Svi članci od Dženana

Annie's Song by Catherine Anderson (Book Review)

Annie's Song
Catherine Anderson
Read: July 10, 2016

This is one of those books that I have been waiting for. It's not always easy to find such a piece, which make you smile and cry, laugh and shake, and bring a bunch of other different emotions at once. This is the book that I wasn't able to stop reading, and for which I stayed awake almost all night.
Annie is a girl with a disability. Her parents think that she has a brain damage transmitted from her mother's side, but Annie is just deaf. Blinded by their business plans, they are unable to give her normal childhood. They beat her when she does something wrong, they exclude her from all activities, and she is left scared and in her own imaginary world that she is dreaming of constantly.
When Annie is raped, she becomes even more scared of the world, of everything and everybody around her, especially the man who did it. the rapist's brother, physically so similar to him, but mentally so different, tries to smooth out the situation. Once Annie's parents discover she is pregnant, they contact him in panic. Alex decides to marry her and to take her child, divorcing her afterwards. Since they think she has a brain damage, she will not be asked nor she will feel anything.
Innocent and beautiful, Annie soon becomes a subject of interest to Alex, who slowly discovers her real situation. Furious, he goes to her parents and tells them that Annie is deaf and that they treated her wrongly all her poor life. He leaves, sad and desperate, but resolute to help Annie. Learning about her more and more, he falls in love with her, transforming her from a scary child into a loving woman and wife.
Love is the most powerful weapon in this world. It brings about change everywhere. It helped Annie have a normal life like every human being deserves. No matter our abilities and disabilities, we all have feelings, and we all deserve to be loved and to be taken care of. Each of us needs someone to show us love, to show us that we belong to this world, that we are just like others, looking for a safe place to settle in.
This book is so emotional and warm. While it shows the cruelty of the world we live in, it also shows the other, positive side. The positive side wins here. And maybe, only maybe, we can hope that it will win in our reality as well.
I recommend this book to everyone who hasn't read it yet. I am sure I will pick it again some day. Hoping that I will have it on my shelf, where it will have a special place. Surely, it has a special place in my heart.

Honor by Elif Shafak (Book Review)

Honor
Elif Shafak
Read: January 4, 2016

I started off with this book very slowly, wanting to read it with full comprehension, just because I love Elif Shafak's writing style, and because I was reading it in the original language (English). Well, that wasn't possible. As I drew closer to the middle of the book, I found myself reading it while everyone else slept, taking all the breaks at the university to read a few more sentences, and, even overcome with fatigue, finishing it tonight.
It is hard to find the right words to describe my feelings after reading this book. It was a great read – something I have not had in a long time. I haven't read something so beautiful, yet equally painful, in a long time, and now, I find myself speechless.

„Tell me, if you teach someone the alphabet, how can you stop him from reading? When one has tasted the elixir of love, how can she not thirst for it? Once you have seen yourself through your beloved’s eyes, you ’re not the same person any longer.“

Oh, Pembe, how I wish you had lived that love you'd experienced for a short time. How I wish so many things about most of you! At least your two youngest children found their peace. And you, too, found yours with your beloved twin, Jemila.

„Once I wished to be the centre of the world, but then I came to accept that I was only one of the many characters in a story, and not even a major character at that.“

This is a quote by Esma, the narrator of the story, although she is the one who speaks least. I find myself in this quote, that is why I have to put it here. Esma is starting off by telling us about her brother who is about to come out of the prison because he has killed their mother. „Honor Killer“, the newspapers say. As the story unfolds, we learn about many of the characters, family members, and events, which are all interconnected. We learn of the family with only daughters, when the father wanted a son. We learn about the twins, girls again, who come to this family and their destinies. We learn about Pembe's family, her love, and, especially, her son, although she has two more children.
I love the words, yet I am not so good at uttering them, putting them on the page where everyone can see them. I wish I could express my thoughts about this book, yet not reveal the truth. However, I appreciate the things I have learned from it. how a single book can teach you so many things about yourself, about life, through other people's lives… priceless.

Knjige i osvrti

Vjerujem da je poznato koliko volim knjige. Počesto pišem osvrte na stranici Goodreads, gdje ljubitelji pisane riječi mogu stavljati knjige na određene police, npr. Knjige koje trenutno čitate, knjige koje ste već pročitali i tako dalje. Tu se razmjenjuju utisci o knjigama, pišu se osvrti, igraju se kvizovi i još mnooogo toga. Preporuke za tu stranicu.
I ja ponekad pišem osvrte, većinom na engleskom jer tako ih stigne pročitati veći broj ljudi. Međutim, tu ima osvrta i na bosanskom za koje sam odlučila da ih prebacim ovdje na blog. Neka ostanu tu, za one koji čitaju moje objave, pa možda moja preporuka za neku knjigu bude razlog da je pročitate. A možda oni koje manje čitaju odluče da pokušaju zbog moje preporuke, što bih zaista voljela.
Ispod ovog posta se nalaze neki osvrti. Nadam se da će vam biti zanimljivi. Nadam se i da ćete čitati više knjiga. Obradujte i druge knjigom. Nema ljepšeg poklona. Vaše preporuke za knjige su uvijek dobrodošle.
P.S. iznad teksta je fotografija mojih starih polica. Odavno su neke od knjiga na slici poklonjene ili prodate, a nove dodane. Ima još jedan dio kojeg nisam uslikala. Sada čekam da ih sve prebacim u novi dom, na nove police.

Somerset – osvrt

Somerset
Leila Meacham

Pročitano: 18.8.2017.

Jako mi se svidjela i ova saga spisateljice Leile Meacham. Neki dijelovi su mi bili zbrzani, neki pak usporeni, no to nije pokvarilo ukupan dojam same knjige. I ova i knjiga Ruže su mi bile jako dobre, ali se sjećam da su Ruže ostavile bolji utisak na mene. Možda se to desilo jer nisam znala šta očekivati, a sada jesam.
Prateći Jessicino odrastanje, pratimo i generacije porodica koje se zasnivaju. Njenim umiranjem knjiga završava, a čitatelj zna da će tako i biti. Iako znamo šta će biti na kraju, neminovna smrt protagonista, svejednako nastavljamo čitati. Pod dojmom smo upoznavajući se sa novim naraštajima, njihovim izazovima i odlukama. Svjesni smo da sudbina uvijek umiješa svoje prste dok posmatramo kako se odluke likova u knjizi stapaju sa njenom odredbom.
Ovdje pronalazimo ljubav, prijateljstvo, radost, ali i mnoge žrtve, gubitke i razočaranja. Učimo, na zanimljiv način, o tadašnjem vremenu u Americi, 19. vijeku, kada je još vladalo robovlasništvo, a potom i njegovom ukidanju. Čitamo o novim otkrićima i shvatamo koliko danas sve uzimamo zdravo za gotovo. Koliko su samo ljudi morali da se trude oko dosta toga, dok mi danas tome ne pridajemo značaj.
Volim čitati kako su se tada odvijale stvari, a potom i mijenjale. Nova otkrića, promjena mode, ponašanja. Zanimljivo je koliko su stvari tada bile drukčije, a koliko su se, postepeno, promijenile i danas su ovakve kakve jesu. Zanimljivo je vidjeti, kroz fiktivne likove, sve te činjenice i učiti o njima. A ova priča nam sve to nudi i ja je od srca preporučujem.

Mala pariška knjižara – osvrt

Mala pariška knjižara
Nina George

Pročitano: 9.10.2016.

Sama činjenica da se u ovoj knjizi priča o drugim knjigama za jednog knjigoljupca može biti dovoljan razlog da je zavoli. Međutim, postoje i drugi razlozi zbog kojih ćete voljeti ovu knjigu. Ona govori o čovjeku koji uči kako da se nosi sa bolom prouzrokovanu godinama prije kada ga je voljena napustila ostavljajući mu samo pismo koje on, sve do sada, nije otvorio. Saznavši šta piše u njemu, sada se mora suočiti sa još većom boli, sa još dubljim gubitkom, ali i načinom kako da se nauči nositi sa njom, kako da je pobijedi i nauči voljeti ponovo.
Ne možete je čitati brzo. Zahtijeva od vas punu pozornost, zahtijeva da je čitate polagano, kao što biste pijuckali kafu posmatrajući prirodu, osluškujući poj ptica, ili, pak, uživajući u svakom zalogaju vaše omiljene hrane. Puna je topline, ljubavi, osmijeha, nade. Pisana tako jednostavnim stilom, koji nikako nije dosadan, nenametljivo vas osvaja, potpuno. Jedna je od rijetkih knjiga koje ostave trag, koju želite čitati iznova jer će svaki put otkriti nešto drugo, svaki put će vas odvesti na druga mjesta.
U njoj se nalaze rečenice naizgled jednostavne, ali duboke, uvijek sa novom porukom. Rečenice poput one „Zbog tvoje ljubavi i ja sam naučila voljeti“, ili „Jer sve je u nama. I ništa ne nestaje…” Ima i par citata koje sam zapisala, ali nisu jedini. Kasno sam počela primjećivati koliko su neki od njih lijepi pa nisam na vrijeme počela pisati. Drugi put hoću.
„Tijekom žalovanja otkrio je u sebi mjesto na kojem bi mogli zajedno stanovati osjećaji i radost, nježnost i spoznaja da postoje ljudi koji misle da si dostojan ljubavi.“
„Je li sreća o čemu odlučujemo tek kad se osvrćemo na određene trenutke? Zar uopće ne znamo da smo sretni, nego tek poslije otkrivamo da smo bili sretni?“
„Ima knjiga koje su napisane samo za jednu osobu.“
„Katkada, ali to je zaista ružna misao, katkada poželim da netko koga volim ode prije mene. Kako bih znala da i ja to mogu. Katkada pomislim da moraš otići prije mene kako bih i ja mogla otići. Sigurna da me čekaš.“
„Sada. Sada su se vremena ponovo susrela. Napokon je izašao iz svojeg zaustavljenog, ranjenog vremena.“
Zbog ovoga, i zbog svega ostalog, trebate pročitati ovu knjigu. Podstaknut će vas da volite još više, da se potpuno predate svojim osjećajima, da živite. Jer „…svako putovanje završi kad počneš voljeti“.

Tri nevjerovatne stvari o tebi – osvrt

Tri nevjerovatne stvari o tebi
Jill Mansell

Pročitano: 28.8.2016.

Imam jedan problem sa nekim knjigama. Jednom kad ih počnem čitati, ne mogu se natjerati da prestanem. Tri nevjerovatne stvari o tebi je jedna od tih knjiga.
Kada je počnete čitati, činit će vam se da je ova knjiga sasvim obična. No, to će se ubrzo promijeniti. Iz sasvim običnih ljudi, sa svakodnevnicom koja može biti slična bilo čijoj od naših, razvit će se jedna nevjerovatna priča o ljubavi, prijateljstvu, životu uopšte. Svi glavni likovi ove knjige su obični, ali imaju veliko srce, što ih čini posebnim, a time nam dokazuju da ne trebamo gubiti nadu, da možda tamo negdje postoji neko, koga čak i ne poznajete, ko će vam pomoći. Samo je potrebno strpljenje za to, čekanje na onaj trenutak koji će sve promijeniti.
Hallie je djevojka kojoj je potrebna transplatacija pluća da bi preživjela. Ne zna koliko joj je vremena ostalo, ali se trudi pomoći drugima sa njihovim problemima na stranici koju je nazvala „Tri nevjerovatne stvari o tebi“. I zaljubljena je. U svog doktora, Lukea. Tasha i Rory se zaljubljuju jedno u drugo nakon bizarnog upoznavanja. Rory voli opasne sportove, dok ih se Tasha užasava, no pristaje zbog njega iskušati skakanje iz aviona padobranom. Rory se neočekivano razboli od naizgled bezopasnog virusa i potrebna mu je transplatacija srca. Flo i Zander su jako zaljubljeni i, bez obzira na njegovu sestru koja to ne odobrava, ostaju skupa. Jedne večeri, Zander doživi saobraćajnu nesreću, a Flo i njegova sestra se iznenada nađu u dilemi trebaju li pristati na doktorov prijedlog da doniraju njegove organe i spase tuđe živote.
Naizgled obična knjiga, a toliko mnogo poruka šalje. Naizgled obični ljudi, a toliko spremni na osmijeh i pomoć. I par iskrenih prijatelja koji su tu da učine sve kako bi se osoba u nevolji osjećala bolje. A tu je i ljubav, to neizbježno sredstvo ka ozdravljenju. Oporavku duše.
Samo sam napisala nekoliko stvari o ovoj knjizi. Na vama je, ako je ovo vaš žanr i nešto što vas interesuje, da otkrijete ostalo. Ja je od srca preporučujem istinskim zaljubljenicima u nadu i lijepu riječ, kao i istinskim pobornicima za dobro i mir. I, naravno, ljubav.

Čuvarica sestre svoje – osvrt

Čuvarica sestre svoje
Jodi Picoult

Pročitano: 30.8.2016.

Koga treba spasiti, onoga ko umire ili onoga ko živi? To pitanje mi se vrzmalo po glavi dok sam čitala ovu knjigu.
Ispričana iz raznih perspektiva, ova knjiga govori o Kate, djevojčici koja ima leukemiju, i njenoj sestri Anni, koja je rođena u cilju da je spasi, ili barem odgodi dan kada će njeno srce prestati kucati. Anna nije ta od koje se traži pristanak na sve medicinske pothvate kojima je izložena, njeni roditelji misle da se to podrazumijeva.
Sve počinje onoga dana kada je potrebna transplatacija bubrega kako bi Kate preživjela, a Anna je jedina osoba čiji je bubreg kompatibilan za Katein slučaj. Niko ne može povjerovati kada trinaestogodišnja Anna podnese optužbu protiv bilo kakvih daljnjih medicinskih intervencija koje joj roditelji nameću. Morala se odreći dosta stvari zbog svoje sestre i osjeća da nikad nije bila u centru pažnje svojih roditelja zbog Kate.
Iako knjiga stavlja Kate u glavni fokus, doznajemo priče i ljudi koji je okružuju: njenih roditelja, Anne, njenog brata Jessea i drugih. Doznajemo kako bolest jednog člana obitelji utiče na ostale,kako ničiji život ne može biti normalan zbog toga i ići svojim tokom. Anna i Kate su tipične sestre, svađaju se kada jedna kopa po stvarima druge, rade tipične stvari koje sestre rade, ali su i najbolje prijateljice, najviše zbog toga što i ne stižu imati druge prijatelje zbog neočekivanih posjeta bolnici, Kate kao one koja se liječi, a Anne koja pomaže u tom liječenju.
Knjiga mi je bila dobra, ali mi je kraj nekako zbrzan. Sve se odjednom desilo i sve mi je nekako nategnuto, iako nam sam taj kraj šalje jaku poruku. Kao što obično knjige ovakvog tipa rade, i ova će na vas ostaviti jak dojam, jer bolest i smrt nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Jednostavno, zapitate se o svom životu, o ljudima do kojih vam je stalo. Zapitate se, jeste li posvetili dovoljno pažnje onima koje volite. Nikada ne znate kada će neko otići. Ne znate ni kada ćete sami postati prah. Ovakve knjige nas podsjete na prolaznost, na neizbježno suočavanje sa činjenicom da u bilo kojem trenutku može doći kraj.

Kuća abecede – osvrt

Kuća abecede
Jussi Adler-Olsen

Pročitano: 6.9.2016.

Kada sam počela čitati ovu knjigu, nijednom nisam pomislila da će me njen kraj ostaviti u suzama, niti da ću pisati bilo kakav osvrt. Nije ovo žanr o kojem inače pišem. Misleći da će do kraja ostati ratni roman kao što se dalo naslutiti u prvom dijelu, nisam očekivala mnogo. Bilo mi je zanimljivo, ali ne toliko da jedva čekam nastaviti sa čitanjem. Jednostavno, bilo je dobro za promjenu uzeti nešto drugačije. Sve do drugog dijela, kada sam shvatila da mi je ova knjiga postala tako zanimljiva da je ne mogu prestati čitati.
Ovaj roman nipošto nije ratni, jer mu sama tema nije rat. Samo je smješten u okvir Drugog svjetskog rata, gdje se odvijaju glavni događaji koji će prouzrokovati mnoge promjene za dvojicu prijatelja iz djetinjstva, Jamesa i Bryana. Jedna sitnica, tako zanemariva i za koju mislimo da je ispravna, može prouzrokovati pogubne posljedice, koje možda i nisu tako lako ispravljive. Ovo je roman o prijateljstvu i koliko ono znači, pogotovo u ratnim okolnostima, gdje ima puno nasilja i gdje se obično svako brine za sebe. Osim prijatelja, koji su spremni učiniti sve jedni za druge. No, hoće li to biti slučaj i u ovoj knjizi…?
Na mene je knjiga ostavila jak dojam i preporučujem je svima. Nosi i duboku pouku o prijateljstvu i koliko je ono zapravo važno svima.

Sva radosna mjesta

Zar je već dva mjeseca prošlo od kako nisam pisala ovdje? Vrijeme leti, a riječi nadolaze, neumorno me podsjećaju kako ne smijem stati sa pisanjem. Nižu se u mojoj glavi, stvaraju misli koje žele van. Neprestano se vrte u krug, tjerajući me da pronađem vremena kojeg nema, da sjednem i zapišem, makar nekoliko, da se duša smiri i odmori uz ljepotu stvaranja nečega svog, ma kakvo god bilo.

I čitam. Opet sam izabrala neku knjigu uz koju se mogu psihički odmoriti. Nije važno što su teške teme, neka samo odlepršam u neki tuđi, izmišljeni svijet, zbog čega nimalo nije manje ostvariv ili moguć. „Sva radosna mjesta“ je bila knjiga koju odabrah. Odavno je na listi, a pomislih kako će me baš ona ponovo odvesti tamo gdje stvarnost završava, a ljepota pisane riječi počinje.

To je knjiga o gubitku, ali ne samo o gubitku voljene osobe, nego i o gubitku sebe. Moguće je i sebe izgubiti, a da si još uvijek živ. Moguće je umrijeti a da te ljudi više vole u tvome odsustvu. Moguće se i oporaviti uz ljubav. Samo uz ljubav. Moguće je ne preboljeti, a opet nastaviti. I biti bolji, drugačiji, za sebe i za druge. Ispunjen gubitkom i oporavkom, postaješ zreliji, iako sa ljudima okružen, možda malo usamljeniji, ali ipak produktivan i spreman za putovanje na razna mjesta u koja te vodi život.

Nije važno šta uzmeš od života. Važno je ono što ostaviš. Taj citat iz knjige mi se urezao u pamćenje. Toliko poruka nosi sa sobom. Toliko je važan za one koji razmišljaju. Ostavi trag. Odeš li na neko mjesto, ostavi trag da si bio tu. A ostavi trag za sobom na ovome svijetu. Što više uzimaš, sve je manja mogućnost da će te se ljudi sjećati. Obrnuto biva što više daješ. Od sebe. Za druge.

Napokon sam ispunjena, dok pišem ove redove, koji možda samo meni imaju smisla. Pa zar je i bitno išta drugo? Treba i činiti stvari koje te usrećuju. Tako ćeš jedino i druge činiti sretnim.

Još dva ispita

Oktobar je. 2013. godina. Tužan dan za mene i moju mamu. Ja se brinem zbog fakulteta, a ona zbog mene. Kako ću se snaći, pita se.
Dom je lijep, čist, uredan. Imam sobu u prizemlju, blizu ulaznih vrata. Da mi je lakše. Skupo je. Izguraćemo nekako, kažu. Možda bude i koja stipendija za džeparac.
Više mi i nije do stipendije, nego do toga kako ću se snaći u posve novoj okolini. Slijepa sam. Ne baš potpuno, ali tu je to negdje. I nikoga ne znam. Ne znam doći do fakulteta sama još uvijek. Ali ipak ostajem sama. Rastanak ne protiče bez pokoje suze, iako sam „velika“.
Svejednako ponavljam da će sve biti dobro kao i do sada što je bilo. Uvijek sam se nekako snašla, čak i u posve stranoj zemlji. Mogu ja to i ovdje. Pa to je Sarajevo. Voljeno Sarajevo, ali tako nepristupačno za osobe sa invaliditetom.
Izguram nekako idući dan. Cimerke još uvijek nema. Razmišljam o tome kakva će biti, hoće li mi moći pokazati put do fakulteta barem, pa bih dalje sama.
Moji zovu. Brinu se. K'o roditelji. Pričam sa tetkom tu noć kada neko kuca na vrata. To je moja cimerka. Kaže, hoće da se premjesti, ne odgovara joj trenutna soba. Turkinja je. Blaga je i srdačna.
Pričamo tu noć. Studira i ona engleski jezik i književnost. Grli me kada čuje da sam i ja na tom smjeru. Obećava da će sutra doći da idemo registrovati predmete te da će donijeti svoje stvari. Tu noć dok ležim sama u sobi, zahvaljujem Bogu.
I tako je to počelo.
Dan po dan prolazi. Registrujem predmete sa svojim profesorom, koji je takođe veoma pristupačan. Upoznajem još djevojaka. Idemo za vikend na Baščaršiju. I prelijepo je.
Počinju predavanja. Amfiteatri puni nepoznatih ljudi. Ja sjedim u prvom redu. Razgovaram sa profesorima na kraju predavanja, objašnjavajući im kako ću ja raditi ispite. Voljni su pomoći.
Moja prva prezentacija. Pa prvi kviz. Prva parcijala. Sve prolazi bolje nego što sam očekivala. Puno se trudim i učim, jer znam da više moram da uložim da bih uspjela. Ponekad je teško. Ali se izgura taj prvi semestar.
Ni ocjene nisu loše. Svi smo zadovoljni.
Na kraju prve godine, odlučujemo cimerka i ja da ćemo ići u stan. U domu je teško, iako je fakultet blizu. Ona mi javlja nakon mjesec dana da se ne vraća u Bosnu. Ja ne volim dom, ali ipak odlazim i prijavljujem se opet.
Mijenjaju se cimerke te iduće godine. Različite za svaki semestar. Prvo Bosanka, pa opet Turkinja. Nije toliko loše. Imam prijateljica već sa kojima se družim, tako da i nije toliko važno ko će biti cimerka.
Druga godina prolazi još bolje od prve. Ocjene još bolje. Ja presretna što sam izabrala da studiram nešto što volim.
I treću godinu se vraćam u dom. Zaključujem da mi je to opet najbolja opcija. Da sam dalje, dolazak bi bio velika prepreka. Snijeg, kasne tramvaji, gubitak vremena.
Opet nova cimerka. Ne slažemo se baš najbolje, pa odlazi krajem tog semestra. Iduća koja dolazi je Bosanka. Izuzetno se dobro slažemo. Obje stavljamo hidžab krajem tog semestra, moje već treće godine na fakultetu. Imamo fino društvo. Pola Ramazana provodimo u Sarajevu zbog ispita, ali ga ipak pamtimo kao posebnog.
Skupljamo odjeću. Dosta i dobivamo od drugih. Uče nas kako se pokriti. Zaključujemo da to i nije toliko teško. Osjećaj neopisiv.
Raspust nekako brzo prolazi, iako je dug. Radujemo se ponovnom susretu. Odlučujemo trenutna cimerka i ja da idemo u novu sobu, trokrevetnu. Dobivamo novu cimerku, još jednu Bosanku. Postajemo prijateljice i sa njom. Međusobno se pomažemo i družimo.
Dosta učim od njih. Različite smo, ali imamo i iste ciljeve u životu. Dijelimo teške trenutke jedna sa drugom, ali i sreću.
I još dva ispita. Još dva ispita do kraja ovog četverogodišnjeg puta, koji nije bio samo moj. Za njega sam ja odluku donijela, ali ga nikad ne bih mogla preći sama.
Iščekujem taj dan koji se približava, dan kada ću držati papir koji dokazuje šta sam postigla. Ali ta diploma mi nije bitna. Pobijediti sebe i svoje strahove je bilo mnogo teže.