Islam, Poezija

Suza

Komentariši

Ne dopuštam ovoj suzi,
Što uporno prijeti da izleti,
Ispod kapka sklopljenog,
Zbog ovog srca iskušanog…
Da pronađe svoj put ka spoljašnjem svijetu,
I učini me lahko ranjivom,
Na poraze neotpornom,
Sa dušom mojom prevrtljivom.

Ne, to ne plačem ja,
To se samo ova moja duša, zaboravljajući,
Od ove realnosti neprestano bježeći,
Nakratko izgubila,
Na neka bolja mjesta.

Ova suza što se iz oka omakla,
I zamalo niz lice što nije potekla,
Neka ostane tu, na svome mjestu,
Dok ovaj tren ne prođe,
Dok sve na svoje ne dođe,
Neka presahne, sakrivena od pogleda.

Osmijehom ću da je potisnem,
U predjele duboko skrivene,
Sve dok sama ne ostanem,
I dovom je otarem…
Sa zahvalnošću Njemu ću da je potaknem,
Da izliječi moju dušu, od ovog svijeta ukaljanu,
I nauči je da se ponovo ne spotakne,
O lakomislenost insansku.

“Zaista, s mukom je i last!” – Kur'an

Islam

Razgovor

Komentariši

A divan li je razgovor sa Tobom, Gospodaru. Tiho dovim, glasno srcem potvrđujem, znajući da me čuješ. A Ti, Milostivi, voljom Svojom, uzvraćaš. Gledam i čudim se. Oko mene sve ono što sam zaželjela, ali mnogo ljepše, mnogo jasnije, baš onako kako i treba da bude. Ti znaš šta meni treba i Ti to daješ. I ovaj najljepši razgovor čuvam. Niko ne mora znati da razgovor sa Tobom moju dušu hrani, srcu daje mir, a tijelu snagu za korak neminovni.

Islam, Žene

Kakvi su tvoji snovi?

Komentariši

Draga sestro,

Dugo sam razmišljala bih li uopšte pisala tebi, hoćeš li se na mene naljutiti, šta ćeš o meni misliti. Ali moram. Jer se za tebe bojim. A i za sebe. Ako ne napišem, moja duša će da me kori. Ako ne napišem, nosit ću to breme sa sobom, a i pitana ću biti, kao i ti, voljena, kao i svi mi na ovom putu sa ciljem jasnim i očitim. Brinem se za sebe, ali se brinem i za tebe jer, sa odredbom Uzvišenog, zavoljeh te, iskreno, bez ikakvih očekivanja, samo nade da će me, Onaj koji nas spoji, voljeti.

Sanjaš li? Znam da sanjaš. Pitam se o kome li, o čemu sanjaš. Pitam se, jesu li tvoji snovi puke želje ili uistinu nešto što traje. Pitam se, sestro, je li vrijedno to o čemu sanjaš, je li prolazno i u okvirima ovoga svijeta. Jesi li pripremila koji san koji se odmah ne ostvaruje, a koji je vječan?

I moji snovi su bili nekada takvi. Željela sam uživati, raditi mnoge stvari koje baš i nisu dobre za dušu. Kada god sam htjela otići na neki koncert, uvijek me je nešto sprječavalo. Tada sam pomišljala kako nisam kao drugi, ali sada kažem elhamdulillah. Bilo je hajra u tome, kao i u svemu što mi se desilo. Moj Gospodar me je zaštitio od stvari koje nisu dobre za mene, od stvari koje bi me povukle možda ka nekim drugim, gorim, stvarima. Hvala Allahu pa je uskoro nakon toga počelo sve ovo. Hvala Allahu da su se moji snovi promijenili.

Ne dozvolite vašoj duši da se udalji od Milostivog radeći stvari koje je zabranio. Ne dozvolite joj da izgubi spokoj koji osjeća kada je u bliskoj vezi sa Allahom, dž.š. Ne mučite je ovim svijetom, aktivnostima koje nisu pogodne za njen mir. Čuvajte je od raznih zala kojima smo svakodnevno okruženi. Njegujte je zikrom, liječite Kur'anom, nahranite namazom i spominjanjem Njega, stalno, iznova, uvijek. Pomozite joj da dostigne stepen na kojem ćete osjećati spokoj, mir, zadovoljstvo, sve one stvari koje vam ovaj svijet ne može ponuditi koliko god da tragali. Zadovoljstvo je samo u Gospodara. Uživanje je samo kod Njega. A hoćemo li ga zaslužiti, mile moje sestre? Pitate li se? Bojite li se?

Sva ova pitanja, teška i mučna, tjeraju me da suzom barem očistim ovu dušu koja stalno upija ovaj svijet. I previše ga je u meni. Ne mogu da ga se otarasim. Previše mi je stalo. A neću da mi je stalo, neću da mi je bitno. Ne želim da je moj, kad nije. Previše je primamljiv, a opet previše prolazan da marim. I suviše je lijep, ali i brzo izblijedi da bih željela išta posjedovati. Ne, više ne sanjam o stvarima. Sanjam o željama koje mi samo On može ispuniti. Sanjam o Njegovoj nagradi, a bojim se da je neću zaslužiti. Gospodaru naš, pomozi nam da je zavrijedimo.

I, još jednom, molim te da razmisliš o ovim mojim skromnim riječima. Ništa osim njih ne mogu ponuditi. Ali, vjeruj mi, da je iskreno, vjeruj da je pomno napisano, dugo se vrteći po mojoj glavi. Znam da nije lahko, ali je moguće promijeniti sve to. Promijeniti sebe, svoj svijet, svoje snove. Kada te jednom ljepota novih, ljepših, snova obuzme, ni pomišljati nećeš da se vratiš tamo gdje si nekada bila.

S ljubavlju,
Tvoja sestra

Invaliditet

Kratka misao i poruka

Komentariši

Možda onaj ko u tvojim očima manje vrijedi od tebe ima veću vrijednost kod dragog Boga od tebe. A bitnije je ono Njegovo, zasigurno. Možda ti se čini da tuđa iskušenja te nikad ne bi zadesila. Ponekad sjedneš i žališ određenu osobu, a ne znaš, zapravo, da je ona sretnija sa tim svojim iskušenjima jer je sa njima zadovoljna, a ti si, eto, i pored svega, nezadovoljan. Žaleći neku osobu samo zato što misliš da si bolji od nje pokazuješ da si i sam za žaljenje. I baš onako kako je tebi smiješno to što vidiš, toj osobi je smiješno kako razmišljaš. Kod dragog Boga se drugačije vagaju vrijednosti. Na posljetku, to je ono što je važno.

Islam, Poezija

Voljeni

Komentariši

Svaki put kad Tvoje ime spomenem,
Neka ljepota me obuzme, neopisiva,
Sve ovo breme na mojim plećima,
Tad se čini lagano poput leptira.

Podignem lice ka prostranstvima beskrajnim,
I znam da me motriš, Voljeni,
Čuvaš me kad korak napravim,
Vodiš me ka putevima ispravnim.

Poput vjetra sam na ovoj stazi ka vječnosti,
Sad me osjetiš, a već idućeg trena zaboraviš,
Osim Tebe, Voljeni, koji neprestano motriš,
Čuvaš me i od zla me odvodiš.

Ti jedino daješ kad i ne zaslužim,
Grješna, u tuzi iskreno molim,
Ova duša, sklona zlu, u rukama Tvojim,
Uvijek se, Tvojom voljom, na ispravno vrati.

Islam

Dušu svoju za Gospodara pripremi

2 0 komentara

Sjedim u svojoj privremenoj sobi. Pišem na svom privremenom laptopu. Udišem ovaj svačiji, privremeni zrak. I griješim kada kažem da je moje. Osim ove duše, šta je to još moje? Šta ja to posjedujem a da mi već u sljedećoj sekundi ne može biti oduzeto? Čak i ova moja duša jednoga dana neće pripadati ovome tijelu, neće više biti moja. Jednom, uskoro, otići će svome pravom Vlasniku. Ova duša, koja je našla privremeno boravište u mome tijelu – i ona će me napustiti, kao što će i mnogobrojne stvari koje, bez ikakvog prava, nazivam svojima.

Istruhnuće sve ove prolaznosti, proći će svi ovi trenuci, zaboraviće se sva sjećanja brižno čuvana u slojevima misli, neuhvatljivih. Nad čime mi to gubimo razum! Borimo se za razne prolaznosti, vječnosti u opipljivome nema. Reci mi, šta ta tvoja duša, koja je svakog trena bliža svome cilju, nosi u sebi? Hoćeš li je praznu, pohabanu od bavljenja ovim svijetom, vratiti njenom Vlasniku? Pa, zar se tako postupa sa stvarima privremeno datim milošću Njegovom?

Pusti koju suzu kada se sjetiš da griješiš. A itekako griješiš. Evo, kad pomislim da ću se sa osmijehom probuditi što sam dočekala novi dan, bude mi teško i oči otvoriti, a osmijeh ostavim za drugi, za kojeg ne znam i da li će doći. O Ti, Milostivi, zahvalnost moja je premalena u usporedbi sa blagodatima tvojim. Dopusti mi da pustim koju suzu zbog tebe kad osmijeh mi je teško dati. Dopusti, Bože, da suzama ovu dušu grješnu očistim.

Ponavlja se. Neprestano tražimo sreću u prolaznosti bilo kakve vrste. U tako naoko lijepim stvarima, a prolaznim. Ovo danas što imam već sutra starosti tragove nosi. U drugima neprestano izvore milosti tražimo, a zaboravljamo da je najveća Milost kod onoga što, svojom Milošću, te stvori, a zatim ti sve što je potrebno za život dade. Dade ti da, kao beba, imaš reflekse koji ti trebaju, da bi se hranio i preživio. Počevši od tog malog primjera, dolazimo do zaključka da nema načina da zahvalnost dovoljno osjećamo niti tog broja koji može biti dostatan riječi „elhamdulillah“.

Čisti svoju dušu ka putu vječnosti, da je pred Gospodara doneseš kao što ti On, kada si onomad bio beba, čistu dade. Allahovim govorom je liječi od ovodunjalučkih zabluda. Lijepom riječju je smiri, suzom nahrani. Dopusti joj da poleti, iako okružena brigama, da se smiri na pomen Gospodara svoga, Vlasnika njenog, Vječnog. Jedino je On taj koji nije prolazan. Jedino je On vrijedan borbe, sve Njegovo je vrijednije od svega što misliš da imaš A onaj jutarnji osmijeh zbog Njega, zbog zahvalnosti Njemu, tvoj bi put ka svemu tome učinio lakšim.

Islam, Poezija

Jedna želja

2 0 komentara

Neka se nisu ispunile, sve one želje, puste,
Prošle i davne,
Da jesu, gdje bih bila?
Sa kim?

Ne želim više, sve je nevažno,
Osim onog Tebi vrijednog,
Propisanog kao dobro,
I vječno. Da je da naučimo!

Samo još jedna ostala, ovoga puta drugačija,
Želja da činim dobro, u ime Tvoje,
A ako je zlo – samo meni neka je,
Griješim li prema sebi – proći će.

U srcu zapečaćena, ta želja iskrena,
Da zbog Tebe osmijeh dam,
Bez očekivanja,
Dovoljno je da se moja duša smiri,
I da zna, kad se rastuži,
Da slijedi nagrada Tvoja.

Islam, Poezija

Bojim se

2 0 komentara

Bojim se,
Da me smrt ne dočeka prije nego što budem spremna.
A hoću li, Bože, ikada biti dovoljno spremna,
Dovoljno dobra,
Jaka,
Voljna,
Otići?

U trenu određenom,
Času propisanom
Hoću li moći usta otvoriti,
Da izgovorim,
Istinu koju čitav život ponavljam,
Uz veliku potrebu da je i osjećam,
Srcem cijelim,
I suzom iskrenom da te riječi propratim?

Ne daj, Bože, da zalutam toliko daleko da se ne mognem vratiti,
Sačuvaj me od svih potreba koje zadovoljavaju na tren samo,
Daj da osjetim vječnu slast što vjerujem,
Daj da sve što činim u Tvoje ime je,
Voljeni,
Dušom cijelom.

Islam

Podsjetnik

Komentariši

Volim ljude koji me navedu na razmišljanje o sebi i svojim postupcima. Rijetki su. Nema ih dovoljno. a koliko god da ih ima – nikad nije previše. Kakva li je blagodat onima koji ih imaju za prijatelje, koji su stalno okruženi takvim ljudima, neprestano tjerani na razmišljanja, lijepe postupke, poboljšanja. Insanski je da zaboravljamo, griješimo, lutamo. Ali insanski je i sjećati se, kajati i iznova pronalaziti snagu da ustrajemo na ispravnom, da, bez obzira na slabost, pronađemo snagu za još jedan osmijeh jer, ne znamo mi kome je potreban. A tek lijepa riječ… tako rijetka, a tako dragocjena, ona koja uliva nadu u srca ljudi da možda, ipak, nisu sami.

Sinoć me je profesor Safvet Halilović, koji je držao predavanje na našem univerzitetu, podsjetio na mnogošta što zaboravljam. Ne pronalazim uvijek snagu da pišem nakon nekih predavanja, ali osjećam potrebu da napišem koji redak, zbog sebe ponajviše, da opet ne zaboravim. Koliko primjera imamo iz svoga okruženja, a tek koliko iz prošlosti, koji nam mogu pomoći da se promijenimo, da se sjetimo da bi trebalo drugačije nego što to trenutno radimo, da nam pokažu kako da postupamo. Navodeći razne primjere mladih ashaba tokom vremena Poslanika s.a.w.s., profesor nam je pokušao prenijeti njihova iskustva i iskušenja, mnogo veća nego ova naša, mnogo teža, ali svejednako premostiva u ime Jedinog, Voljenog, Gospodara. Međutim, mi, ljudi, ne učimo iz vlastitih primjera, pa kako da naučimo iz tuđih! Insanski je to. Nismo dovoljno iskusili toga da bi znali šta cijeniti i kakve su to zapravo vrijednosti kojima bismo se trebali okrenuti. Danas, sve je to izmiješano i preokrenuto. Nažalost.

A tek kako ne znamo koga voljeti!

Profesor me podsjetio i na ovo. Na Danu sudnjem, kaže, biti ćemo sa onima koje smo voljeli. Inšallah. Daj, Bože, da volimo one kojima si Džennet odredio!

I opet mi dođe misao, koja me tjera da se preispitujem, stalno. Ovo sve što radim, da li to radim isključivo radi zadovoljstva Gospodara, a ne radi neke koristi ovozemaljske, tako prolazne i u biti nebitne? Odgovor ne znam. Zbunjena sam u ovom svijetu punom zla, mržnje, gdje se i osmijeh daje u zamjenu za nešto što tako malo vrijedi, u mojim očima. Kada smo posljednji put učinili nešto za što nismo očekivali ništa, ama baš ništa, samo osim zadovoljstva Njegovog? A kad smo posljednji put osjetili sreću, unutarnju, što smo učinili dobro, pomogli, osmijeh pružili? Jer, činjenje dobra iskrenog se uvijek isplati. Uvijek. Samo, možemo li čekati? Možemo, moramo, jer vrijedi.

Zašto se ne osvrnemo oko sebe i ne spoznamo prave vrijednosti? Toliko je osoba od kojih toliko toga možemo naučiti. Ne prolazimo kroz ista iskušenja, ali ne misli da jednoga dana tebe neće zadesiti ono što kod drugog vidiš. Možda onog koga žališ zbog njegovog stanja žali tebe zbog tvog neznanja. Samo si mala praška u stvaranju svemira. A još i manji si ako ne činiš dobro za korist ummeta. Ne zaboravi.

Islam, Poezija

Muhammed

Komentariši

Ja osmijeh da pružim ne mogu
Kao ti,
O Muhammed.

Da mirna budem i da šutim, ne znam,
Poput tebe,
O Poslaniče.

S ljubavlju i smirenošću da gledam, ne umijem,
Kao što si ti,
O naš Resule.

Da se strpim i da čekam se ne usuđujem,
A ti jesi,
Voljeni Muhammede.

Tako bih voljela da mi kažeš,
Kako da sve to postignem,
Da si tu, Ya Resulallah.

Ja sama ponekad ne razumijem,
Pokaži mi kako da uspijem,
Ljubavlju me pouči.

Sa zahvalnošću tvoje riječi čitam,
Kada tebe ne mogu da pitam,
I znam da ćeš mi pomoći.

Sa nadom riječi tvoje slijedim,
Pokušavam tvoju ljubav da dijelim,
Sa drugima.

Shvaćam da, iako nisi tu sa nama,
Mi te volimo i slijedimo,
Jer si bio poseban.

Tvoj osmijeh mi blista pred očima,
Iako ga nikad nisam vidjela,
Jer si ga iskreno dijelio.