Category Archives: Izdvojeno

Izdvojeno, Knjige, Poučno

Kći čuvara uspomena – osvrt

2 Comments

Kći čuvara uspomena
Kim Edwards

Odluke. Sve one usputne, ponekad neprimjetne. One velike, teške, opasne. Sve one oblikuju našu budućnost, naš život, a i nas same, pa i sve one nama bližnje, drage, voljene.

Baš jedna velika odluka, odluka koja mijenja živote, je donešena jednog sniježnog dana. Dr. David Henry je taj koji je donosi, ne bivajući svjestan u tom trenutku kakve će ona posljedice izazvati na njega, njegovu suprugu Noah, njegovog tek rođenog sina Paula, a i za još ponekog.

1964. je godina. Dr. Henry je prisiljen da porodi svoju vlastitu ženu uslijed nekih okolnosti. Prvo dijete, Paul, se čini sasvim u redu, dok djevojčica, njegova bliznakinja, Phoebe, pokazuje sve znake Downovog sindroma. Iskušan teškom prošlošću, Dr. Henry zamoli medicinsku sestru, Caroline, da djevojčicu odnese u instituciju za bolesnu djecu, misleći da će tako svoju suprugu poštedjeti bespotrebnog bola. Caroline nije u stanju ostaviti tek rođenu bebu na jednom takvom mjestu, tako se odlučuje odseliti u drugi grad i podizati je sama.

David svojoj supruzi govori da je djevojčica umrla na porodu, a već tada zna da je u svoju porodicu unio jednu ogromnu prazninu. Noah je sretna što je dobila dijete, ali je u isto vrijeme savladana tugom zbog gubitka djevojčice. Za Davida se udala brzo, zaljubljena i očarana svom njegovom pažnjom. Voljela ga je, a znala je da i on voli nju. Međutim, on je za nju uvijek bio zagonetka. Znala je da je imao tešku prošlost, ali nikada o njoj nije govorio. Bio je pun tajni u kojima ona nije učestvovala, a sada joj se činio još daljim.

Davidova sestra, June, je mlada umrla zbog bolesti. Živio je u siromaštvu. Htio je poštedjeti svoju suprugu te iste boli. Međutim, nama čitaocima je to teško razumjeti. Čini nam se okrutno. Baš zbog toga je ova knjiga toliko realna, životna. Svako od nas, u jednom trenutku svoga života, može donijeti takvu jednu razornu odluku.

Ovo sve ostavlja duboke posljedice na Davidu, a time i na njegovo dijete i suprugu. Svi se nekako pokušavaju pronaći u tom novom svijetu, izgubljeni su. Phoebe, voljena i pažena, odrasta sretna, zaljubljena u svijet, puna ljubavi za druge, puna radosti. Ove dvije porodice žive odvojeno, ali su spojene neprekidnom vezom koja mijenja sve. Bilo je lijepo, ponekad tužno, pratiti sve to. Bilo je lijepo učiti sa Phoebe i o njoj, o Downovom sindromu i šta sve donosi sa sobom.

Mogla bih pričati satima o ovoj knjizi, toliko toga sam naučila čitajući je. Pročitajte i vi i otkrijte sami šta njene stranice donose!

Izdvojeno, Knjige, Žene

Genijalna prijateljica – recenzija i preporuka za knjigu

Genijalna prijateljica
Elena Ferrante

Pravo je otkriće bila ova knjiga. Još je ljepše jer ima nastavke, a drugi sam već počela čitati. Po meni, Genijalna prijateljica je ona vrsta knjige koja, sa svojim opisima, rečenicama, radnjom, definitivno zaslužuje sve nagrade, a posebno se ističe sličnost sa romanima koje dobiju Nobelovu nagradu za književnost.

Naviknuti smo da, kada je riječ o nekoj ženi u književnosti, o njoj piše muškarac. Na um mi padaju knjige poput Pamukovog Muzeja nevinosti ili Llosinog romana Avanture nevaljale djevojčice, a obje su dobile već pomenutu Nobelovu nagradu. Primjeri ovakvih knjiga su mnogobrojni, a nekako nam je nedostajalo baš ovo što nam je spisateljica pod pseudonimom Elena Ferrante ponudila u svojoj napuljskoj tetralogiji. Razumije se, meni je ova knjiga mnogo bolja od već pomenutih, očarala me.

Prva knjiga ove tetralogije se zove Genijalna prijateljica, čiji su glavni likovi Elena i Lila, dvije najbolje prijateljice. Događaje u knjizi doznajemo od Elene, a ona, iako priča o sebi, više priča o Lili, svojoj genijalnoj prijateljici.
Lila jeste genijalna u svakom pogledu. Nekako za nju bih izdvojila riječ previše. Previše pametna, previše hrabra, previše lijepa za svoje dobro, odvažna, iskrena, zločesta, jaka. Elena je sve ovo; ona je pametna, lijepa, hrabra, ali u poređenju sa Lilom, ona pada u drugi plan, kao i svi i sve drugo što se nađe blizu nje.
Kao djevojčice žive u bijedi i nasilju. Naviknute su na sve i svašta, mada nisu mislile da je njihov život nešto posebno loš. Čovjek je u stanju naviknuti se na sve nakon nekog vremena. Tako i one, ne znajući za bolje se navikavaju na sudbinu koja im je dodijeljena.
Ali i sanjaju. Sanjaju da napišu knjigu, obogate se. Neprestano pokušavaju izaći iz okvira granica koje ih sputavaju. Nakon završetka prvih pet razreda, potrebno je položiti prijemni kako bi se nastavile školovati. No, Lilini roditelji nisu u mogućnosti joj pružiti to obrazovanje, dok Elenini roditelji napokon popuštaju te je upisuju dalje, uz prijetnju da mora dobro učiti i imati dobre ocjene.
Lila sa svojih jedanaest godina piše kratki roman, koji je Eleni predivan. Iako ne ide u školu, Lila sama uči latinski i grčki jezik, čita mnogobrojne knjige iz biblioteke, neprestano je ispred Elene koja se trudi da je nekako dostigne. Ponekad se čini da više uči radi Lile nego radi škole i profesora. Ne može da prihvati to da je Lila uvijek korak ispred nje.
Sve se mijenja kada Elena, po nagovoru svoje učiteljice, ode na ljetovanje. Tada je već u srednjoj školi. Već su obje odrasle, mijenjaju se, proljepšavaju. I u ovome je Lila prednjači. Ljepša je od bilo koga, privlači poglede najbogatijih mladića, ali ni sama toga nije svjesna.
Odjednom Lila više nije zainteresovana za ono što Elena uči u školi. Kao da se pomirila sa time da se mora prestati baviti sa učenjem i fokusirati na nešto drugo. Zaručuje se za bogatog trgovca delikatesama, Stefana, čime takođe pomaže i svojoj siromašnoj porodici.
Hoće li je taj korak koštati i gdje će je odvesti?

Među mnogobrojnim opisima Lile, mislim da sljedeća Elenina rečenica je najbolje prikazuje:
„Bila je takva, remetila je ravnotežu samo kako bi vidjela na koje ju još načine može povratiti.“

Djelić sebe sam pronašla u Eleni. Mislim da to svaka djevojka koja čita ovu knjigu može osjetiti. Biti djevojčica, djevojka, žena, sa sobom donosi mnoštvo komplikacija, snova, želja, težnji, nadanja. Ukratko, biti žena nije lako.

„Promatrala sam je s prozora, osjećala da se njezin nekadašnji oblik razbio i ponovno razmišljala o onom prelijepom ulomku iz pisma, o raspuknutom i izvijenom bakru. Bila je to slika koju sam tada već neprestano rabila, svakoga puta kad bih osjetila nekakav prijelom u njoj ili u sebi. Znala sam – možda se nadala – da nikakav oblik nikada neće moći obuzdati Lilu i da će prije ili poslije ponovno sve razbiti.“

Izdvojeno

Da sam dijete

Ponekad bih voljela da sam još uvijek djevojčica. Da zaplačem i da niko ne pomisli da je to čudno. Da kažu „nemoj plakati“ i „sve će biti u redu“. Da se ovaj svijet ne čini baš takav kakav jeste. Da već u idućoj sekundi zaboravim tu stvar koja me rastužila.
Da sam barem dijete…
Da nevino i bez straha posmatram svijet. Durim se zbog sitnica, a zbog drugih radujem. I smijem se iz srca, svima sa srcem. Igram se sa lutkama kao da su stvarne. Da me čuvaju i paze. Da se osjećam zaštićenom, uvijek, da znam da mi neko čuva leđa.
Ali nisam dijete…
Iako u srcu još uvijek osjećam radost zbog sitnica. Iako plačem zbog gluposti. Glasno se smijem na naoko male stvari. I, još uvijek, skačem kada sam sretna.
Nisam dijete…
Ali bih se i dalje rado igrala, samo da ne mislim na ono šta me sutra čeka…
Da ne razmišljam o brojkama, proračunima, papirima…
Da ne mislim o njima. O ljudima. Da ne mislim na taj način, meni nimalo mio i drag.
U oklopu odrasla čovjeka, suočena sa stvarnošću i svijetom, pretvaram se da sam dio svega toga. U srcu, pak, se skrila ljubav, zbog koje i osmijeh i suze dođu iznenada, zbog koje katkada poželim raširiti ruke i zagrliti svijet, toliko okrutan, ali u ovim očima, ipak, toliko lijep, posmatran sa nevinošću djeteta.
Ja jesam dijete…
Skriveno iza ovih nametnutih želja. Spremno da, iznova, otkriva svijet. Da otkriva ljude.
Niko drugi ne želim biti, niti trebam postati. Sve dok sam dijete.

Islam, Izdvojeno, Poezija

Tebi, Gospodaru

Tebi, Gospodaru…
nisam potrebna,
sve dok sam dunjalukom ovim
obuzeta… očarana…

Ljepota Tvoja
utkana u svaki djelić
Tvoga stvaranja,
vidljiva je samo onima
čistih srca,
ali ipak toliko nesavršenih
da bi Tebe, Savršenog,
vidjeli…

Mi nismo ti,
koji Te gledaju,
uživaju u ljepoti Tvojoj,
samim tim što smo
dio dunjaluka…

Ah, daj, barem,
da, jednom kad odemo,
nam očistiš onaj crni dio srca
i dopustiš da,
bez polaganja računa,
Tebe sretnemo,
zauvijek gledamo
ljepotu koja dah oduzima.

Daj da Tebi ja,
tako sitna…
u mojim i tuđim očima,
budem dovoljno dobra
da me zauvijek oslobodiš.

Tebi, Gospodaru,
dok duša stihove ove tka,
znam da nisam potrebna,
ali svaki dah, svaki tren svjedoči
da slušaš
ovu dušu što
Te treba
više od ičega.

Invaliditet, Izdvojeno

Kutija uspomena

Ne znam jesam li ikada u cijelome životu bila ispunjenija nego na dan diplomiranja. Sretnija sam sigurno bila, možda čak i onda prisjećajući se tog trenutka nego kada se to dešavalo, jer zapravo nisam bila ni svjesna koliko lijepo je bilo. Sretnija sam možda i sada, znajući da sam dala sve od sebe, ali ljepše se nikada nisam osjećala. Toliko lijepo da me i na samu pomisao emocije obuzimaju, a nedostatak riječi mi ne dozvoljava sročiti opis koji bi odgovarao jednoj takvoj situaciji.

Subota, 17. juni, ramazan. Osjećam se uzbuđeno dok se spremam za taj dan kojeg sam toliko čekala. U duši neki mir zbog završenih ispita, iako znam da će mi sve to neizmjerno nedostajati. Nedostajaće mi svakodnevna predavanja, učenje od profesora koje sam zavoljela poput prijatelja, svakodnevni razgovori uz čaj sa cimerkama, odlasci na korisna druženja. Sada znam da sam bila u pravu. Svaki trenutak mi se urezao duboko u sjećanje, svaki čuvam kao neizmjernu blagodat u kutiji uspomena, u svome srcu.

Spremna sam. Posljednji put provjeravam je li sve na svome mjestu. Cimerke, roditelji i sestra su tu, ohrabruju me da taj posljednji korak sretna dočekam. Tu su i kolegice sa istog smjera da me preuzmu od njih i pomognu. Do diplome ćemo skupa, zajednički je bio naš put.

Sa nestrpljenjem dočekamo i taj trenutak kada izlazimo. Srce mi puno jer znam da će me neko gledati, iako ja ne mogu vidjeti njih. Govori kolegica da ima puno naroda. Osmjehujemo se. Svi su tu zbog nas. Laganim koracima, jedni iza drugih, zauzimamo svoja mjesta, dok nas gledaju, dok nam plješću i raduju se zbog nas. Ceremonija je prelijepa. Uživam u svakom trenutku. Dok čekam da me prozovu, srce mi lupa, dlanovi se znoje. Znam da će neko biti tu da mi pomogne da izađem, prvi put u životu se ne brinem.

Svi čekaju da čuju svoje ime i vide svoju sliku na velikom ekranu. Mobiteli spremni da zabilježe taj dugo čekani trenutak. Lica od osmijeha sijaju. Tako, dočekam i ja. Kao što sam i mislila, jedna djevojka je kraj mene da mi pomogne da izađem.

Kada prozovu moje ime, ustajem. Ona je iza mene, govori mi gdje da idem. Osjećam da je nešto drugačije. Aplauz je duži, osjećam da se atmosfera promijenila. Trenutak je poseban, a ja izgubljena. Nisam svjesna da se to meni dešava. Dekan i profesori mi čestitaju, a dok se vraćam na svoje mjesto, aplauz i dalje traje. Kolegica koja sjedi kraj mene mi govori da su svi prisutni ustali. Ja plačem. Oni ipak znaju, ipak cijene i poštuju sve ove godine truda. Možda osjećaju kako je bilo meni.

Na kraju prozivaju najbolje studente svakog fakulteta, a potom proglašavaju i studenta generacije . Razmišljam kako se sada lijepo osjećaju oni koji su među njima. Skoro svako ime prepoznajem, radujem se zbog njih i njihovih roditelja. Osjećam kraj sebe djevojku koja mi je pomogla da izađem, pitam se zašto se vratila. Na jedan tren, u jednom djeliću sekunde, pomislim da je možda tu zbog mene, ali ubrzo tu pomisao odbacim. Razmišljam kako bi bilo lijepo, kako bih bila sretna više zbog svojih nego zbog sebe, kako bi oni bili ponosni na mene.

Kao da je moja želja izrečena naglas, idućeg trenutka čujem svoje ime. Sa nevjericom ustajem, sada malo sigurnijim korakom koračajući jer mi je put poznat. Sada se smijem. Sada sam svjesna šta se dešava. Sada sam ponosna. Ali kad se vratim na svoje mjesto, opet sam izgubljena. Od tolike sreće sam nesvjesna glasova oko mene. Razmišljam kako, sigurno, moja mama od radosti plače. Ponosni osmijeh moga babe. Zahvaljujem Svevišnjem.

Ne znaju mnogi kako je bilo onda kada sam danima plakala jer nisam znala kako ću raditi matematiku. Ili onda kada nisam mogla naći knjigu pa sam dobila lošu ocjenu na kvizu. Ili sve duge dane koje sam provodila u sobi pišući lekcije na Brajevo pismo da bi lakše učila. Ili kako sam se loše osjećala onda kada profesor nije donio ispit na usb-u pa sam ga danima čekala da odluči šta će sa mnom.

Ne znaju mnogi kakav je osjećaj biti ravnopravan, a mnogi profesori su mi to pokazali. Koliko sretna sam bila kada me nisu izdvojili, kada su me tretirali kao ostale. Koliko sretna sam bila kada sam mogla pokazati šta mogu. Toliko sretna kada su mi dali priliku. Toliko beskrajno zahvalna kada sam na vrijeme, sa ostalima, mogla raditi ispit, ne čekajući, ne brinući.

Neke stvari ne mogu zaboraviti. Kao onda kada me jedna djevojka, od koje nisam tražila pomoć, uzela ispod ruke i dovela do stepenica, samo kako bi je drugi mogli pohvaliti za divan akt. Poslije, u liftu, me nije ni pozdravila. Ili onda kada je jedna djevojka pitala moju tadašnju cimerku je li me ona mora kupati, dok sam ja stajala tu i razmišljala sve stvari koje bih joj rekla, ali nisam. Umjesto toga sam se nasmiješila i objasnila joj smireno sve o sebi, dok sam kiptjela iznutra. Sada mi je drago da sam tako postupila. Pokušavam ne razmišljati i o drugim stvarima, ali nadolaze. No, neću ih pisati.

Ipak, sve neugodne situacije, svi nesretni trenuci, sve suze su bili zaboravljeni u tom jednom trenutku neizmjerne radosti. Trenutak kad su me proglasili trećom najboljom na svome fakultetu i kada su, po drugi put, svi ustali i zapljeskali, bili sretni zbog moje sreće.

<img src="https://dzenna.voxxyz.com/wp-content/uploads/sites/315/2018/01/Graduation1-1-300×200.jpg” alt=”” width=”300″ height=”200″ class=”alignnone size-medium wp-image-233″ />

Dženana Brkić-Isaković

Izdvojeno, Knjige

Eleanor i Park – recenzija

Ono kad pročitaš knjigu i želiš da je zagrliš kao voljeno biće. Natjerati je da se, nekako, nastavi, da ne prestaje izmamljivati najljepše osjećaje u tebi.
I kad ti se dugo po mislima vrti nakon čitanja. I kad dobrota likova te čini da budeš bolji, nekako kao oni. I poželiš da sve to nikada ne prestane.

Kada sam po prvi put čula za ovu knjigu, sam njen naziv mi je nekako zvučao previše… sladunjavo. Mislila sam da je to još jedna od onih knjiga koje su mi vremenom dosadile – tipična ljubavna priča. Onda sam pročitala da se zapravo radi o tinejdžerima pa mi se još više nije dalo čitati jer sam pročitala dosta knjiga iz tog žanra, gdje su me neke baš razočarale, a toliko su bile hvaljene.
Tako sam i zaboravila na nju.
I onda je slučajno kupih. I pročitah opis.
Onda pročitah tako lijepe recenzije i tako fine preporuke, da napokon odlučih da ću joj ipak dati šansu.
I nisam se pokajala, baš, baš nikako.

Eleanor i Park je knjiga o dvoje tinejdžera koji su, po mišljenju njihovih vršnjaka, drugačiji. Samo zbog toga što se, nekako, ne uklapaju, a ponajviše njihovim fizičkim izgledom. Kad se Eleanor pojavi u školskom autobusu po prvi put, Park je svjestan da će se sada na nju okomiti umjesto na njega. Zna da moraju nahraniti svoje podle duše nekako, a Eleanor je upravo bila prilika za to.
Jedino slobodno mjesto je bilo kraj njega.
I tu sve počinje…

Dok se zaljubljuju jedno u drugo, otkrivaju i nove stvari o sebi. Ljubav čini da se ne boje onoga što jesu,. Sazrijevaju jedno uz drugo.
A u pozadini je jedna priča o nasilju. Možda će nam ona otkriti zašto je Eleanor takva kakva jeste.
Čak i pored te tužne priča, Eleanor je inteligentna, zabavna, drugačija od svega što je on ikada vidio.
A ona to isto misli za njega.

Kako se priča razvija, tako nam i brojna pitanja dolaze u glavu. Pitamo se, kako jedna žena može ostati sa nasilnim partnerom. Kakvo je opravdanje takvim ženama? Shvatimo koliko djeca iz takvih brakova, takvog okruženja, pate, a strahujemo od toga u šta će se ona, jednog dana, pretvoriti.
I zašto neka djeca u školi moraju imati neku metu za nasilje?
Iza takvog ponašanja postoji uzrok. A najčešće se taj uzrok krije u njihovim porodicama.
Ne, to nije opravdanje, ali nam možda pomogne da, donekle, shvatimo takvu djecu. A tek onda shvatimo koliki značaj porodica ima u jednom društvu. I koliko porodica odlučuje u šta ćemo se pretvoriti.

Eto, mislim da je očigledno koliko sam zavoljela ovu knjigu. Da, jedan od razloga je i ova posebna ljubavna priča. No, mnogo, mnogo više se krije u njenim stranicama.
Iako je kraj malo nedorečen, iako sam željela još objašnjenja, ne želim nastavak. Nije potreban. Neka ništa ne pokvari ovaj divni osjećaj.

Invaliditet, Izdvojeno, Knjige

Jedan dan u Beogradu

Jedan dan sunčan, prošle godine. Ljeto. Pretopli dani, ali još toplije nade u srcima mojih roditelja. Ja, bez očekivanja. Samo sretna što putujem, razlog manje bitan.

Babo vozi. Jedan komšija na suvozačevom mjestu, na mobitelu mu instaliran GPS. Da što prije stignemo. Mama i ja na zadnjem sjedištu.

Rano krećemo. Zrake izlazećeg sunca po nama se rasule. Odmaramo par puta do Beograda.

Brzo stižemo. Pronalazimo put do bolnice. Sveti vid. Nemam tremu. Isti scenario se već dogodio i u prošlosti, samo na drugom mjestu.

U čekaonici poznati osjećaj kojeg ne volim. Čekanje sa trunkom nade, iako riječi slutim i znam. Oči mi se zamagle i sada zbog očekivanja mojih roditelja. Svikla sam ja na sve ovo. Oni nisu i ne znam ikad hoće li…

Dok čekamo, izlazimo u obližnji kafić na kafu. Lijepo je. Sunčan dan pun ljudi.

Ubrzo dolazimo na red i mi. Sam pregled traje kratko, a i riječi koje dolaze, možda dosta puta izgovorene i prije, su kratke:

„Nažalost, mi ovdje ništa ne možemo uraditi“.

Sa smiješkom izlazim iz bolnice. Pa, samo je trunka razočarenja u meni. Samo zbog njih. Svojim pozitivnim stavom uspijevam otjerati i suze svoje majke.

Dolazi trenutak kojem se veselim. Idemo hodati po Beogradu. Ja sam među rijetkima sa hidžabom. Hodam ponosno. K’o u po Sarajeva.

Nailazimo pored knjižare. Pitam mamu je li to Laguna. Kaže da jeste. Odlučujem da ću u idućoj kupiti knjigu. Pa džeparac sam zbog toga i ponijela.

Nailazimo i pored druge. Pitam mamu je li to Vulkan, na što ona potvrdno odgovara. Znala sam!

Ulazimo i kupujem dvije knjige, popularne tog ljeta. U prvoj se priča o jednom čovjeku sa invaliditetom. Uvijek sam voljela takve knjige.

Sretnija ne mogu biti. Ako nema operacije, imaju knjige. Meni odlična zamjena. Samo mi bi žao što ubrzo krenusmo nazad. Drugi put ću tamo otići samo da obilazim. I da kupim još knjiga.

Dok ruke grijem o toplu šolju kafe ovoga jutra, sjetim se lijepih trenutaka iz prošlosti. Ovaj dan je jedan od njih. Ni sada ne osjećam ništa do radosti zbog putovanja. Pohranjena uspomena u mome srcu. Jedan od lijepih izleta sa mojim roditeljima. Radosno prepričavanje događaja sestri. Još jedan magnetić na frižideru, dvije nove knjige na polici. I ove riječi koje svjedoče. Sve te sitnice vrijede, više vrijede od onoga što nemam.

Invaliditet, Izdvojeno, Poezija

U ljubavi

Poželim da nekad
sklopiš oči,
pa da se ti i ja
sretnemo
i da me možeš
prepoznati.

Da bez pogleda
me vidiš
i bez dodira
osjetiš.

Da moje riječi
tvoj osmijeh pokažu,
a tišine da nam
bol otjeraju,
da sve oko nas
bude radost
jer, radovati se
znači biti zahvalan
Njemu.

Tako, jednaki
šetaćemo,
vodit ću te stazama znanim,
i shvatit ćeš
da tvoja ruka u mojoj
znači da vjerujem
svaki put
kad ti svoju dam.

Kada ponovo
svoje oči otvoriš,
shvatit ćeš snagu
koja je potrebna
meni da opstanem,
da vjerujem
drugima.

I kada te ponovo
uzmem pod ruku,
bit ćemo drugačiji,
ali ipak isti
u ljubavi.

Izdvojeno, Knjige

Knjige i osvrti

10 Comments

Vjerujem da je poznato koliko volim knjige. Počesto pišem osvrte na stranici Goodreads, gdje ljubitelji pisane riječi mogu stavljati knjige na određene police, npr. Knjige koje trenutno čitate, knjige koje ste već pročitali i tako dalje. Tu se razmjenjuju utisci o knjigama, pišu se osvrti, igraju se kvizovi i još mnooogo toga. Preporuke za tu stranicu.
I ja ponekad pišem osvrte, većinom na engleskom jer tako ih stigne pročitati veći broj ljudi. Međutim, tu ima osvrta i na bosanskom za koje sam odlučila da ih prebacim ovdje na blog. Neka ostanu tu, za one koji čitaju moje objave, pa možda moja preporuka za neku knjigu bude razlog da je pročitate. A možda oni koje manje čitaju odluče da pokušaju zbog moje preporuke, što bih zaista voljela.
Ispod ovog posta se nalaze neki osvrti. Nadam se da će vam biti zanimljivi. Nadam se i da ćete čitati više knjiga. Obradujte i druge knjigom. Nema ljepšeg poklona. Vaše preporuke za knjige su uvijek dobrodošle.
P.S. iznad teksta je fotografija mojih starih polica. Odavno su neke od knjiga na slici poklonjene ili prodate, a nove dodane. Ima još jedan dio kojeg nisam uslikala. Sada čekam da ih sve prebacim u novi dom, na nove police.

Izdvojeno, Knjige, Poučno

Tri nevjerovatne stvari o tebi – osvrt

Tri nevjerovatne stvari o tebi
Jill Mansell

Pročitano: 28.8.2016.

Imam jedan problem sa nekim knjigama. Jednom kad ih počnem čitati, ne mogu se natjerati da prestanem. Tri nevjerovatne stvari o tebi je jedna od tih knjiga.
Kada je počnete čitati, činit će vam se da je ova knjiga sasvim obična. No, to će se ubrzo promijeniti. Iz sasvim običnih ljudi, sa svakodnevnicom koja može biti slična bilo čijoj od naših, razvit će se jedna nevjerovatna priča o ljubavi, prijateljstvu, životu uopšte. Svi glavni likovi ove knjige su obični, ali imaju veliko srce, što ih čini posebnim, a time nam dokazuju da ne trebamo gubiti nadu, da možda tamo negdje postoji neko, koga čak i ne poznajete, ko će vam pomoći. Samo je potrebno strpljenje za to, čekanje na onaj trenutak koji će sve promijeniti.
Hallie je djevojka kojoj je potrebna transplatacija pluća da bi preživjela. Ne zna koliko joj je vremena ostalo, ali se trudi pomoći drugima sa njihovim problemima na stranici koju je nazvala „Tri nevjerovatne stvari o tebi“. I zaljubljena je. U svog doktora, Lukea. Tasha i Rory se zaljubljuju jedno u drugo nakon bizarnog upoznavanja. Rory voli opasne sportove, dok ih se Tasha užasava, no pristaje zbog njega iskušati skakanje iz aviona padobranom. Rory se neočekivano razboli od naizgled bezopasnog virusa i potrebna mu je transplatacija srca. Flo i Zander su jako zaljubljeni i, bez obzira na njegovu sestru koja to ne odobrava, ostaju skupa. Jedne večeri, Zander doživi saobraćajnu nesreću, a Flo i njegova sestra se iznenada nađu u dilemi trebaju li pristati na doktorov prijedlog da doniraju njegove organe i spase tuđe živote.
Naizgled obična knjiga, a toliko mnogo poruka šalje. Naizgled obični ljudi, a toliko spremni na osmijeh i pomoć. I par iskrenih prijatelja koji su tu da učine sve kako bi se osoba u nevolji osjećala bolje. A tu je i ljubav, to neizbježno sredstvo ka ozdravljenju. Oporavku duše.
Samo sam napisala nekoliko stvari o ovoj knjizi. Na vama je, ako je ovo vaš žanr i nešto što vas interesuje, da otkrijete ostalo. Ja je od srca preporučujem istinskim zaljubljenicima u nadu i lijepu riječ, kao i istinskim pobornicima za dobro i mir. I, naravno, ljubav.