sam tamo bila mjesecima, a ne nekoliko dana.
Mislim da je baš na tom sabah namazu imam učio suru El-E’ala. Svevišnji. Jedno od najljepših imena Gospodara. Ime koje izgovaramo na sedždi, potvrdžujući da nema ničega iznad Allaha. Plakala sam kao dijete. Voljela bih da znam koji je to imam bio. Tako je prelijepo učio. Tada sam sebi obećala da, čim dođem kući, ću tu suru naučiti. Čitam i prijevod. Tolike pouke u tako kratkoj suri, Allahu ekber. Riječi i pouke iz ove sure su mnogo prije objavljene, Ibrahimu i Musau, kao što se u njoj i navodi. Pouka za one koji se pokaju i počnu obavljati namaz. To jutro sam Gospodara najviše molila da ustrajem na obavljanju namaza i učenju Kur’ana. Da ne propuštam sabah. Da mi to bude najbitnije što ću raditi u životu. Amin ja Rabbi, amin!
Odmah po povratku sa sabah namaza, nakon što smo doručkovali, smo se okupili u holu hotela i krenuli u daljni obilazak. Autobusom smo se odvezli na nekoliko mjesta. Prvo smo otišli posjetiti Mesdžidul-Kibletejn ili džamiju sa dvije kible, gdje smo klanjali dva rekata. U autobusu nam je vodič usput pričao o mjestima koje obilazimo. Nakon toga smo posjetili Mesdžidul-Kubba, prvu džamiju poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Tu smo takođe klanjali dva rekata, a dva rekata u toj džamiji se računaju kao da je čovjek obavio umru. Pa, inšallah, da nam Gospodar ukabuli i upiše to djelo kao umru, amin.
Tu smo se napili i Zemzem vode. A prvi put sam se i njome umila. Umivala sam se njome, moleći Gospodara da mi podari da, sa ovo malo vida što imam, uspijem vidjeti Kabu, jednom kad do nje dođemo. Ništa drugo u tom trenutku nisam željala. Nisam dovila za vid. Ne zbog toga što nisam vjerovala da je to moguće, jer Gospodaru je sve moguće. Uvijek dovim za hajr. Pa, ako Allah hoće i ako je to hajr za mene, On ga može i vratiti. Elhamdulillah.
Brdo Uhud je bila sljedeća destinacija. Na videu kojeg ću postaviti ispod, a kojeg je napravio moj muž, moći ćete poslušati jedan dio predavanja kojeg nam je vodič održao na brdu Uhud. Hodili smo stopama kojima je naš Poslanik hodio. Obilazili mjesta gdje je on bio. Klanjali tamo gdje je on klanjao. Pa, kako da naša srca ne žude da se tamo vrate? Kako da ne želimo, još više nego prije, da ponovo na ta ista mjesta odemo? Toliko želja prije ovog putovanja sam imala. Sada je najveća želja ostala da ponovo zijaretim ta sveta mjesta, ta voljena mjesta, Meku i Medinu.
Nakon toga smo svratili do mjesta gdje se prodaju razne hurme. Prvi put sam tu okusila hurme Adžva, hurme koje je Poslanik zasadio. Sve smo to obavili i uspjeli stići na podne namaz. Subhanallah, toliki bereket u vremenu. Ostatak dana smo mogli obavljati stvari po našem izboru. Taj dan, nakon podne namaza, malo smo se odmorili u sobi, a nakon ikindije namaza smo otišli u novi obilazak, ovoga puta u šoping centar Taiba. Tu smo nešto pojeli, a potom obišli mali dio centra. Dok smo prolazili kraj restorana, neki ljudi su prepoznali da smo iz Bosne, i izgovarali imena nekih naših poznatih nogometaša. Baš mi je to bilo simpatično.
To veče sam se sa mojim dragim sestrama, Edinom i Aminom, dogovorila da odemo na noćni namaz, tako da smo, nakon jacije namaza, otišle u sobu da se odmaramo. Dakako, kod Edine smo popile bosansku kahvu. Prelijepo je bilo, kao kod kuće. Nova poznanstva su divna, pogotovo na takvom mjestu. Bila sam zahvalna Allahu što sam ih upoznala. I njih, kao i sve druge sestre. Bilo bi nemoguće obavljati sve sama, jer su žene i muškarci u džamiji odvojeni, naravno. Allahu je sve moguće.

„Postići će šta želi onaj koji se očisti i spomene ime Gospodara svoga pa molitvu obavi! Ali, vi više život na ovom svijetu volite, a onaj svijet je bolji i vječan je.” (El-E’ala, 14-17)

Video: